Najveća zvijezda povukla se u osamu i sanjala o povratku na scenu: njena je poznata izjava ‘Spremna sam za krupni plan‘

Minimalno jedan dijalog i monolog za anale kinematografije ispisali su Billy Wilder i njegov koscenarist Charles Brackett u “Bulevaru sumraka” (“Sunset Boulevard”, 1950.). “Nekoć si bila velika. I dalje sam velika. Filmovi su se smanjili. Znao sam da s njima nešto nije u redu...”, nezaboravna je dijaloška razmjena mladog hollywoodskog scenarista Joea Gillisa i ostarjele, potamnjele glumačke zvijezde Norme Desmond (William Holden, Gloria Swanson).

“Nema ničeg drugog. Samo mi, kamere i oni divni ljudi tamo u mraku. U redu, gospodine De Mille, spremna sam za krupni plan...”, Normin je jednako pamtljiv završni monolog. Imao je Wilder dara za finalne rečenice i napisao je neke od naj-krajeva u povijesti, od “I ja tebe volim” iz “Dvostruke obmane”, preko “Nitko nije savršen” iz “Neki to vole vruće” do “Šuti i dijeli” iz “Apartmana”.

Odjavna rečenica iz “Bulevara sumraka”, “All right, Mr. De Mille, I’m ready for my closeup”, možda je i vrhunac Wilderova bogatog opusa. Isto se može reći i za sam “Sunset Boulevard”, premda su i “Double Indemnity”, “Some Like It Hot” i “The Apartment” remek-djela za listu najboljih filmova svih vremena.

“Bulevar sumraka” ima i najodvažniji početak nekog Wilderova filma, u krajnjoj opreci s optimističnim krajevima “Neki to vole vruće” i “Apartmana”. Priča započinje prizorom leša u bazenu, što je friško “homažirao” Gregg Araki u filmu “Želim seks”. Leš (nije neki “spoiler”) pripada scenaristu Gillisu.

“Uvijek je htio bazen”, cinično u noirovskom “voiceoveru” pripovijeda narator, sam pokojni scenarist, demonstrirajući (Wilderov) gorki crni humor, gorči od najgorčeg džina. Dakle, narator filma je mrtav (krajnje smiono) i priča flešbekovski priču s onoga svijeta, vraćajući se šest mjeseci unatrag, dok je još bio živ.

Crnohumorni ton Wilder nastavlja podešavati kad Gillis u potrazi za poslom ode do hollywoodskog studija na razgovor s čovjekom koji je “sposoban producent” (“... čir na želucu bio je dokaz tomu”). Gillis traži bilo koji zadatak, makar pisanje “dodatnih dijaloga”.

Posao će neočekivano dobiti kad spletom okolnosti nabasa na naizgled napuštenu kuću, kakvu su “ludi filmaši gradili u dvadesetima”, nalik onoj iz “Velikih očekivanja”. Da je Gillis poživio do 1960., možda bi kuću usporedio i s motelom “Bates” iz “Psiha”, a sebe sa zatočenikom vampira Drakule (ovo je i gotička melodrama nadomak horora).

U toj kući stoluje nekadašnja zvijezda nijemih filmova, spomenuta Norma, živeći s vjernim batlerom Maxom von Mayerlingom, bivšim redateljem (glumi ga režiser Erich von Stroheim). Angažman velikana “silent movie” epohe Von Stroheima i Swanson pretvara “Sunset Boulevard” u autorefleksivni meta-film, čiju kinematografsku autentičnost potenciraju i “cameo” uloge stvarnih aktera Hollywooda tog doba, poput npr. Bustera Keatona.

“U to su vrijeme postojala tri mlada redatelja koji su obećavali: D.W. Griffith, Cecil B. DeMille i Max von Mayerling”, čujemo i na mjesto potonjeg ubacujemo njegova tumača Von Stroheima koji je 1928. režirao Swanson u “Queen Kelly”, a oboje su degradirani pojavom zvučnog filma. Utoliko, Swanson ne glumi Desmond, glumica jest ona.

“Meta” dimenzija “Bulevara sumraka” podcrtana je izvanrednom scenom kad Norma u svom privatnom kućnom kinu projicira “Kraljicu Kelly” i gleda samu sebe na platnu s Joeom. Desmond smjesta živne pomilovana snopom projektora koji osvjetljava platno, jednako kao što će i živnuti kad reflektor bude uperen u nju tijekom posjete De Milleu na setu “Samsona i Delilah”, gdje otkrivamo otrježnjujuću stvarnost – studio je ne misli opet angažirati, već želi rentati njezin auto.

Wilder unutar crno-bijele slike impresivno i simbolično upriličuje noirovsku igru svjetla i sjene, sjaja projektora/reflektora i mraka opskurnosti koji guta nekadašnje zvijezde poput Norme. Tašta glumica živi u prošlosti i zabludi, sanjajući o povratku do kojeg neće doći jer (filmski) svijet je zaboravio na nju i nastavio dalje.

Snovi za glumce, redatelje i scenariste žive tik do snomorica u Hollywoodu, slično kao i iluzije do deluzija, a to Wilder neuvijeno p(r)okazuje u satiričkom klasiku o prolaznosti vremena čak i za “bezvremenske zvijezde”, bivajući inspirativan Davidu Lynchu i Damienu Chazelleu za njihove “(meta)filmove o filmu” – “Mulholland Drive” i “Babilon”.

Swanson je hipnotična u ulozi “kraljice glamura jučerašnjice” koja živi kao da i dalje glumi u nijemom filmu, “još uvijek ponosno mašući povorci koja je davno prošla pokraj nje”. Teatralni maniri, poziranje... u jednoj sceni čak i (odlično) glumi Chaplinova Skitnicu.

“Nisu nam trebali dijalozi, imali smo lica”, govori Norma, tražeći u povijesti (presušenu) fontanu mladosti. Njezina izjava rezonira danas kad filmovi više počivaju na tekstu nego licima, a mnoge bivše zvijezde vape za “comebackom”. U redu, g. De Mille, spremna sam za krupni plan... *****