Suština serijskih “Poroka Miamija” nisu bile samo pastelne boje, tirkizno more, ružičasti flamingosi, espadrile i lanena odijela. “Miami Vice” je pronalazio esenciju u audiovizualnim trenucima, osjećaju, spoju muzike i neonske stilizacije, noćnim vožnjama policijskih partnera Sonyja Crocketta i Ricarda Tubbsa (Don Johnson, Philip Michael Thomas) bez izgovorene riječi.
Phil Collins je pjevao “In The Air Tonight” i odškrinuo vrata Crockettove i Tubbsove duše, a oni su se vozili, šutjeli, slušali i osjećali, baš kao i gledatelj. Ta scena mogla se gledati i slušati cijeli dan, unedogled, na “repeat”. Samo muzika, slika i dva filmična, karizmatična glumačka lica, s naglaskom na Johnsona. Rijetki su dijalozi iz hit-serije osamdesetih za pamćenje, ali pamte se scene poput “In The Air Tonight”. Kad je Michael Mann, autor serije, režirao filmsku verziju “Poroka Miamija” (“Miami Vice”, 2006.), pogodio je njezinu bit, ali i mannovsku esenciju.
Redatelj je u međuvremenu razvio vlastiti moderni neo(n)-noirovski stil hipnotičnog nokturalnog egzistencijalizma ovjekovječenog u rečenicama tipa “Nemoj se vezati ni za što čega se nisi spreman odreći u svega 30 sekundi ako osjetiš vrućinu iza ugla”, ”Milijuni galaksija, stotine milijuna zvijezda i točkica na jednoj u treptaju, to smo mi, izgubljeni u svemiru. Tko primjećuje?” ili ovdje ”Vjerojatnost je kao sila teže, a sa silom teže nema pregovaranja”.
Podjednako filmičan i realističan, Mannov stil savršeno je podesan za njegove urbane akcijske krimi-trilere “Lopov”, “Vrućina” i “Collateral”, a redatelj je i pokazao sklonost fatalističkoj romansi (“Manhunter”, “The Last Of The Mohicans”, “Heat”) koju doživljavaju vrlo dojmljivi Colin Farrell i izvanredna Gong Li kao Crockett i Isabella.
“Poroci Miamija” su film evidentno nastao nakon “Collaterala”, sudeći po nekonvencionalnim digitalnim HD kamerama, opet uposlenim od strane snimatelja Diona Beebea. Film je i bio odraz mračnije epohe kad se ozbiljniji realizam uvukao u akciju, a stare franšize počele raditi reset i prizemljivati junake (“Bourneova nadmoć”, “Batman početak”, “Casino Royale”).
Tijekom ljeta 2006., kad su vladali šareni “Pirati s Kariba 2”, s takvim pristupom “Miami Vice” nije imao šanse postati veliki kinohit i okarakteriziran je kao financijski promašaj, dok mu ni kritika nije bila odveć sklona. Šačici je film istinski legao na prvu, kao autoru ovih redaka u splitskom kinu “Central”, koji je onda napisao tekst i za “Hrvatski filmski ljetopis”, a u međuvremenu govorio o “Porocima Miamija” za podcast “Svijet oko mene”.
Friško gledanje “Miami Vice” pred pisanje obljetničarskog osvrta samo je očvrsnulo ljubav spram podcijenjenog filma, režiranog na granici žanrovskog i art ostvarenja. Ne spadaju “Poroci Miamija” među najbolja Mannova ostvarenja, ali su mannovski posebni, kadri predočiti ugođaj i osjećaj, transportirati gledatelja na mjesto zbivanja skoro kao da je tamo.
Ugođaj i osjećaj mjesta suština su filma idealnog za vruće ljetne noći, hipnotizirajući gledatelja od prve scene kad Crockett i Tubbs (solidni Jamie Foxx) patroliraju noćnim klubom, dok se “Numb/Encore” Linkin Parka i Jay Z-ja na soundtracku izmjenjuje sa “Sinnermanom” Nine Simone u remiksu Felixa Da Housecata. Gledatelj je ubačen u klub, a zatim i u podzemlje Miamija kad se Crockett i Tubbs “undercoverovski” infiltriraju u globalni lanac krijumčara droge nakon sastanka s Joseom Yerom (John Ortiz), desnom rukom vođe narkokartela Montoye (Luis Tosar).
Likovi su arhetipski, priča mahom standardna za filmove s policajcima na tajnim zadacima, ali – ponovimo – radi se o ugođaju i osjećaju. Prizor beskonačnog mora na horizontu, kamo se tiho zagledava Crockett, radi više za film od akcijskih scena, uključujući i završnu pucačinu kad se negativci “razlitaju” po zidovima kao da su slika Jacksona Pollocka (parafrazirajmo Tubbsa).
Po tom moru Crockett će juriti gliserom s Isabellom s kojom je razmjenjivao značajne poglede i zapalio iskru zabranjene ljubavi (bliska suradnica Montoye). Odnos Crocketta i Isabelle s fenomenalnom kemijom Farrella i Li donosi jednu od naljepših/najfatalnijih ljubavnih priča 21. stoljeća i reflektira opstojanje u tzv. sivoj zoni, tj. svu tenziju, tjeskobu i moralnu dvosmislenost “undercover” zadatka.
“Odvest ću te na najbolji mojito”, kaže Isabella, koja se drži filozofije “Živi sada. Život je kratak. Vrijeme je sreća...” i njih dvoje se spontano zapute u Havanu, gdje će se “nabacivati jedno drugom”, ali i međusobno zatreperiti srca, osjetiti pripadnost i prepoznati se kao srodne (izgubljene) duše.
Sinematična scena ide u vrh Mannova opusa i daje fantastičan preslik osjećaja zaljubljenosti: gliser ne para more, već gotovo da leti zrakom, a emocije potenciraju Moby i Patti Labelle pjesmom “One Of These Mornings”. Vrućina ljubavi iza ugla pokreće mnoge Mannove filmove, “Miami Vice” možda i najviše. **** ½
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....