U posljednjem desetljeću ljudska je smrtnost postala uznemirujuća na nove, neočekivane načine. Svake godine u svijetu treba zbrinuti oko 3,6 milijardi kilograma ljudskog tkiva i kostiju, a sve je jasnije da dominantne metode na koje se oslanjamo – pokop i kremacija – značajno utječu na Zemlju.
Primjerice, emisija dušikovih oksida tijekom jedne kremacije približno je jednaka vožnji automobilom gotovo 3670 kilometara. Ljudska smrt i posmrtni ostaci – ne samo ljudski život i egzistencija – sada mogu pridonositi propadanju planeta, što dodatno pogoršavaju klimatske promjene uzrokovane ljudskim djelovanjem.
Ti su uvjeti doveli do onoga što Tony Walter, umirovljeni profesor "studija smrti" na Sveučilištu u Bathu u Ujedinjenom Kraljevstvu, naziva "(novim) mentalitetom smrti". Riječ je o novom zajedničkom stavu u kojem se naša pažnja pomaknula s gubitka pojedinaca ili zajednica na "izumiranje vrsta u razmjerima kakvi dosad nisu viđeni tijekom postojanja Homo sapiensa na Zemlji".
Čini se da problem smrti zahtijeva drukčije odgovore – nove metode. Danas možeš birati: želiš li postati drvo? Možda bi radije da se pretvoriš u tlo? Ili da nahraniš mikrobnu mrežu?
To su neka od ekoloških "zagrobnih" rješenja koja se nude onima koji traže "zelenu smrt". U posljednja dva desetljeća, pogrebnici, groblja i startupovi u Ujedinjenom Kraljevstvu, SAD-u i drugim dijelovima zapadnog svijeta počeli su nuditi niz ekološki prihvatljivih opcija za zbrinjavanje tijela, promoviranih organskom estetikom i bujnom, prirodnom slikovitošću. Te opcije zamišljaju različite povratke prirodi – zamisli tijela umotana u pokrove kako se razgrađuju u bogatom, mahovinom prekrivenom tlu ispod krošnji razgranatih stabala, pišu Hannah Gould i Georgina Robinson za Aeon.
Posljednjih godina interes za "zelenu smrt" naglo je porastao na Zapadu, kako je utjecaj čovjeka na Zemlju postajao sve jasniji. Daleko od toga da se promatra kao destruktivan ili zagađujući čin, ljudski se pokop sve više prikazuje kao prilika za obnovu našeg odnosa s prirodom. San o "zelenoj smrti" jest san o blagom završetku: smrti koja je estetski lijepa, hrani planet i obnavlja zajednicu. Kompostiranje vlastitih ostataka ili dopuštanje da mrtvo tijelo hrani drvo čine se kao plemeniti odgovori na problem naših "toksičnih" tijela – način da potpunije sudjelujemo u procvatu budućeg života na našem planetu.
Međutim, pomnije razmatranje suvremenih ekoloških pogrebnih tehnologija pokazuje da se taj san ne ostvaruje tako lako. I dalje ga opterećuju nedostatak pouzdanih empirijskih dokaza, prenapuhane tvrdnje kompanija i nejednak pristup novim tehnologijama. Možemo li se doista nadati da ćemo umrijeti "zeleno"? Ili je sve to samo greenwashing?
Prva ponuda prirodnoga ‘šumskog pokopa‘
Godine 1993. jedan dalekovidni voditelj pogrebnih usluga u Cumbriji u Engleskoj, Ken West, odgovorio je na zahtjeve ljudi koji su željeli biti pokopani među 20 hektara divljeg cvijeća posađenog na groblju na kojem je radio. Tom je odlukom groblje u Carlisleu u Cumbriji postalo prvo mjesto koje je komercijalno ponudilo prirodni "šumski pokop", u kojem se tijela polažu u tlo bez tehničkih zahvata koji bi usporili razgradnju, poput balzamiranja. Cilj je bio stvoriti svojevrsni prirodni rezervat bez nadgrobnih spomenika ili nerazgradivih ukrasa. Umjesto toga, članovi obitelji sadili su mlada stabla (uglavnom hrastove). Svakog proljeća, ispod rastućih stabala, groblje bi se prekrilo visibabama, narcisima i zumbulima. Na taj način pokop je postao povratak prirodi, pri čemu raspadajuća tijela daruju posljednji hranjivi doprinos drugim oblicima života.
Takve prakse "zelene smrti" nisu ništa novo. Zapravo, one su najstariji oblici zbrinjavanja tijela, još iz vremena kada su naši preci kopali plitke grobove ili ostavljali tijela izložena vremenskim uvjetima i strvinarima. Otvorenost prema razgradnji i dalje postoji u mnogim tradicijama: primjerice, široka uporaba biorazgradivih pokrova umjesto lijesova u islamskim i tradicionalnim židovskim pokopima. Šumski pokopi u Carlisleu nastavak su tih ranijih praksi. No u kontekstu zapadne pogrebne industrije, koja je usmjerena na usporavanje razgradnje, takvi pristupi i dalje mogu djelovati inovativno, čak i radikalno.
Na prijelazu u 21. stoljeće prakse "zelene smrti" počele su se širiti. Privlačile su kao tehnička rješenja za zbrinjavanje ljudskih ostataka, ali i kao novi načini promišljanja mrtvog ljudskog tijela, njegove vrijednosti i odnosa prema Zemlji. Danas, iako je pokret "zelenih" pogrebnih praksi još uvijek u povojima, postoje tisuće pružatelja takvih usluga diljem svijeta.
Jedan od dominantnih narativa koji takvi pružatelji promoviraju jest da smrt i razgradnja predstavljaju povratak prirodi, te da taj povratak treba promatrati kao nešto pozitivno. Kako je 2011. rekla Caitlin Doughty, pogrebnica iz organizacije za prihvaćanje smrti The Order of the Good Death: "Ako naučimo prihvaćati, a ne poricati vlastitu razgradnju, možemo je početi doživljavati kao nešto lijepo. Više od lijepog – kao nešto ekstatično."
U nekim slučajevima, ovo novo vrednovanje razgradnje koristi i vrlo izravan znanstveni jezik, opisujući procese kroz koje se naše tijelo raspada dok postupno nestajemo u okolnom tlu.
Alkalna hidroliza i organska redukcija
Ponekad se "povratak prirodi" ostvaruje putem vode, a ne tla. Neke pogrebne tvrtke nude alkalnu hidrolizu – poznatu i kao resomacija, akvamacija ili vodena kremacija – pri čemu se tijelo razlaže na osnovne sastojke pomoću alkalne otopine zagrijane na oko 160 °C. Kao i kod kremacije, preostale kosti potom se usitnjavaju u pepeo, dok se preostala tekućina ispušta u sustav za obradu otpadnih voda.
Alkalna hidroliza prvi je put razvijena za primjenu u pogrebnom kontekstu 1990-ih i od tada se promovira kao najekološkiji način zbrinjavanja ljudskih ostataka. Upravo je to bio jedan od glavnih razloga zašto ju je odabrao nadbiskup Desmond Tutu nakon svoje smrti 2021. godine. No postoje i mnogi drugi razlozi zbog kojih je alkalna hidroliza privlačna, uključujući niže troškove i dojam blažeg, "nježnijeg” procesa.
U novije vrijeme, "šumski pokopi" i alkalna hidroliza pridruženi su nizu novih tehnologija zelene smrti koje obećavaju ekološke zagrobne oblike u vidu komposta, gljiva ili stabala.
Jedna takva tehnologija jest prirodna organska redukcija (NOR), komercijalno poznata kao teramacija ili rekombinacija. Ovaj oblik "ljudskog kompostiranja" uključuje stavljanje tijela u posudu između slojeva drvne sječke, slame i lucerne. Tijekom nekoliko tjedana (pa i mjeseci), mikrobi razgrađuju tijelo i stvaraju humus, organsku tvar u tlu. Taj se humus zatim izvadi iz posude i "dozrijeva" na otvorenom nekoliko tjedana. Tijekom procesa ostaci se mogu povremeno miješati, a kosti i zubi drobiti.
Kao i alkalna hidroliza, NOR potječe iz poljoprivredne industrije – obje su se koristile za zbrinjavanje uginulih životinja na farmama. Prvi objekt koji je koristio NOR na ljudskim ostacima vodi tvrtka Recompose iz Seattlea, otvorena 2020. godine. Njezina osnivačica Katrina Spade bila je ključna u pokretanju zakonske regulacije ove metode za primjenu u pogrebnoj industriji u SAD-u.
Pretvaranjem mrtvih u tlo, Recompose obećava pokojnicima i njihovim obiteljima priliku da daju pozitivan doprinos prirodi. Nazivajući proces "Život nakon smrti", tvrtka svoj pristup opisuje ovako:
"Zdravo tlo ključno je za procvat ekosustava. Ono regulira vlagu, pohranjuje ugljik i održava biljke, životinje i ljude. ... Recompose je nastao iz istraživanja ciklusa tla. Tlo koje stvara Recompose hranit će rast na istoj šumskoj podlozi koja je nadahnula njegov nastanak, omogućujući nam da uzvratimo Zemlji koja nas hrani tijekom cijelog života."
Odabir vrste drveta za ‘šumski pokop‘
Drveće se, međutim, čini još snažnijom metaforom "prirode" od tla. Želja za posthumnim "drvenim" životom izražava se kroz niz novih tehnologija i usluga dostupnih diljem svijeta – kao nastavak "šumskih" pokopa koji su već bili ponuđeni na groblju u Carlisleu.
Mornington Green u Australiji, smješten na 126.000 četvornih metara zemljišta koje je prenamijenjeno iz golf-terena u blizini Melbournea, memorijalni je vrt koji nudi mrtvima i njihovim obiteljima priliku da "postanu drvo" kroz ukop kremiranih ostataka ispod već posađenih mladica. Za razliku od mnogih drugih pogrebnih organizacija koje nude ekološki prihvatljive oblike ukopa, Mornington Green promovira ideju da se individualna osobnost može posthumno nastaviti. Tvrtka to čini tako da osobnost preminule osobe povezuje s osobinama stabla koje raste iz njihovih ostataka.
Nude se različite opcije, uključujući australske autohtone vrste i egzotične europske vrste, a svako je drvo prikazano na način koji mu pripisuje ljudske osobine. Ginko je opisan kao "uporan i pun nade", javor trident kao "jedinstven i snažan", a vatreno drvo kao "karizmatično i strastveno". Web- stranica Mornington Greena čak poziva ljude da ispune dvominutni kviz kako bi "saznali koje drvo odražava njihovu osobnost", na temelju pitanja o životnom stilu, poput omiljenog godišnjeg doba, destinacije za odmor ili idealnog nedjeljnog poslijepodneva.
Slična pogrebna tehnika, možda i najromantičnija od svih, jest Capsula Mundi, biorazgradiva kapsula koja je privukla globalnu pažnju u izvještajima o "zelenoj smrti". Iako još nije spremna za široku upotrebu, ova posuda u obliku jajeta zamišljena je tako da u njoj bude smješteno ljudsko tijelo koje se postupno razgrađuje pod zemljom, hraneći stablo koje raste iznad njega. Unutra bi tijelo bilo položeno u fetalni položaj, čime se stvara simbolična veza između smrti i obnove života, evocirajući kontinuirane cikluse ponovnog rađanja. Kako stoji na web-stranici Capsula Mundi: "Život je zauvijek."
Mnoge tehnologije "zelene smrti" privlačne su iz razloga koji nadilaze njihove ekološke prednosti, primjerice zbog cijene, jednostavnosti ili praktičnosti. One također nude snažne i privlačne narative koji nam mogu pomoći da razumijemo misterij smrti u odsutnosti religijskih vjerovanja. Ako ne vjerujemo u zagrobni život u metafizičkom smislu, utjehu možemo pronaći u ideji da vraćamo svoje biološke elemente prirodi i postajemo dio neke veće cjeline. Prisjetimo se razmišljanja astronoma Carla Sagana: "Kozmos je također u nama. Napravljeni smo od zvjezdane prašine. Mi smo način na koji kozmos spoznaje sam sebe."
Snažna povezanost s prirodom i svijest o našoj međuzavisnosti s njom postaju sve rašireniji svjetonazor i izvor smisla za mnoge ljude. U svojoj knjizi "Kratka povijest smrti" (2005.), antropolog i teolog Douglas Davies takav način razmišljanja vidi kao oblik "sekularne eshatologije" – pojma koji su drugi znanstvenici religijskih studija nazvali i "tamnozelenom religijom", "štovanjem prirode" ili "relacijskim naturalizmom".
Metode za ‘oprost‘ ekološkog grijeha
Vjerovanje u boga ili nadnaravno nije nužno za stvaranje dubokog značenja oko smrti. Umjesto čitanja stihova iz Biblije, sekularne pogrebne ceremonije u sklopu zelenih ukopa mogu koristiti, primjerice, "Eulogiju jednog fizičara" Aarona Freemana. Završni stihovi glase: "Prema zakonu očuvanja energije, nijedan dio vas ne nestaje; samo postajete manje uređeni. Amen."
Tvrtka za "zelenu smrt" Recompose čak nudi vlastitu naturalističku pogrebnu ceremoniju "ugljičnog ciklusa", u kojoj djelatnici tugujućima usmeno objašnjavaju da će se molekule njihove preminule voljene osobe "pretvoriti i ponovno uključiti u život".
Dakle, postoji mnogo dobrih razloga zašto netko može željeti "zelenu smrt". Sve češće se, međutim, povratak prirodi smješta u kontekst velikih planetarnih promjena. Primjerice, američka tvrtka za "drvena groblja" Transcend tvrdi da njihova metoda prirodnog pokopa donosi uštede emisija jednake "100-postotnom poništenju vašeg životnog ugljičnog otiska (prema globalnim prosjecima)". "Zelena smrt" tako se prikazuje kao izravan način smanjenja, pa čak i otklanjanja krivnje zbog doprinosa klimatskim promjenama uzrokovanim ljudskim djelovanjem. Drugim riječima, pretvaranje naših tijela u Zemlju predstavlja se kao metoda za "oprost" ekološkog grijeha.
Ali bliže ispitivanje dostupnih znanstvenih dokaza upućuje na dublje složenosti ispod površine "zelene smrti". Možda naše fantazije o povratku prirodi više govore o našoj želji da se osjećamo iskupljeno nego o stvarnoj brizi za oštećene ekosustave, piše Aeon.
Oni koji promoviraju tehnologije "zelene smrti" često naglašavaju ekološke prednosti svojih usluga kroz usporedbe s "konvencionalnim" oblicima pokopa i kremacije. Prema Transcendu, njihovi šumski ukopi "576 posto su održiviji od kremacije". Jedna australska tvrtka za alkalnu hidrolizu tvrdi da njihova usluga "troši manje od 10 posto energije tradicionalne kremacije vatrom". Britanski startup Cryomation navodi da njihova metoda korištenja tekućeg dušika za zamrzavanje tijela i pretvaranje u prah ima "70 posto manji ugljični otisak od kremacije". A u dijelu web-stranice Recomposea pod nazivom "Liječenje klime", tvrtka tvrdi: "Za svaku osobu koja odabere Recompose umjesto konvencionalnog pokopa ili kremacije, sprječava se jedna metrička tona ugljičnog onečišćenja. Osim toga, naš pristup ljudskom kompostiranju koristi 87 posto manje energije od konvencionalnog pokopa ili kremacije."
Postoji mnogo dobrih razloga za skepsu prema ovakvim ambicioznim tvrdnjama.
Za početak, neke od najčešće spominjanih tehnologija "zelene smrti" jednostavno nisu izvedive. To uključuje Capsula Mundi, koja do danas nikada nije uspješno korištena za ukop cijelog ljudskog tijela, unatoč marketinškoj kampanji zbog koje mnogi smatraju da su te kapsule već u primjeni. Umjesto toga, slični se uređaji trenutno prodaju kao urne za kremirane ostatke.
Kompanije nude slabe dokaze
Drugi primjer je kriomacija, koja navodno uključuje zamrzavanje mrtvog tijela u tekućem dušiku na temperaturi od -196 °C. Tijelo se zatim razbija u sitne fragmente, liofilizira (suši smrzavanjem) i pokapa u biorazgradivoj posudi koja se razgrađuje tijekom 12 mjeseci. Tvrdi se da ovaj proces smanjuje ukupnu količinu materije koju treba ukopati u usporedbi s mnogim drugim vrstama pokopa, čime se oslobađa prostor na grobljima. Proces, prvotno nazvan promesija, prvi je zagovarao švedski projekt Promessa Organic AB, koji nikada nije uspio doći do pokusa na ljudima. Tehniku je potom preuzela britanska tvrtka Cryomation, koja je dobila značajna sredstva iz različitih izvora – Europske komisije, Innovate UK-a i Shella – a da pritom nikada nije lansirala komercijalni prototip.
Čak ni rješenja "zelene smrti" koja su izvediva nisu uvijek dostupna ili zakonita u svim dijelovima svijeta. To znači da bi za kompostiranje ili hidrolizu tijela radi smanjenja ekološkog opterećenja vlastite smrti moglo biti potrebno putovati desetke tisuća kilometara, osim ako imate sreću živjeti u jednoj od saveznih američkih država gdje je ljudsko kompostiranje legalno ili gdje je alkalna hidroliza komercijalno dostupna. Nijedna od tih tehnologija nije široko dostupna izvan malog broja pružatelja usluga u Ujedinjenom Kraljevstvu, Australiji, Južnoj Africi, Kanadi i Irskoj. Prirodna groblja mogu biti jednako rijetka, a emisije nastale prijevozom tijela na velike udaljenosti kako bi se do njih došlo znače da ona ne mogu uvijek funkcionirati kao ekološki izbor.
Tvrtke koje promoviraju tehnologije "zelene smrti" uglavnom nude slabe dokaze za svoje tvrdnje. Nijedna od navedenih tvrtki nije pokazala kako je došla do statistika koje objavljuje na svojim web-stranicama. Ostaje nejasno kako uopće izračunavaju utjecaj na okoliš konvencionalnog pokopa i kremacije, a kamoli kompostiranja, prirodnog ukopa, alkalne hidrolize ili kriomacije. Neke se tvrtke pozivaju na pilot-istraživanja ili interne testove, no ni sirovi podaci ni analize nisu javno dostupni.
Ne čini se da bilo koja neovisna institucija ili regulatorno tijelo trenutačno daje smjernice potrošačima o vjerodostojnosti takvih tvrdnji ili sprječava tvrtke da ih iznose. Zbog toga je iznimno teško novinarima i akademicima procijeniti relativnu učinkovitost tih tehnologija. A za umiruće i ožalošćene koji traže "zelenije" oblike skrbi o smrti, snalaženje u svemu tome gotovo je nemoguće.
Još uvijek postoji vrlo malo recenziranih, neovisnih studija koje procjenjuju ili uspoređuju ukupni ekološki utjecaj novih pogrebnih tehnologija. Dva takva recenzirana izvještaja objavila je 2011. i 2014. godine Nizozemska organizacija za primijenjena znanstvena istraživanja, neovisna istraživačka institucija. Ti izvještaji, koji prikazuju procjenu životnog ciklusa okolišnog utjecaja različitih opcija pokopa, zaključili su da su najbolje tehnike, redom prema učinkovitosti: alkalna hidroliza, kriomacija i kremacija.
Koja je metoda ‘najzelenija‘
Međutim, ti su izvještaji danas stariji od deset godina i ne uzimaju u obzir značajne novije razvojne trendove, uključujući metode ljudskog "kompostiranja". Također su specifični za kontekst Nizozemske i teško ih je generalizirati na ostatak svijeta.
Noviji izvještaj iz 2023., koji je provela britanska tvrtka za certifikaciju održivosti Planet Mark, detaljno analizira ekološki utjecaj (tj. emisije ugljika) različitih opcija "zbrinjavanja tijela" i lijesova. I u tom slučaju, alkalna hidroliza je ocijenjena kao najodrživija metoda pokopa. No autori pritom koriste i neke kontroverzne pretpostavke pri procjeni emisija ugljika. Suprotno savjetima vlastitih stručnjaka, pretpostavljaju da se grobovi u prirodnim ukopima kopaju ručno, iako je ručno kopanje vrlo rijetko. Izvještaj također isključuje određene podatkovne točke, poput otpadne tekućine iz alkalne hidrolize, zbog nedostatka neovisnih dokaza.
Ovo istraživanje pokazuje koliko je složeno proglasiti jednu metodu zbrinjavanja tijela "najzelenijom". Jedna metoda može biti dobra u jednoj kategoriji (poput emisija ugljika), ali loša u drugoj (poput potrošnje vode). Može biti učinkovita na jednoj lokaciji, a ne na drugoj. Također mogu postojati skriveni ekološki utjecaji ugrađeni u opskrbni lanac određene tehnologije ili u njezinu stvarnu primjenu.
Na primjer, teško je odrediti emisije povezane s uzgojem lucerne, slame ili drugih organskih materijala potrebnih za ljudsko kompostiranje u NOR procesu. Čak i alkalna hidroliza, koja se obično smatra najekološkijom metodom, ima neizvjesnosti: istraživači rijetko uzimaju u obzir emisije nastale prijevozom pokojnika do ustanove koja nudi tu vrstu ukopa. U većini slučajeva, krematorij ili groblje vjerojatno bi bili znatno bliže.
Ova posljednja točka je važna. Sama razgradnja tijela čini samo mali dio ukupnog ekološkog utjecaja aktivnosti povezanih sa smrću. Što je s cateringom, uvoznim cvijećem, mramornim nadgrobnim spomenicima i posjetiteljima koji dolaze na sprovod ili grob iz daleka? Kako zaključuje izvještaj Planet Marka: "Ponovljeni posjeti mjestu počinka kroz godine imaju znatno veći utjecaj od bilo koje metode zbrinjavanja tijela."
Zbog toga je sasvim moguće da relativno onečišćujuća opcija, poput kremacije na prirodni plin, na kraju ima manji ekološki otisak od nečega što se promovira kao "zeleni pokop".
Neupitna privlačnost tehnologije ‘zelene smrti‘
U konačnici, sve što radimo u vezi sa smrću blijedi u usporedbi s ekološkim utjecajem našeg života. Kako navodi nizozemski izvještaj iz 2011.: "Relativna vrijednost ekološkog utjecaja pogreba niska je u svim kategorijama učinaka u usporedbi s potrošnjom resursa i emisijama tijekom jedne godine života pojedinca."
Pomno razmatranje dostupnih istraživanja može dovesti do ozbiljnih sumnji u stvarno ekološki prihvatljive načine umiranja.
Bez obzira na to koliko su nove pogrebne prakse doista ekološki prihvatljive, postoji mnogo razloga zašto "zelena smrt" ostaje poželjna. Postati drvo ili vratiti se u zemlju pruža smislen narativ koji ljudima pomaže razumjeti vlastitu smrtnost i mjesto u kozmosu. Jednako su privlačne i vizije smrti i razgradnje kao nečega mirnog, regenerativnog pa čak i lijepog. Opasnost i greenwashing nastaju kada se ekološke prednosti pogrebnih metoda prenapuhuju.
Postoje i šire zabrinutosti. Usredotočenost na individualne izbore – trebam li postati drvo, kompost, tekućina ili mikrobna mreža? – predstavlja tržišno rješenje koje nas odvraća od onoga što bismo mogli raditi na kolektivnoj razini kako bismo smrt učinili zelenijom. Pravi zadatak leži na državnim regulatorima i pogrebnoj industriji, a ne na ožalošćenima. I riječ je o poslu koji često nije nimalo romantičan.
Jednostavno poboljšanje postojećih sustava ponekad može biti učinkovitije od traženja novih rješenja. To može uključivati uvođenje standarda za povećanje učinkovitosti u cijelom sektoru, poput instaliranja opreme za smanjenje emisija dušikovih oksida i žive u krematorijima, što pomaže smanjiti negativan ekološki utjecaj emisija iz kremacije. Postoji i niz drugih promjena koje bi mogle unaprijediti postojeća "tradicionalna" groblja, uključujući ograničavanje međunarodnog uvoza granita za nadgrobne spomenike, povećanje udjela recikliranih materijala u betonu te korištenje električne energije umjesto plina za vozila i krematorije. Ovakvi pristupi također bi omogućili da se ekološke brige uravnoteže s drugim izazovima sektora, uključujući zaštitu radnika u pogrebnoj industriji koji su često stigmatizirani, slabo plaćeni i izloženi značajnim rizicima po zdravlje i sigurnost na radu.
Nažalost, nijedno od tih rješenja ne nosi istu privlačnost kao nove tehnologije "zelene smrti" – a ta je privlačnost neupitna. Ona obećava da naš posljednji čin može biti etičan, obnoviteljski i duhovno smislen. Smrt postaje način da se preoblikujemo u sudionike ekološke obnove, a ne u one koji doprinose šteti planetu. No opasnost nastaje kada taj san nadvlada znanstvene i regulatorne stvarnosti. A što je s greenwashingom? On se javlja kada poetske slike zamijene dokaze, kada tehnološki optimizam prikrije mnogo veći ekološki utjecaj života, i kada se teret planetarne obnove prebaci na pojedince i obitelji u razdoblju duboke ranjivosti.
Što bi, umjesto toga, značilo uskladiti umjetnost i znanost smrti – razviti rituale koji priznaju našu isprepletenost s oštećenim ekosustavima, a istodobno zahtijevaju strogu, sektorsku reformu? Istinski ekološki pristup smrti ne bi tražio da se umirući ili ožalošćeni sami iskupljuju. On bi zahtijevao promišljanje same infrastrukture skrbi o smrti: energetskih sustava koji pokreću krematorije, materijala od kojih se izrađuju pogrebni proizvodi, propisa koji reguliraju emisije, korištenje zemljišta i uvjete rada u sektoru.
Tek kada se naše priče o obnovi i povratku prirodi usklade s transparentnim dokazima i sustavnim promjenama, "zelena smrt" može postati više od utješne fikcije. Tek tada možemo reći da umiremo na način koji ne samo da umiruje naše strahove, nego i stvarno smanjuje naš trag na Zemlji koja je u stanju propadanja, pišu Hannah Gould i Georgina Robinson za Aeon.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....