Novinarska ekipa je 1971. obišla cijelu Jugoslaviju i pitali su ljude kako će se izjasniti na popisu stanovništva...

Početkom 70-ih Jugoslavija je još uvijek bila jedinstvena federacija, a identitet njezinih građana balansirao je između „narodnosti“, vjere i zajedničke jugoslavenske oznake. Upravo to se vidi u arhivskom videu iz 1971. godine, u kojem novinar prolazi kroz različite krajeve bivše države i pita ljude kako će se izjasniti na popisu stanovništva. Jedni bez razmišljanja kažu „Hrvat“, drugi „Srbin“, treći „Slovenac“, četvrti „Musliman“, peti „pravoslavac“, a ima i onih koji se izjašnjavaju jednostavno kao „Jugoslaven“ – jer, kako kaže jedan sugovornik, „živim u Jugoslaviji, ne postavljam pitanje o bilo kakvim nacijama“.

Taj video danas funkcionira kao svojevrsni dokument jednog vremena. Na licima ljudi vidi se mješavina ponosa, opuštenosti i ideološkog jezika epohе. Starija gospođa kaže da se izjasnila kao pravoslavka, mlada djevojka odgovara da će biti „Jugoslovenka“, netko naglašava da je „Srpkinja, rođena u Bosni“, dok drugi inzistira na regionalnoj pripadnosti – „Bosanci“, „Dalmatinci“ ili „Hercegovci“. U tom video jedni pored drugih bez problema govore kako će se izjasniti, dakle ljudi su se družili, malo je tko pitao "čiji si". 

Prema službenim rezultatima popisa stanovništva 1971., Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija imala je 20.522.972 stanovnika, što je bilo povećanje od 10,6 posto u odnosu na prethodni popis iz 1961. Gustoća naseljenosti iznosila je oko 80 stanovnika po četvornom kilometru. Narodni sastav bio je izrazito raznolik, ali jasno je pokazivao dominaciju nekoliko ključnih skupina: Srbi su činili 39,7 posto stanovništva, Hrvati 22,1 posto, Muslimani (danas Bošnjaci) 8,4 posto, Slovenci 8,2 posto, Albanci 6,4 posto, Makedonci 5,8 posto, a Crnogorci 2,5 posto. Šest „glavnih naroda“ zajedno je činilo 86,7 posto stanovništva federacije.

Manjinske i „ostale“ skupine dodatno su obogaćivale sliku. Mađari su s 2,3 posto činili najbrojniju nacionalnu manjinu, slijedili su Jugoslaveni s 1,3 posto – što potvrđuje da je dio građana svjesno biralo nadnacionalni identitet – zatim Turci s 0,6 posto, Slovaci i Romi s po 0,4 posto, Bugari i Rumunji s po 0,3 posto, Česi sa 0,1 posto te niz drugih skupina koje su zajedno činile „ostale“. Važno je i to da je, sukladno tadašnjem Ustavu, bilo dopušteno da se građani uopće ne izjasne o narodnosti, što se u statistici bilježilo kao posebna kategorija.