Pedro Alonso López, čovjek koji je ušao u kriminalističke anale kao "Čudovište Anda", vjerojatno je jedan od najsmrtonosnijih serijskih ubojica u modernoj povijesti – i danas je, prema svemu što se zna, negdje na slobodi. Njegova priča sablasna je kombinacija ekstremnog siromaštva, zlostavljanja, patološke mržnje i poraznog odgovora sustava pravosuđa u više država Južne Amerike.
Rođen 1948. u gradiću Santa Isabel u Kolumbiji, López je odrastao u krajnje disfunkcionalnoj obitelji; majka mu je, prema više izvora, bila seksualna radnica, a otac je poginuo prije njegova rođenja. Već u ranoj dobi život mu se pretvara u niz trauma: majka ga izbacuje iz kuće oko osme godine, nakon što ga je uhvatila kako pipka sestru, pa dječak završava na ulicama Bogote, gdje ga stariji muškarci zlostavljaju i siluju. Na trenutak se čini da će se priča preokrenuti kada ga prihvaća bračni par iz SAD-a i smješta u školu za siročad, no ondje ga seksualno napada učitelj, pa López ponovno bježi, još dublje uronjen u mržnju i osvetu.
Kao tinejdžer upada u kriminal – počinje s krađama automobila, zbog čega krajem 1960-ih završava u zatvoru. Ni tamo ne izostaje nasilje: siluju ga trojica zatvorenika, koje López kasnije ubija, navodno u "samoobrani", čime dobiva dodatne godine kazne. Kada napokon izlazi na slobodu 1978., umjesto rehabilitacije dobiva platformu za najgoru moguću eskalaciju: kreće u lutanje Andima – kroz Peru, Ekvador i Kolumbiju – pretvarajući osobnu traumu u monstruozni križarski rat protiv djevojčica.
Meta su mu uvijek slična djeca: siromašne djevojčice, često iz autohtonih zajednica, u dobi između osam i dvanaest godina. Mamio ih je jeftinim poklonima, sitnim novcem ili obećanjem hrane, odvodeći ih izvan naselja – na polja, u šume, u zaklonjene jaruge – gdje bi ih silovao i potom zadavio. Sam je u kasnijem intervjuu opisivao gotovo ritualni obrazac: čekao bi zoru da "vidi" njihovu smrt...
Prvi put je ozbiljno zaustavljen u Peruu, gdje ga je, nakon niza nestanaka djevojčica iz plemena, uhvatilo lokalno indijansko stanovništvo. Prema njegovu navodnom svjedočenju, htjeli su ga zakopati do vrata i prepustiti mravima, no u priču se upliće američka misionarka koja posreduje da ga predaju policiji. Umjesto dugog zatvora slijedi gotovo nevjerojatan obrat: kratko zadržavanje i puštanje na slobodu, nakon čega López nastavlja svoj smrtonosni put – ovaj put preko granice, prema Ekvadoru i natrag u Kolumbiju.
Tek 1980. godine, u ekvadorskom gradu Ambatu, policija počinje povezivati niz nestanaka djevojčica s jednim licem. Tržnice i ulice pune su plakata nestalih, a panika raste dok vlasti još uvijek kao glavne krivce navode trgovinu ljudima i prostituciju. Kada jedna gotovo oteta djevojčica preživi i opiše muškarca koji ju je pokušao odvući, policija konačno uhićuje Lópeza. U početku negira, ali nakon intenzivnih ispitivanja i suočavanja s dokazima počinje priznavati – i to u razmjerima koje nitko nije očekivao.
Pod lisicama vodi istražitelje na niz lokacija oko Ambata i drugih područja, gdje policija pronalazi masovne grobnice sa skeletima djevojčica. Na više od 50 mjesta otkrivaju tijela, a na dodatnim lokacijama pronalaze tek tragove koje su, po svemu sudeći, raznijele životinje. U konačnici, ekvadorske vlasti prihvaćaju procjenu da je odgovoran za najmanje 110 ubojstava u toj zemlji, iako López tvrdi da je ukupno ubio više od 300 djevojaka – "preko 200 u Ekvadoru, desetke u Peruu i još mnoge u Kolumbiji".
Unatoč tim razmjerima, pravosudni epilog izaziva nevjericu: u Ekvadoru je 1983. godine osuđen na 16 godina zatvora – što je tada bila maksimalna kazna. Odslužio je 14 godina prije nego što ga 1994. vlasti puštaju i deportiraju u Kolumbiju, gdje završava na kratkom psihijatrijskom liječenju, a potom – izlazi na slobodu, uz birokratsku konstataciju da je "mentalno stabilan". Interpol ga od kraja 1990-ih formalno vodi kao traženu osobu, ali njegovo točno boravište ostaje nepoznato; posljednje pouzdanije informacije o mogućem ponovnom uhićenju početkom 2000-ih nikada nisu potvrđene.
Danas se Pedro Alonso López redovito spominje na listama najprolifičnijih serijskih ubojica, često odmah iza sunarodnjaka Luisa Alfreda Garavita, s opaskom da je riječ o spoju ekstremne brutalnosti i porazne neučinkovitosti sustava. Njegov slučaj ostaje mračan podsjetnik na to koliko su siromaštvo, marginalizacija i slab institucionalni odgovor savršeno tlo za zločince koji ciljaju najranjivije – djecu koja, u njegovim riječima, imaju "najnevinije oči".
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....