Otkriven najstariji kostur psa, čudesno je kako su ljudi prije 15.800 godina postupali s našim najboljim prijateljima

Psi su s nama toliko dugo da ih je teško zamisliti kao "novo otkriće" u ljudskoj povijesti. Ipak, nova genetička istraživanja upravo to čine: razbijaju staru sliku i pokazuju da je priča o psima i ljudima starija, složenija i emotivnija nego što smo dosad vjerovali. Najstariji do sada genetički potvrđeni pas datira od prije oko 15.800 godina, s nalazišta Pinarbasi u današnjoj Turskoj, a njegovi ostaci otkrivaju odnos koji je već tada bio daleko više od pukog "koristimo ih za lov".

Što kršćanstvo i sveci kažu o psima? Evo primjera svetaca Roka, Vida, Bosca, Dominika. A tek jedna slika iz Vatikana...

Pas iz Pinarbasija: najstariji genetički potvrđeni pas

U skloništu u stijeni Pinarbasi, koje su koristili lovci‑sakupljači, istraživači su analizirali kosti životinje koja se na prvi pogled mogla činiti kao vuk. Genetika je, međutim, pokazala jasno: riječ je o psu, starom gotovo 16 tisuća godina. Taj nalaz pomaknuo je granicu najstarijeg genetički potvrđenog psa za oko 5000 godina unatrag. Još važnije, uklapa se u širu sliku – u isto vrijeme ili samo malo kasnije pojavljuju se i drugi vrlo stari psi u Europi, što znači da su psi već bili rasprostranjeni i prisutni na više lokacija prije nego što je čovjek uopće počeo obrađivati zemlju.

I na Tajlandu su pronađeni grobovi u koje su pokapani psi i ljudi

/Shutterstock

Ono što Pinarbasi čini posebno fascinantnim jest način na koji su ti drevni ljudi postupali sa psima. Psi su ondje bili pokapani uz ljude, u istom prostoru i s istom pažnjom, što snažno sugerira da nisu bili tek "alat", nego članovi zajednice. Postoje i tragovi da su ih hranili ribom, dakle dijelili s njima hranu koja je očito imala vrijednost. U vrijeme kada je preživljavanje bilo daleko teže nego danas, takav "trošak" pokazuje koliko su psi bili važni.

Koliko su psi stari kao vrsta

Nova genetička analiza ne zaustavlja se na jednom nalazu. Istraživači ukazuju da su psi kao odvojena populacija od vukova postojali još i ranije. DNK podaci pokazuju da su psi bili prisutni na više mjesta u zapadnoj Euroaziji prije 18.000 godina, a genetičko razdvajanje između vukova i pasa vjerojatno se dogodilo prije više od 24.000 godina, možda čak tijekom posljednjeg ledenog doba. To znači da su se prve "poludomaće" populacije vukova, koje su se postupno pretvarale u pse, pojavile dok je klima bila ekstremna, a ljudi još uvijek isključivo lovci‑sakupljači.

Prve fotografije pasa koji su živjeli s engleskom gospodom i seljacima

/Shutterstock

Ono što ove studije također potvrđuju jest da je pas prva životinja koju je čovjek pripitomio. Tek kasnije dolaze koze, ovce, goveda, svinje, mačke. Psi, potomci drevne populacije vukova koja se odvojila od modernih vukova, prate ljude kroz sve velike prijelaze – od nomadskih skupina do nastanka sela, gradova i složenih društava. Zanimljivo je da psi, za razliku od većine drugih domaćih životinja, nisu uvijek imali jasnu "ekonomsku" funkciju: često su bili čuvari, lovački pomagači, alarmni sustavi, ali vrlo vjerojatno i jednostavno – društvo.

Najveća analiza drevnih pasa i vukova

Kako bi uopće razlikovali rane pse od vukova, znanstvenici su morali izići iz okvira klasične arheologije. Kosturi ranih pasa i vukova mogu biti toliko slični da je vizualno razlikovanje gotovo nemoguće. Zato je međunarodni tim napravio do sada najveće genetičko istraživanje ostataka pasa i vukova iz Europe. Analizirali su 216 drevnih uzoraka, starih od 46.000 do 2000 godina, pronađenih u Belgiji, Danskoj, Francuskoj, Njemačkoj, Nizozemskoj, Škotskoj, Švedskoj, Švicarskoj i Turskoj.

Rezultat je mapa koja prepričava rano širenje pasa po kontinentu: identificirano je 46 pasa i 95 vukova. Najstariji pas iz tog dijela istraživanja datira od prije oko 14.200 godina, iz špilje Kesslerloch u Švicarskoj. Genetička slika tih najranijih europskih pasa pokazuje da oni dijele podrijetlo sa psima iz Azije i ostatka svijeta. To je važna poruka: umjesto više odvojenih pripitomljavanja na različitim mjestima, čini se da je postojao jedan ili mali broj izvora iz kojih su psi krenuli "osvajati" planet zajedno s ljudima.

Špilja Gough i Pinarbasi: psi u svijetu rituala i smrti

Među najintrigantnijim nalazištima ističu se Pinarbasi i špilja Gough u Engleskoj. U Goughu su arheolozi već ranije otkrili tragove neobičnih pogrebnih običaja ljudi, uključujući postmortalnu obradu kostiju i kanibalizam koji je imao ritualni karakter, nešto poput ceremonijalnog odnosa prema mrtvima. Na istom mjestu sada nalazimo i ostatke psa koji nose slične tragove obrade nakon smrti. Nije potpuno jasno radi li se o konzumaciji, ali je izvjesno da je pas bio uvučen u isti pogrebni svjetonazor kao i ljudi.

U Pinarbasiju, pak, vidimo drugačiji izraz bliskosti: zajedničke ukope ljudi i pasa, tragove hranjenja i prisutnost pasa u prostoru koji je očito imao značenje utočišta i doma. Genetička analiza tih pasa pokazuje da su bliži precima današnjih europskih i bliskoistočnih pasmina – recimo boksera ili salukija – nego današnjim arktičkim psima, poput sibirskog haskija. To podsjeća na to da današnje pasmine, koliko god izgledale različito, nose duboke, kontinentalne slojeve povijesti.

/Shutterstock

Zašto su ljudi uopće pripitomili pse

Veliki dio priče i dalje je misterij. Ne znamo točno ni gdje ni zašto je započeo proces pripitomljavanja, iako se najvjerojatnije dogodio negdje u Aziji. Jedan od vodećih istraživača suvremenih studija ističe da ključna pitanja – kada, gdje i zbog čega – još uvijek nemaju čvrste odgovore. Postoje dvije glavne ideje koje se često spominju: da su se "odvažniji" vukovi sami približavali ljudskim logorištima tražeći otpatke hrane i da su ljudi u jednom trenutku počeli birati i zadržavati pitomije jedinke, ili da su ljudi aktivno uzimali vučje mladunce i uzgajali ih kroz generacije. I onda se dogodila simbioza - vukovi, tj. nova vrsta - pas je ljudima koristio i pomagao u lovu, grijali su ljudska tijela tijekom velikih zima, čuvali su ognjište od drugih ljudi i životinja, stvorila se praktički neraskidiva veza koja traje sve do danas. Psi su društvo, putovi njihove čudesne inteligencije, "predosjećaja" i vječne odanosti vlasnicima i danas su predmet proučavanja.  Psi ne mogu preživjeti bez ljudi, a i dobar dio ljudi smatra da im život nema smisla bez psa. 

Psi kao ogledalo naših promjena

Ako se povijest psa promatra u cjelini, dobiva se zanimljiv efekt: psi su bili prisutni uz ljude u ključnim trenucima naše vlastite povijesti. Bili su tu dok smo bili lovci‑sakupljači, dok smo prelazili na poljoprivredu, dok su nastajala prva sela, gradovi i države. Svaka velika promjena u načinu života ljudi ostavila je trag i na njima – od funkcija koje su imali do načina na koji su izgledali. Činjenica da su već prije 15-16 tisuća godina pokapani uz ljude i hranjeni vrijednom hranom govori da je taj odnos star koliko i mnoge naše priče o identitetu, zajednici i domu.

Današnja genetička istraživanja nam daju tek prvi sloj jasnije slike. U njoj vidimo psa iz Pinarbasija kao najstarijeg dosad potvrđenog člana te priče, ali i čitav niz drugih ranih pasa koji se pojavljuju u Europi i Aziji na prijelazu iz ledenog doba u razdoblje toplijeg svijeta. Ono što još ne znamo – precizno mjesto, trenutak i razlog početka pripitomljavanja – vjerojatno će zahtijevati nova otkrića i još detaljnije analize. No već sada je jasno: psi su s nama toliko dugo da dio njihove priče više nije "priča o životinjama", nego sastavni dio ljudske povijesti.