Povučena 16-godišnja Lucija pridružuje se ženskom crkvenom zboru u katoličkoj školi i sklapa prijateljstvo s popularnom Anamarijom. Kad djevojke s ostatkom zbora odu na vikend-pripreme u samostan, Lucija istražuje vlastitu seksualnost, ali i vjeru. Izjave “Žensko tijelo je sveto, božja riječ te ispunjava”, pratile su Luciju, razapetu između pomiješanih osjećaja.
Lucija je protagonistica sjajnog slovenskog filma “Dobre djevojke” Urše Djukić, najboljeg s 18. izdanja FMFS-a. Godinu dana kasnije, na 19. FMFS-u, Lucija je dobila svojevrsnu nasljednicu u dojmljivom španjolskom filmu “Nedjelje” (“Los domingos”/”Sundays”), osvajaču glavne nagrade na festivalu San Sebastianu i pet Goya.
Između filmova postoje određene sličnosti. “Nedjelje” redateljski i scenaristički isto potpisuje žena – Alauda Ruiz de Azúa. U glavnoj ulozi nastupa dosad nepoznata talentirana glumica svijetle budućnosti, a nakon izvanredne Jare Sofije Ostan to je sada debitantica Blanca Soroa. Protagonistica filma “Sundays”, 17-godišnja Ainara, također pjeva u zboru, pohađa katoličku školu i u stopu je prate riječi: “Isus stavlja želje u srca ljudi i vodi te na mjesta malo po malo.”
Pa opet, Ainara je zainteresiranija za vjeru u odnosu na Luciju, štoviše osjeća duhovni poziv i želi se zarediti. Ona pita tatu (Miguel Garcés) dozvolu da ode u samostan, živi s časnama i provede vrijeme s njima. “Ne razumijem tvoju želju da se zatvoriš tamo s nekim starim ženama”, govori otac. “Tamo ima djevojaka poput mene”, veli Ainara. “Ne poput tebe, one su časne sestre”, nadoda otac.
Redateljica De Azúa spokojno nas uvodi u disfunkcionalnu obitelj umjerenih katolika koji su više vjernici “na papiru” nego zapravo. Doznajemo da je Ainara izgubila majku kad je bila mala, da njezin otac ima novu djevojku i da je pod financijskim stresom, kao i to da je ona bliska s ujnom Maite (Patricia López; izgleda kao da je sestra Belén Cueste) čiji je brak u krizi.
Otac i ujna reagiraju drukčije na Ainarinu odluku o jednogodišnjoj kušnji. Konzervativni i isprve pasivni otac propituje je li svojim nečinjenjem pospješio da mu kći postane “religiozni fanatik” i ode u časne sestre. Ujna ateistica inzistira da Ainara mora otići na fakultet i “iskusiti život”. No Ainara tvrdi da je “život ne ispunjava”, premda je bacila oko na jednog dečka iz zbora (Guille Zani) i on na nju, toliko da će jednom biti uhvaćeni u poljupcima i maženju, što ujna ističe na sastanku s glavnom časnom sestrom, majkom Isabel (Nagore Aranburu), koja i sama ne preza od spletkarenja i manipulacije.
Preko konfrontacija ujne i glavne časne sestre redateljica se bavi suočavanjem sekularnog i duhovnog, liberalnog i konzervativnog, dok se odnosi u Ainaroj obitelji izvrću naopačke nakon što ona odabere Boga umjesto njih. Imponira redateljičina finoća, strpljivost i mirnoća, čak i kod povremeno povišenih glasova likova.
Režija je nijansirana i opservacijska, autorica promatra zbivanja kako se odvijaju, ne zauzimajući stranu, odnosno ne preferirajući nekog lika, što film drži na emotivnoj distanciji u očima gledatelja, ali i čini dobrodošlo zagonetnim i dvosmislenim. Dok je Djukić ulazila u unutrašnji svijet svoje protagonistice, De Azúa ga ostavlja zatvorenim u pogledu njezine prave motivacije za zaređenje. Ponekad pušta glazbu da predoči riječi ili osjećaje, od crkvebe u sceni iz kluba do zborske izvedbe “Into My Arms” Nicka Cavea. ****
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....