Ovaj portal vodi direktno u um hollywoodske zvijezde hrvatskog podrijetla: kako je zapravo biti John Malkovich?

Portal u kafkijanskom uredu niskog stropa na sedmom i pol katu jedne korporacije vodi direktno u glavu Johna Malkovicha. Svatko tko prođe kroz portal skriven iza malih vrata može na 15 minuta gledati svijet glumčevim očima prije nego što izleti iz njegove glave i padne s neba u jarak uz obilaznicu za New Jersey.

Suluda ideja o portalu u mozak Johna Malkovicha, kao svojevrsnoj zečjoj rupi iz "Alise u zemlji čudesa", pala je na pamet scenaristu Charlieju Kaufmanu možda i dok je sam padao u jarak ravno iz uma zvjezdanog hollywoodskog glumca hrvatskog podrijetla i dvostrukog oskarovskog nominenta. Ideja je iznjedrila jedan od najoriginalnijih filmova devedesetih i šire – "Biti John Malkovich ("Being John Malkovich", 1999.) u režiji Spikea Jonzea.

Kaufmanova i Jonzeova nadrealna, neodoljivo bizarna postmoderna komedija nametala se za ponovno gledanje najviše od svih glumčevih filmova povodom njegova dolaska u Hrvatsku, okrunjenog susretom uživo u Splitu. Kako je to zapravo "biti John Malkovich", odnosno je li iole blisko ovom filmu, makar on igrao nekakvu preuveličanu, satiričku verziju sebe? I kako bi bilo gledati Lijepu našu očima velike filmske zvijezde i novopečenog hrvatskog državljanina?

Možda bi Kaufman ("Adaptacija", "Vječni sjaj nepobjedivog uma") mogao napisati nastavak – "Being John Malkovich In Croatia". Međutim, šalu na stranu, "Biti John Malkovich" je jedan od onih neobičnih, unikatnih i neponovljivih filmova koji su mogli nastati samo u devedesetima, osobito iznimno kreativnoj 1999., a ne mogu se "sequelovski" replicirati.

Uz samoironične metafilmske "celebrity" dekonstrukcije ("Posljednji akcijski junak"), ponavljajuća tema nekih od najboljih filmova devedesetih bila je proizvedena, simulirana stvarnost ("Potpuno sjećanje", "Trumanov show", "Matrix"), priroda identiteta ("Čovjek bez lica", "Dečki ne plaču") i potreba za smislenijim životom pojedinaca dok većina pridaje preveliku važnost bespotrebnim materijalnim stvarima koje odvraćaju pozornost od besmisla ("Vrtlog života", "Klub boraca").

Čudni i čudesni "Being John Malkovich" obrađuje ove teme kao malkovichevski "last actor hero", jedinstvena egzistencijalstičko-komična fuzija "Total Recalla", "Matrixa" i "Fight Cluba" s obzirom da portal ljudima simulira iskustvo da barem nakratko budu netko drugi i ispune ispraznost života (tajni agent s Marsa, superheroj simulirane stvarnosti, svoj anarhični alter ego), pa neka se njihove ličnosti, prva i druga osobnost, ispreplele do neprepoznatljivosti da propituju "ako ja nisam ja, tko sam onda, dovraga?".

U ovom slučaju simulacija se, ingeniozno, tiče nekog tko i sam postaje netko drugi za potrebe uloga i gleda svijet očima svojih živopisnih, nerijetko ekscentričnih likova, baš po mjeri "Biti John Malkovich" u kojem zvijezdu greškom zamjenjuju za "onog glumca" koji je u "onom filmu" glumio kradljivca dragulja (to se tek dogodilo 2003. u "Johnnyju Englishu").

"Jesam li ja ja i je li Malkovich Malkovich", dvoji lutkar Craig (John Cusack) nakon što je proveo 15 minuta u umu "jednog od najvećih američkih glumaca u 20. stoljeću" i počelo ga je kopkati mnoštvo filozofskih pitanja o prirodi ličnosti i postojanju duše. Craigu se lutkarstvo i sviđa jer može biti malo u tuđoj koži i vidjeti što drugi vide, "razmišljati, kretati se i osjećati drugačije", a ovo s Malkovichem je to na n-tu potenciju.

Sviđa mu se i kolegica Maxine (Catherine Keener) – više od supruge Lotte (deglamurizirana, neprepoznatljiva Cameron Diaz) – s kojom će prodavati ulaznice za Malkovichev um po 200 dolara. Zbrka iz sfere ljubavnog trokuta nastaje nakon što se Lotte navuče na "Malkovich experience" jednom kad iskusi biti u njegovoj glavi. "Ti nisi bila ti, nego Malkovich", Craig govori Lotte koja, dok je "u glumcu", počne privlačiti Maxine ("Kada te istim očima požudno gleda dvoje ljudi...") i "vice versa".

Seks Maxine s Malkovichem kad je Lotte u njemu ("Bila si on, a on je bio s njom") dovodi do neočekivanih reperkusija. Nakon boravka u muškom tijelu Lotte osjeća kao da ima penis i vaginu, doživljava samootkriće i dobiva porive da postane transseksualka, baš poput braće Wachowski tijekom režije vršnjačkog "Matrixa", a opsesivni Craig lutke na koncu zamjenjuje ljudima i upravlja Malkovichem kao marionetom "iznutra" kako bi bio s Maxine.

S druge strane, sam Malkovich (izuzetno hrabra uloga glumca) prethodno je osjetio da je netko u njemu, miče njegove ruke i govori kroz njega, te prošao kroz vlastiti portal, što je rezultiralo doživljajem nalik košmarnom multipliciranju (John do Johna različitih spolova i ličnosti).

Ima tu još svega, od potjere u Malkovichevoj podsvijesti do skakanja iz nositelja u nositelja za dosezanje vječnog života kad Kaufman i Jonze potenciraju klasičnu komediju o zamjeni tijela do neslućenih razmjera i približavaju je lutkarskoj predstavi s ljudima.

No, fascinira kako jedan film iz 1999. rodnom fluidnošću najavio nebinarnost davno prije nego je postala sveprisutna. Transcendirajući tijela, spolove i žanrove, pojmove "celebrity" i "identity", svijest i podsvijest, ličnost i sličnost, uvrnuti "Biti John Malkovich" je i na samom pragu 21. stoljeća imao dugoročnu viziju novomilenijskog, viralnog, avatarskog svijeta u kojem je opsjednutost slavnim ličnostima dosegnula vrhunac.

Mnogi danas na društvenim mrežama i drugdje žele sami doživjeti Warholovih "15 minuta slave" (minutaža boravka u glavi glumca teško da je slučajna) pa i biti netko drugi ili se takvim predstavljati, sve kako bi pobjegli od sebe i svojih života. Bolje biti John Malkovich (ili bilo tko drugi) nego ti. *****