Lokalni izbori su za nama, jedan dan je bio dovoljan za odmor, a sada treba raditi. E, da ne zaboravim, još sa standardnom ekipom mojih sumještana moram gore na Kaocima (predjel Biokova s njegove sjeverne strane na nadmorskoj visini od 1100 metara, op. a) okopati krumpire u našem planinskom dočiću.
Višesatno pješačenje
Tako nam reče novi-stari načelnik općine Zagvozd Miroslav Gaće kada smo ga pitali u kojoj je fazi izgradnja novog planinarskog doma, upravo na Kaocima. Ma kud ćeš, Miroslave, iz fotelje načelnika iz klimatiziranog ureda gore na Biokovu okopavati krumpire, a temperature blizu 30 stupnjeva.
- E to ti je, moj prijatelju, poseban zadatak jedne ekipe koja već punih pet godina brine da jedan planinski dolac točno sred Kaoca ne ostane zapušten. A budući da smo ga mi i sami u neku ruku sredili i oplemenili, to se ne smije zanemariti, da je sada i 40 stupnjeva. Ako hoćeš gore s nama vidjeti udarnički rad vrijednih zagvoških ruku, na najvišem krumpirilištu u Imotskoj krajini, ali i u ovom dijelu Dalmatinske zagore, sjedi u automobil i pravac Kaoci. Još ćeš imati marendu, lešo janjetinu i priloge - reče nam Miroslav.
Dakako da nije bilo dvojbe, em vidjeti trenutačno gradiliše na najvećoj nadmorskoj visini u županiji, ali i doživjeti okopavanje krumpira isto tako na najvećoj nadmorskoj visini izvan naše županije. Zajedno s Antom Žužulom, glavnim čovjekom imotske građevinske firme “Okomica” iz Grubina, čiji djelatnici rade prvi planinarski dom sa sjeverne strane Biokova, sjedamo u njegovu Škodu i slijedi oko 8,5 kilometara polagane vožnje uskom neasfaltiranom prometnicom put Kaoca.
Usput nam Biokovo svojim predivnim resursima taj put učini baš ugodnim. Susrećemo jarebicu kamenjarku i njezinih desetak i više malih pilića kako pretrčavaju cestu i izgube se u gustom zelenom okružju. A na Kaocima, bogme, prve siluete budućeg velebnog planinarskog doma, koji će imati multifunkcionalne sadržaje. No, to je sada posve druga priča. Mi se okrenusmo prema obližnjem malom nekadašnjem planinskom dočiću, gdje su nekada neki stari Zagvozđani u nedostatku plodne zemlje pješačili satima do Kaoca kako bi u njemu sadili nešto povrća. Krumpira i raštike posebno.
I onda je taj dočić ostao prepušten hirovima Biokova desetljećima. A sada tamo skladna ekipa s motikama u rukama i pored paklene vrućine kopa i okopava krumpire punom parom. Radi motorna kosilica, kosi travu oko dočića. Osim aktualnog načelnika Mira Gaće, tu su još i Vedran Kristić, Tonči Čagalj-Zinzo, Zdravko Dedić, Joško Čagalj. Curi znoj s njihovih čela, ali se radi. Krumpiri se moraju okopati, još ima gore na Kaocima u zemlji vlage i bit će po prilici rekordan urod.
- Ovaj ti se dolac, moj prijatelju, stvorio rukama nas nekolicine, ma rekao bih cijele ekipe koja radi na pripremi Glumaca u Zagvozdu. Točno prije pet godina došli smo mi koje vidite ovdje, pa Vedran Mlikota, pa još Ante Dedić-Šantara, Mladen Čagalj-Noga, Mili Gaće, Švabo Mucić, Ante Bakota, Duško Brečić, Ivo Brzica, posjekli smo skoro pet metara drva, iskrčili stari napušteni dolac naših predaka i posadili krumpire. A sjeme za sadnju dobili smo od Slave Jakše, direktora Parka prirode Biokovo. I tako već petu godinu penjemo se nekoliko puta na Kaoce, treba krumpire zaliti, okopati.
Posebni ritual Zagvožđana
Jedne godine smo imali 25 vreća krumpira. Stani i gledaj ih, očisti ih i kušaj. Naš Vedran Mlikota kaže da ga je reklamirao po cijeloj Hrvatskoj, da je krumpir s Kaoca najbolji za pomfrit. Takvog nadaleko nema. Radili smo ovdje i bagerom, dovezli dva kamiona domaćeg stajskog gnojiva, brinemo se o ovom krumpirilištu više nego svi zajedno oko plodne zemlje što imamo dolje u Zagvozdu.
Ovaj dolac i ovi krumpiri se zovu našim krumpirima, a to znači da svaki onaj koji se popne na Kaoce na 1100 metara nadmorske visine uzme jednom motiku u ruke, okopa krumpire, ili ako treba zalije ih, može ih i koristiti, degustirati. Svaki gost je dobrodošao ovdje, iz Kaoca neće otići ni gladan ni žedan. Ne mislim da će jesti samo krumpira. Imamo mi ovdje danas i lešo domaću zagvošku janjetinu, priloge, naše vino. Ostanite s nama i vidjet ćete kakva je to spiza. E, imamo i salatu gdje je naš krumpir iz ovoga dočića. Lanjski je, ali sladak ko cukar - veli nam Zdravko Dedić, jedan od starosjedioca ekipe iz Kaoca.
- Napišite - veli nam Miro Gaće da su za krumpirilište na Kaocima zadužene dvije ekipe Zagvožđana. Jedna je ona radna, kada krumpire ovako kao danas treba okopati, prevrnuti zemlju, dakle sve te poslove s motikom, a druga ekipa se zove logistička, i vodi je Vedran Mlikota. Njega danas nema kao ni još nekih članova logistike, ali im to opraštamo. Oni su zaduženi za spizu. Znadete, ovdje je malo razrijeđen zrak, onda se prije umorimo i prije se ogladni. I sada nastupaju naši logističari koji nas uvijek iznenade dobrom domaćom spizom. E, da, Kaoci znaju koliko je ovdje spravljeno dobrih bokuna, bilo je svega i svačega. Ali uvijek je prvu riječ imao naš domaći krumpir, bilo kao prilog, bio kao salata, bio pečen uz janjetinu. Bez njega i njegove likarije nema smisla ni jesti ništa - reče nam Gaće uz podršku ekipe s Kaoca.
Svojevrsni rad na okopavanju, zalijevanju i brizi za krumpirima u malom dičiću na Kaocima na 1100 metara nadmorske visine prerastao je među Zagvožđanima u posebni ritual. Mjesecima prije rade se rasporedi tko će i kada otići na Kaoce to odraditi, kako nam je rekao Vedran Mlikota kojega smo, da bi nam potvrdio svoju privrženost krumpirilištu na Kaocima, nazvali na mobitel, te izjavio da mu je iskreno žao što nije u Zagvozdu jer bi sigurno logistika na Kaocima bila kvalitetnija.
S obzirom da smo mu kazali da se za marendu na Kaocima sprema mlado lešo janje i prilozi, dakako s krumpirom iz obližnjeg dočića ne sumnjamo kako bi Mlikota volio biti sada tu s ekipom više nego odigrati neku predstavu na kultnom Broadwayu na newyorškom Manhattanu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....