Poduzetnik je izumio aplikaciju kojom ljudi prate raspadanje tijela svojih bližnjih u grobu: smrt žene bila mu je okidač

Zakasnjela hrvatska kinodistribucija “Gospodara mrtvih” (“The Shrouds”), filma koji je svjetsku premijeru imao u Cannesu 2024., PR-ovski se vješto pripojila na Noć vještica. Novi “body horror” oca toga hororskog podžanra Davida Cronenberga (“Videodrom”, “Muha”, “Zločini budućnosti”) prirodno se uklapa u Halloween ozračje, zar ne? Naravno, ali kvaka je da je “Gospodar mrtvih” više kinomaterijal za dan iza Noći vještica. Dan mrtvih.

Naime, “The Shrouds” je prvenstveno film o tugi i žalovanju zbog smrti voljene osobe, tako da je kinotajming dobro odabran. Redatelj je prije nekoliko godina izgubio suprugu Carolyn Zeifman, oboljelu od raka koji joj je nagrdio tijelo i odveo je u smrt. “Gospodar mrtvih” je katarzični plod toga tjelesnog horora iz stvarnosti, najosobniji Cronenbergov projekt dosad i pokušaj njegova procesuiranja gubitka i (po)mirenja sa ženinom smrti.

Dojam autobiografskog potencira i glavni lik Karsh, kojeg odmjereno glumi Vincent Cassel u trećoj suradnji s Cronenbergom nakon “Ruskih obećanja” i “Opasne metode”, ali prvi put kao nosač njegova filma. Karsh izgleda kao sam Cronenberg (sijeda kosa, frizura, stil odijevanja). On je poduzetnik, vlasnik restorana na groblju, a dijelom i vlasnik tog istog groblja, “hi-tech” zdanja po mjeri (futurističkog) mauzoleja.

Izumio je “GraveTech”, tehnologiju tzv. grobnih pokrova koja korisnicima omogućava da na ekranu grobnice vide što se zbiva sa zakopanim tijelima bližnjih i prate njihovo raspadanje u realnom vremenu na mobilnoj aplikaciji zahvaljujući 8K rezoluciji i kameri opremljenoj “virtualnom 3D rotacijom u svim smjerovima”.

Uvodna scena je košmarna i proganjajuće efektna. Cronenerg ubacuje gledatelja u grob nalik nekakvoj prapovijesnoj pećini. Apstraktna slika polako poprima obris žene čije se tijelo lagano raspada. Sve to nijemo promatra Karsh dok mu suza klizi s obje strane lica i potom vrisne od boli razjapljenih usta.

Montažni rez prebacuje Karsha iz noćne more u stvarnost. Usta su mu širom otvorena jer je na pregledu kod zubara. “Tuga ti kvari zube”, govori zubar. Vjerovali ili ne, zubi registriraju emocije i reagiraju, a Karshovi se kvare nakon smrti njegove supruge Becce (dobra Diane Kruger), preminule od posljedica groznog raka dojke.

Flešbekovi bez uvijanja prikazuju kao rak izjeda i unakazuje Beccino tijelo u scenama postupne fizičke degradacije ispresijecanim s perverznim seksom na tragu “Sudara”, ali s nelagodnim lomovima bolešću načetih kostiju. Beccina smrt bila je okidač za “GraveTech”, kao Cronenbergova za “The Shrouds”: Karsh je imao intenzivnu potrebu ući u lijes s njom kad su je spuštali u zemlju i ubijala ga je pomisao da je sama i da on ne zna što se s njom događa.

Na ovaj način je “uključen u njezino tijelo kao i za života, ako ne i više”. Opsesiju zasigurno potencira i AI asistentica Hunny s Beccinim (i Krugeričinim) glasom, koju je u organizatorske i terapeutske svrhe kreirao računalni programer Maury (nerdovski Guy Pearce), bivši muž njezine identično izgledajuće sestre Terry (također Kruger), zbog koje je Karshu još teže nastaviti s normalnim životom nakon suprugine smrti.

Ovako postavljen, “Gospodar mrtvih” je u direktnoj autorskoj vezi s Cronenbergovim “Ukletim blizancima” kao svojevrsna inverzija tog filma, ali i Hitchcockove “Vrtoglavice” o muškarcu opsjednutom ženom opasno nalik blizanki njegove ljubavi, samo na cronenbergovski “body horror” način.

Bilo je to više nego dovoljno za dobar i provokativan film, ali Cronenberg gomila podzaplete nakon što Karshovo groblje biva oskrnavljeno, što dođe metafilmski za Cassela: glumac je u “Grimiznim rijekama” istraživao skrnavljenje nečijeg groba. Tko je razbio grobove i zašto? Ima li to kakve veze s Karshovim stranim financijerima, Kinezima, možda Rusima? Ili s neobičnim izraslinama na kostima Becce koje se uopće ne raspadaju?

Je li to posljedica eksperimentalnih tretmana protiv raka ili uređaj za praćenje i zašto bi netko pratio Karsha? Podzapleta je previše u filmu koji u priču ubacuje dijaloški intonirani paranoidni zavjerenički triler. Taj dodatni segment remeti snagu filma i čini ga neujednačenim, unatoč tome što Cronenberg pronalazi autorsku poveznicu između tijela i tehnologije koja i preko mrtvih može zadirati u naše živote i nadzirati nas, a teorije zavjere mogu se sagledati i kao Karshov otklon od suočavanja s gubitkom.

No, kao mješavina tjelesnog horora i psihološke drame o raspadanju tijela (pokojnika) i duše (ožalošćenih) “The Shrouds” je pravi, mračni Cronenberg. “Koliko si spremna zaći u tamu?”, Karsha pita jednu ženu na spoju. Filmom Cronenberg zalazi u osobnu tamu i egzorcira vlastite demone boli.