Njemačka filmašica Mascha Schilinski (r. 1984.) postala je nova redateljska senzacija kad je njezin film "Gledati u sunce" osvojio nagradu žirija u Cannesu.
Ambiciozna, epska priča o četiri mlade djevojke koje žive na istom mjestu, jednoj farmi, u različitim vremenskim epohama nominirana je i za osam Europskih filmskih nagrada, a upala je i na tzv. shortlist za nominaciju za (američkog) Oscara u međunarodnoj kategoriji.
Pred dodjelu Europskih filmskih nagrada i dolazak filma u hrvatska kina, Schilinski je bila dostupna za tzv. Zoom round table razgovor u trajanju od 25 minuta. Zanimljivo, "Gledati u sunce" je imao radni naslov "Doktor kaže da ću biti dobro, ali osjećam se loše".
Osjećaj padanja
– Četiri godine koscenaristica Luisa Peter i ja imale smo radni naslov "The Doctor Says I‘ll Be Alright, But I‘m Feelin‘ Blue". Ja i dalje jako volim taj naslov, ali jednostavno je predugačak i svi su bili nervozni da to neće funkcionirati. Tako smo počele razmišljati i došle smo do "Zvuka pada". Postoji taj zvuk, vrlo tih unutarnji zvuk, baš u trenutku kada se nešto slomi unutar osobe, unutar likova – to je zvuk koji je čujan samo njima, ne nama.
Unutra je glasno, izvana tiho. To smo htjele uhvatiti i prenijeti. A djevojke u ovom filmu doista padaju. Vidite kako padaju. Također, padamo i kroz vrijeme. Padamo iz jednog vremena u drugo. Gotovo kao da padamo kroz vrijeme i prostor u ovom filmu. Htjela sam uhvatiti taj osjećaj, stvoriti tok slika koje svi ljudi koji su živjeli na toj farmi istovremeno sanjaju ili se prisjećaju, jer film govori o tome kako samo sjećanje funkcionira i kako se sjećanje i mašta prelijevaju jedno u drugo. Svi poznajemo iz snova taj osjećaj padanja, da padamo i ne možemo ništa učiniti u vezi s tim, i onda se probudimo. To je nešto što sam htjela uhvatiti – započela je njemačka filmašica.
Zanimljivo je i da se izvorni naslov filma na njemačkom ("In die Sonne schauen"; "Gledati u sunce") razlikuje od onog engleskog ("Sound Of Falling").
- Njemački naslov nastao je jer je njemački distributer želio njemački naslov. Prijevod "Sound of Falling" na njemačkom ne funkcionira baš najbolje, budući da ne postoji dobra riječ za "sound".
Na njemačkom bi to bila "buka", a to nam se nije činilo ispravnim. "Gledati u sunce" bila je jedna od prvih slika koju sam imala na umu kada smo započeli projekt – ljudi koji gledaju u sunce mogu vidjeti taj valoviti puls. Jedna vrsta amorfne, bezoblične, pulsirajuće slike, neka vrsta aure, vrlo primordijalna, snažna, ta narančasta boja. Gledanje u sunce je vrlo bolno, bolno poput gledanja u lice smrti. Mislim da je to gotovo nemoguće, ali te naše djevojke vrlo dugo gledaju u sunce, ili u lice smrti – otkrila je Mascha i podijelila proces nastanka filma.
- Najvažniji proces bila je suradnja s Luisom. Ona mi je bliska prijateljica i poznajemo se vrlo dobro još od tinejdžerskih dana. Zajedno smo išle u školu i to je bilo izuzetno važno za ovaj film jer je sve bilo utemeljeno na povjerenju. Dijelile smo toliko toga. Na neki je način to gotovo nalikovalo terapijskim seansama, jer smo dvije godine svaki dan razgovarale po deset sati kako bismo otkrile te skrivene, sitne osjećajne priče za koje nema imena i koje uvijek pokušavate izbjeći ili potisnuti.
To su stvari koje su možda pune srama ili ih jednostavno niste svjesni, jer imate osjećaj da dolaze odnekud drugdje. Ono o čemu smo zapravo htjele govoriti i što smo htjele istražiti bio je taj difuzni osjećaj nelagode. To je nešto što poznajemo iz vlastitih života, iz vlastitih biografskih iskustava. Taj osjećaj, odakle on zapravo dolazi? Nešto što nema stvarnu težinu. Čini se bestežinskim. Nema pravog uporišta u našim životima, ali je ipak tu. I htjele smo ga vrlo pažljivo slušati, izoštriti sluh i osluškivati ga, i to je bio vrlo važan dio procesa. No, naravno, uvijek sam se bojala, jer znam da kada se jako duboko uđe u neku temu, tijekom snimanja ponekad dolazi do svojevrsnog bumerang-efekta, tako da stvari koje su ispod površine izbiju na površinu unutar ekipe ili među glumcima – to se ponekad događa.
A kako je film uvelike bio i o smrti, toga sam uvijek bila svjesna i jako sam se bojala da se nešto ne dogodi. Bila sam u stalnoj napetosti da su svi sigurni i da se ništa ne dogodi. Mislim da je najveće iznenađenje to da sam, kada sam postala majka, uvijek mislila da će postojati nešto što prije nisam znala, a sada ću znati. No, iznenađujuće, nije tako. I to je, mislim, za mene najveće iznenađenje: uvijek sam mislila da će se to osjećati baš ovako, i bilo je točno tako – kazala je Schilinski i dotaknula se povijesnog istraživanja za potrebe priče, uključujući i informaciju o sterilizaciji sluškinja.
Ženska perspektiva
– Slučajno smo završile u regiji Altmark, na sjeveru Njemačke. Provele smo mnogo istraživanja kako bismo stekle osjećaj kakav je taj kraj zaista bio. Ta farma bila nam je izuzetno inspirativna, ali to nije bila početna ideja filma. U početku smo imale drugačiju ideju, ali nismo znale kako te nevidljive stvari koje sam tražila pretvoriti u film. Kada smo stigle na to mjesto, imala sam osjećaj da ono može biti posuda za sve te misli. Počele smo istraživati. Altmark se nalazi u dijelu Njemačke koji je pripadao bivšoj DDR-u, što uključuje važan dio njemačke povijesti. Nije nam bila namjera snimiti film isključivo iz ženske perspektive. Prikupljale smo materijale i o transgeneracijskoj traumi kod muškaraca.
Pronašle smo knjige o toj regiji, uglavnom napisane iz perspektive muškaraca, i samo dvije knjige koje su napisale žene. Te su nas knjige posebno zaintrigirale jer su bile napisane gotovo pa razgovornim tonom. Govorile su o idiličnom djetinjstvu, djeca se igraju u sijenu, otac puni lulu, majka mora prati rublje i slično. A između toga pojavljivale su se polurečenice poput "ženu treba oblikovati tako da više ne bude opasna za muškarca". Ili da sluškinja kaže: "Živim ni za što". Te su nas polurečenice šokirale jer su bile napisane istim pragmatičnim, banalnim tonom. Gotovo ste ih mogli previdjeti. Bile smo zaprepaštene. Počele smo istraživati takve stvari dalje i otkrile toliko sitnih, neispričanih priča žena, punih srama, o kojima nitko ne govori, čak ni na samrtnoj postelji. Upravo smo tražile tu vrlo unutarnju perspektivu.
Nije nas zanimao veliki povijesni narativ. Zanimali su nas samo oni trenuci kada se u povijesti dogodi nešto što zaista pogodi život tih likova – tada to možemo vidjeti ili ne možemo. Jer slike koje vidite u ovom filmu jesu važne, ali slike koje ne vidite još su važnije. Ono što je potisnuto. Trenutak kada likovi više ne mogu dohvatiti sjećanje jer je previše bolno i moraju ga potisnuti kako bi preživjeli. Neke stvari nismo mogle točno rekonstruirati. No, na gotovo halucinantan način pokušavale smo zajedno s likovima dokučiti što se tamo moglo dogoditi. Film govori o sjećanju i o tome koliko je sjećanje nepouzdano. Govori o traumi, a ne o tome je li se nešto dogodilo ili nije. Radi se jednostavno o tom osjećaju koji imate – ispričala je Mascha.
Čini se da je ova redateljica posebno zainteresirana i fascinirana dječjom i mladenačkom perspektivom svijeta, generacijskom traumom i duhovima prošlosti. Zašto su joj te teme toliko važne, pitamo.
Rad s djecom
– Rad sa svom tom djecom-glumcima bio je golema odgovornost. Osjećala sam se neizmjerno blagoslovljeno što sam mogla raditi s njima, jer su sva ta djeca nevjerojatno pametna i imaju vrlo dobar osjećaj za to što je pogrešno, što je ispravno, što funkcionira, a što ne. Jako volim raditi s djecom. U svojim ranim dvadesetima radila sam u castingu u agenciji za djecu i tinejdžere i radila puno s njima. Obožavam raditi s njima. I jako volim filmsku perspektivu djece, jer mislim da djeca na gotovo halucinantan način mogu otkriti stvari koje odrasli žele sakriti
- Svi mi možemo gledati svijet kroz dječje oči. Djeca se rađaju u svijet pun unaprijed stvorenih koncepata i ideja i moraju se pitati: gdje sam se ja to, pobogu, našla? Postoje sva ta pravila u svijetu. Ono što mi je fascinantno jest to da se djeca kreću svijetom kao detektivi. Pokušavaju dekodirati sve te koncepte i razumjeti ideje. I u tom procesu ih guraju do apsurdnih granica, dok odrasli zapravo ne propituju te ideje, ali djeca ih doista dovode u pitanje. To je, u filmskom smislu, izuzetno snažno. Kinematografski, vrlo moćno – odgovara Schilinski koja je snimila težak film pun ljepote, iznimno nježan, a istovremeno i ekstremno brutalan.
– Htjela sam stvoriti osjećaj da zaista uskačete u glave tih djevojaka i da ne postoji objašnjenje namijenjeno samo publici. Ne vjerujem u takvu vrstu koncepta. Više me zanimaju stvari poput onih kada šetate i pored vas prolaze nepoznati ljudi, a vi čujete samo fragmente njihovih razgovora i odmah steknete dojam ili cijeli osjećaj o toj osobi. Imajući to na umu, htjela sam stvoriti san jednog stoljeća. Za nas je bilo prilično jasno da se u sjećanju ljepota i nasilje i sve ostalo događaju istovremeno. To je jednostavno život. I htjele smo uhvatiti cijeli taj spektar života – pojašnjava Mascha koja je uvijek imala osjećaj da bi se ovaj film mogao odvijati bilo gdje u svijetu, ali bi izgledao drugačije. Ovako odražava suvremenu Europu.
– Mislim da film hvata određeno raspoloženje koje je uvijek "prije" ili "poslije". To znači da u priči nikada nismo izravno u ratu nego smo prije kada izbija Prvi svjetski rat ili smo poslije Drugog svjetskog rata. Film se usredotočuje na te međuprostore. I vjerujem da se i mi sada nalazimo u nekoj vrsti "prije". To raspoloženje kada se nešto mijenja i kada osjećate prve znakove. Mislim da je to nešto što ne pogađa samo cijeli svijet nego i Europu. I rekla bih da se to u ovom filmu zaista osjeća.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....