Kad bismo na prostoru cijele bivše države tražili punkt gdje je umjetnost fotografije imala svoje "mrijestilište", što je odašiljalo oko sebe kadrove sa slikama najfamoznijih veduta, nema nikakve sumnje da bi Split bio i ishodište i središte takvih tendencija. Okidanje aparatom i njegovo navigavanje i namigivanja blicom oko sebe, dašta, u gradu pod Marjanom imalo je nesvakidašnji intenzitet. I ne može se reći kako je falilo uzrokâ za takvo što…
Jerbo, Split je i fotografičan i fotogeničan, a njegove su i kale i zgrade, kao i ljudi i događaji, vazda bivali rado traženom i još radije nađenom metom na nišanu osobne i kolektivne znatiželje.
Iz te vrste sasvim samosvojne kreativne prakse među nama su se zadnjih desetljeća realizirali brojni značajevi fotografskog umijeća. Logičnim slijedom takvih afiniteta izrodili su se posve disparatni fotografski jezici, u čijim su govorenjima samostalni autori razvijali vlastite umjetničke idiolekte.
Jedan među onima angažiranima još u 30-im godinama lanjskoga vijeka bio je i Julio Horović Đuljo, naoko neambiciozni zanesenjak koji je akribijom profesionalca uskočio i uplivao u prostor fotografskog svevladarstva. Djelovao je do 1973. godine.
Za razliku od amaterskih puhačkih orkestara iliti limenih glazbi – gdje iole izoštrenije uho razlikuje klimavu intonaciju ili atakiranje tona na trubi ili bombardini – u svijetu fotografskoga zanata teže je razlučiti amatera od profesionalca. Naročito u ovo današnje doba s odveć lakom dostupnošću tzv. pametnih mobitela, sa sve sofisticiranijim digitalnim mehanizmima ugrađenima u sebi. Svakome se može, naime, potrefiti da se ni kriv ni dužan nađe u pravo vrijeme na pravom mjestu (ako je kome do ambicije novinskog fotoreportera), a s malo osjećaja za kompoziciju i kadriranje – eto prilike i za okinuti odličnu fotku.
U središtu uvijek - čovjek
Julio Horović, u obitelji zvan Đuljo, bio je istinski fotograf pogonjen onim pravim i djelotvornim entuzijazmom – položenim na zdravoj samokritici – kakav je bio nužan u primjerima brisanja granica zanesenjaštva i profesionalizma, za što nam je najbolji i najpoznatiji slučaj Gradskog zbora “Brodosplit”. Taj tobože amaterski muški zbor, u pola vijeka svojega djelovanja, stekao je takvu razinu izvrsnosti da sa svakog svjetskog natjecanja zadnjih nekoliko desetljeća donosi u Split zlatna odličja s više kontinenata.
Na fotografijama koje je snimio Julio Horović, i koje je sâm razvijao u vlastitom kućnom laboratoriju, gotovo beziznimno u središtu pozornosti jest – čovjek. Čeljade, preciznije govoreći, kako bismo bili rodno neutralni, pošto je njegov objektiv s blicom ili bez njega redovito bivao usmjerenim u kakvu pozu žene, odnosno neku akciju muškarca.
Jasno, nije usfalilo ni motiva s djecom, poglavito kad su pred okidačem njegova aparata bili članovi familije, najčešće upravo baš vlastita mu djeca: kćerke Lorentina i Ana, te sin Bruno.
Putanju Horovićeve fotografske karijere moglo bi se podijeliti u tri dionice: onu domicilnu u Splitu, zatim onu stvorenu u Dubrovniku i Novom Sadu. Rasijani prostor dakle, koji je bio egzistencijalnom placentom samoga prezimena, ishodišno židovskog, što je nekako i imanentna osobina raspršenosti prispodobiva hebrejskom usudu migracija. Ipak, obitelj meštra Đulja ostala je trajno ubiciranom u Splitu: i to baš u njegovoj srčici na korak od Šperuna i Matejuške, iliti, na dužini jedva daljoj od visine kampanela Crkve svetoga Frane…
U ukupnosti Horovićeva opusa prisutna je i spalatinska i panonska i raguzinska faza bilježenja atraktivnih motiva što su zapeli za autorovo oko i njegov objektiv u ruci. Već prema mjestu evidentiranja, na njima dominiraju arhetipski elementi što ocrtavaju i podneblje i mentalitet. Mnoga od Horovićevih veduta mogla bi poslužiti za idealnu ilustraciju kakvog nosača zvuka dalmatinske klape ili monografskog izdanja s baštinskom temom u sebi.
Prednji plan uvijek će u zjenici nositi čovjeka i njegovu poruku koju odašilje bilo grimasom bilo odjećom, dok će drugi plan determinirati locus u kojem se prizor ostvaruje. Bit će to ili vojvođanska ulica, ili splitska Riva, ili dubrovačka plaža s barkom kao neizostavnim maritimnim inventarom. Naročito će odjeća biti onaj medij što će orisati moment ili trend: i kad subjekt voljno pozira i kad isti biva spontano uhvaćen u kadar. Vrhunac ekspresije, ipak, fotograf će postići kad se kao zanatlija prometne u oca, pa kad svome sinu odjene isparanu mornarsku majicu na rige, kao kostim u kazalištu, i snimi ga u peškadurskom ambijentu s ribarskim mrežama ili s latenim potom iz kojega dječak pije poput kakvog staroga karonje ili težaka…
Doista, ovaj emotivni rukovet fotografija Julija Horovića “Đulja”, testament je točnih bivših lirskih veduta, s naglaskom na Dalmaciju.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....