U podnožje guslama otpjevane, prema narodnoj predaji, vilama nastanjene Lovćen planine 1482. godine vladar Ivan Crnojević prenosi svoju prijestolnicu na Cetinje, gdje dvije godine poslije podiže cetinjski manastir, i ne sluteći da će upravo baš on biti jezgra dubokih podjela u crnogorskom društvu petstotinjak godina kasnije.
Četiri stoljeća je Duklja (povijesni naziv za Crnu Goru iz 10. stoljeća) boj bila s Osmanlijama, a onda je, konačno, na Berlinskom kongresu 1878. stiglo međunarodno priznanje Kneževine Crne Gore. U samostalnosti Crnogorci nisu dugo uživali, već 1918. srpska vojska s trona skida osebujnog kralja Nikolu I. i Crnu Goru pripaja Kraljevini Srbiji, što njezinim građanima i nije baš najbolje sjelo (oružana pobuna).
Nakon turbulentnih stoljeća prožetih bitkama Crnogorci izlaze na referendum i, konačno, 3. lipnja 2006. proglašavaju neovisnost, čime je državna zajednica Srbija i Crna Gora formalno prestala postojati.
Kroz aleju velelisnih lipa koje su (jarko žutom) obojile cetinjske parkove, stižemo na dogovoreno mjesto sastanka s našim domaćinom Vladimirom Borozanom (78), kojeg, zamjećujemo, ovdje svi poznaju, a uskoro ćemo se uvjeriti i zašto... Vikend je i trg u Cetinju vrvi životom, sjedamo u prvi kafić i do nas brzo stiže konobar (tko je rekao da su Crnogorci lijeni?).
Visoka inflacija, skromna primanja
Dobar dan, kakvo pivo imate?
- Kako mislite kakvo, pa... Nikšićko! - na prvu kao da smo zatekli konobara, na drugu kao da se uvrijedio što uopće razmišljamo o drugom izboru.
- Može onda, kad je tako, donesite dva Nikšićka! - definitivno, nismo mu se željeli zamjeriti.
Dok čekamo lokalno pivo, koristimo priliku da "bacimo" oko na cijene u srcu Crne Gore i brzo zaključujemo da su one u rangu hrvatskih, ako ne i veće...
Tako, recimo, espresso na Dvorskom trgu košta 1,60 eura, za kavu s mlijekom ćete izdvojiti 10 centi više 1,70 eura, Coca-cola (isto kao i limunada) ovdje košta 3 eura, a ako ogladnite i želite prezalogajiti, za pileći file na žaru morat ćete izdvojiti 13,50 eura, dok će vas teleći kotlet stajati čak 30 eura.
Da nitko ne čuje, pitamo konobara kolika mu je plaća?
- Konobari vam ovdje imaju 650 eura, šankeri stotinjak eura više (nemaju bakšiš) - a cijene "ukruv" (podgorički izraz za preskupo).
Neodlučnost u izboru piva nas je brzo odala, sa susjednog stola javio se jedan stariji gospodin koji je slušao naš razgovor s konobarom...
- Napišite da penzioneri u Crnu Goru žive (naglasak na e) od 450 eura! - čini se da je ovdje pravo umijeće izgurati mjesec do kraja...
- Čuš (crnogorski čuješ), mi smo vam isti ko Dalmatinci! Hrabri, volimo cvike i kavu, a s auto bi u kafanu da možemo! - padeži Crnogorcima nisu jača strana. Lančana reakcija, odjednom se u raspravu s nama uključilo pola kafane...
Obožavaju Thompsona
- Na Thompsonovu koncertu u Zagrebu bilo je 1000 Cetinjana! - priča nam Milan Đurović i usput otkriva hrvatsko podrijetlo svoje majke (Klis), a saznajemo i da je Škorin hit "Sude mi" neslužbena himna crnogorskih patriota.
Ono na što su Cetinjani posebno ponosni je antiratni prosvjed u veljači 1992. zbog razaranja Dubrovnika, kažu, svi ko jedan pjevali su "Sa Lovćena vila kliče, oprosti nam, Dubrovniče", a tom prilikom srbijanskom predsjedniku Slobodanu Miloševiću s pozornice su uputili snažnu poruku: Slobodane Miloševiću, nije ti Crna Gora prčija, niti može biti zakrpa na krvavoj haljini tvoje politike!"
"Duša Crne Gore", kako se ovdje tepa ovom gradiću od samo 12-ak tisuća stonovnika, kroz povijest središte političke, vjerske i kulturne moći, ne tako davno, bio je važan industrijski kotačić u industriji bivše države, ovdje su se proizvodili hladnjaci koje do današnjeg dana možemo naći u nekim domaćinstvima (Obodin), "Tara" je sa svoja 172 autobusa ukupno prevezla nevjerojatnih 87 milijuna putnika, "Bojana Cetinje" proizvodila je kamione marke FAP, a tko to nije čuo za giganta industrijske proizvodnje obuće "Košuta"... A onda je sve, kažu, preko noći propalo, građani su na tablu Cetinje, ironično, dodali natpis "ne radimo", što je postao sinonim za kliničku smrt industrije na ovim prostorima.
Dok ćaskamo s gostima kafića, stiže naš domaćin Vladimir Borozan, karizmatičan, vitalan 78-godišnjak koji govori pet jezika, a poznaje čak deset. Gospodin Vlado, kako ga od milja zovu na Cetinju, prava je enciklopedija bogate crnogorske prošlosti, a i osobno je rukovodio akcijama spašavanja djela crnogorskih slikara po Europi otuđenih zbog velikih ratova. Detalji, kaže, nisu za javnost.
‘Čovjek od krvi i mesa‘
Državno sjedište Biljardu (Njegošev muzej), prvu važnu postaju crnogorske povijesti na koju stižemo, osnovao je "čovjek od krvi i mesa", Petar II. Petrović Njegoš, crnogorski državni poglavar, mitropolit i pjesnik, autor "Gorskog vijenca" (1847.) Titula crnogorskog vladike bila je u posjedu obitelji Petrović, prenosila se sa strica na nećaka jer se od vladike očekivalo da se ne ženi. Njegoš je, više puta nam je naglašeno, bio posljedni crnogorski vladar koji je ujedno bio i vladika, a uveo je Crnogorcima i porez, što je za posljedicu imalo dvije bune (1839. i 1840.)
Biljarda je, pogađate, ime dobila po prvom biljaru u Crnoj Gori, koji je ujedno dio eksponata, a na rukama ga je iz Kotora iznijelo 28 kršnih Crnogoraca. Osim što su kršni, Crnogorci su, kažu, ponositi, pa vam nikada neće reći da su drugi, već prvi do prvoga. Muzejski eksponati svjedoče o raskošnom životu "ko od brda odvaljenog" (208 cm) Petrovića, a susrećemo se i s djelima našeg slikara Vlaha Bukovca koji je jedno vrijeme ovdje boravio i slikao.
Posjetili smo i Muzej kralja Nikole (kustos ovog muzeja ima plaću, pazite sada, 750 eura!?), spomenik Ivanu Crnojeviću - osnivaču Cetinja, impresivan 3D reljefni prikaz Crne Gore pod staklenom kupolom izrađen u vrijeme Austro-Ugarske (gdje nam Vlade demonstrira svoje geografske vještine), prolazimo, ali se tek zakratko zaustavljamo, pokraj manastira, bolne točke prosječnog Cetinjanina i ishodišta podjela crnogorskog društva, a koliko su one duboke najbolje otkriva činjenica da se već tri desetljeća na Cetinju pale dva badnjaka i slave dva Božića.
Dva badnjaka na Cetinju
Ustoličenje mitropolita Srpske pravoslavne crkve Joanikija u rujnu 2021. godine izazvalo je pravi mali građanski rat u Cetinju, letjeli su suzavci, a gradom su odjekivale eksplozije. Mitropolit Joanikije je izbjegao prometne barikade i na livadu pred manastirom stigao kao na fimski set nekog akcijskog filma, u helikopteru pod velikom policijskom zaštitom.
Povijest podjela počinje pripajanjem Crne Gore Srbiji i odlukom vlasti u Beogradu da se ukine Crnogorska pravoslavna crkva, koja je ponovno obnovljena 1993., ali do današnjeg dana njezina autokefalnost nikada nije priznata. Ulje na vatru loših odnosa između dvije crkve, crnogorski premijer Dritan Abazović i patrijarh Srpske pravoslavne crkve Porfirije u kolovozu 2022. postpisuju Temeljni ugovor kojim su regulirani odnosi Crne Gore i Srpske pravoslavne crkve.
Dok analiziramo povijest podjela crnogorskog društva, stižemo u Njeguš (dobro smo napisali), rodnu kuću crnogorskog velikana Petra II. Petrovića Njegoša, drugog sina Tome Markova Petrovića, rođenog 1813. godine, čije je zdanje znatno skromnije od Biljarde i neodoljivo podsjeća na kuće iz prošlosti Dalmatinske zagore.
U nastavku crnogorske turneje posjećujemo planinu Lovćen na kojoj se nalazi najviši mauzolej na svijetu (1660 m.n.v.), izgrađen po nacrtu Ivana Meštrovića, pogađate, Njegošev, a do njega vodi, ni manje ni više, 461 stepenica (ne, nema lifta i zaista vam treba dobra kondicija). Jednom kad stignete na posljednje počivalište Petra II. Petrovića Njegoša (umro 1851. u 38. godini života od tuberkuloze), spoznat ćete koliko on Crnogorcima doista znači.
Prvi je stepenice savladao, ne biste vjerovali, naš Vlade kojeg kondicija ne muči ni sa 78 godina na plećima, ali ga muče unutarnji problemi njegove domovine; inflacija, korupcija, politička nestabilnost, odlazak mladih... zbog čega dobar dio godine živi u Španjolskoj, Portugalu i Češkoj, za koje kaže kako su jeftinije od Crne Gore, a na pragu svojih 70-ih propješačio je gotovo cijelu Italiju.
San o Europskoj uniji
Gospodine Vlade, je li Crna Gora spremna za Europsku uniju?
- Ja ću vama postaviti pitanje, jesu li Bugarska i Rumunjska bile spremne kada su ulazile u Europsku uniju? - dojam je, Crnogorci žele u "Europu" pošto-poto...
Kraj naše crnogorske odiseje, zalazak sunca i čaroban pogled s Lovćena na primorje i Njeguše sam nudi odgovor na pitanje što se vile baš ovdje nastaniše...
Prstenasta kompozicija, vraćamo se na Dvorski trg na Cetinju, odakle smo jutros i krenuli, naručujemo dva piva, Nikšićka naravno, skupili smo već ponešto iskustva o navikama Cetinjana, koji maštaju o Europskoj uniji (Crna Gora predala zahtjev za učlanjenjem 2008. godine) i nadaju se da će ih doslovce "nagurati" u Europu, gdje ih čeka bolji standard i sigurnost od šapa Aleksandra Vučića, čiji se utjecaj u Crnoj Gori poprilično osjeti.
Napomenimo, riječ je o proeuropski orijentiranim Crnogorcima, a njih je ovdje na Cetinju mnogo, sretni su, kažu, što je Crna Gora članica NATO-a i biranim riječima govore o hrvatskim europarlamentarcima Tomislavu Sokolu i Toninu Piculi, bez kojih se u krovnim europskim institucijama za političku nepravdu i probleme kroz koje prolazi njihove zemlja gotovo ne bi ni znalo.
Iz "duše Crne Gore" (Cetinje) ispraća nas stasiti guslar Dane stihovima o crnogorskoj mezimici Milijani: "Oj, đevojko Milijana, prošetaj se planinama, prošetaj se gore-dole do junačke Crne Gore..." - usprkos svim političkim i ekonomskim problemima koji ih more, Crnogorcima su pjesma i veselje i dalje na prvome mjestu...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....