Spas od zlostavljanja tražila je u plivanju, a traume liječila u seksu, piću i drogi: preporodila se kao spisateljica

Odabirom uloga Kristen Stewart se maksimalno udaljila od imidža zvijezde "Sumraka" ("Seberg", "J.T. Leroy"...), nastupivši samo dvaput u visokobudžetnim komercijalnim projektima unatrag dekadu i pol ("Charliejevi anđeli", "Underwater"). Glumica je 2025. otišla i korak dalje, debitiravši kao redateljica filmom "Kronologija vode" ("The Chronology Of Water") koji je doživio hrvatsku premijeru na Festivalu tolerancije, nakon svjetske u Cannesu.

Punih osam godina Stewart je pripremala ekranizaciju istoimenih memoara Lidije Yuknavitch koja je spas od očeva zlostavljanja tražila u natjecateljskom plivanju, a traume liječila u seksu s oba spola, cugi i drogi, uspjevši se s vremenom preporoditi kao eksperimentalna spisateljica.

Vjerojatno je zato Kristen i odustala od potencijalne glavne uloge u vlastitom filmu i angažirala Imogen Poots ("28 tjedana kasnije", "Duži put do dna", "Vitez pehara", "Ona je tako zabavna", "Vivarium"), omogućivši joj ponajbolju izvedbu karijere.

Od "Twilight" sage naovamo glumica je surađivala s nizom cijenjenih redatelj(ic)a poput Davida Cronenberga ("Zločini budućnosti"), Oliviera Assayasa ("Oblaci Sils Marije", "Stilistica"), Pabla Larraina ("Spencer"), Kelly Reichardt ("Neke žene"), Rose Glass ("Ljubav i krvoproliće")... i mogla dobiti dobar uvid u zanat.

Stewart je pokupila nešto od njih i pokazala da obećava kao redateljica, ali bilo bi bolje da je malko smanjila doživljaj i potrebu da se dokaže iza kamere, slično kao i Halle Berry u njezinu debiju "Modrice", inferiornijem "Kronologiji vode". Možda i nije moglo drukčije s obzirom na fragmentiranu narav predloška i ekscesivnu autodestruktivnu protagonisticu kojoj su rekli "Ima više u tvojoj priči nego što misliš", tj. njezin turbulentan život.

"Razmišljala sam ispričati ovu priču od početka, ali je se ne sjećam tako", govori Lydia i podešava narativni ton filma/toka svijesti protagonistice. Isto to Kristen radi u vizualnom smislu, postavljajući kameru ispod nemirne plave površine bazena i hvatajući apstraktan kadar plivačice u jednodijelnom crvenom kostimu prije skoka, nakon čega se jedan za drugim izmjenjuju (ne)povezani, ali prilično impresivni prizori kovitlanja krvi niz odvod tuša i krvave ruke, uplakanog oka u krupnom planu, pepela na dlanu...

Dakle, krv, klor, znoj i suze, kako Lydijine tako i Stewartičine. Od svega toga satkan je "The Chronology Of Water" koji izgleda kao eksperimentalni film (slika je nerijetko zrnata, 16-milimetarska) dok prenosi unutarnja strujanja glavnog ženskog lika u formi kolaža njezinih (o)sjećanja i razmišljanja, tipa "Koliko milja treba da plivaš do sebe?" i "U vodi kao i knjigama možeš ostaviti svoj život", ali i doživljavanja svih boli i užitaka.

No, sve to zna djelovati prerežirano tijekom dvosatnog trajanja koje, u paketu s narativnom isprekidanošću, ne trpi toliko raspuštenu i bombastičnu artističku stilizaciju (otprilike kao da je Sofia Coppola snimila eksperimentalnu dramu). Bilo bi poželjno da je Kristen povremeno dopustila priči i gledatelju da dišu, a ne da čitavo vrijeme dolaze do zraka. Međutim, "Kronologiji vode" teško je opovrgnuti sirovu emociju, strast, bol i živost koja se osjeća u gotovo svakom kadru ispred i iza kamere. Yuknavitch je doživjela preporod kao spisateljica, Stewart kao redateljica.