Spasila bespomoćnog ‘ježa‘, mazila ga i pazila, odvela veterinaru, a onda - šok: ‘Gospođo, to nije ono što mislite...‘

Kad vidimo ozlijeđenu životinju, znamo da joj treba pomoć. Ono što bismo svi mi s dovoljno empatije napravili jest umotali je u, recimo, našu jaknu i odnijeli doma. Odmah bismo se raspitali kad i kako joj pomoći, a budući da se ovakvi slučajevi često događaju navečer, pričekali bismo drugo jutro i odveli je veterinaru. Za to vrijeme bismo nesretnom stvoru osigurali miran kutak u našem domu i stavili mu tamo nešto meko za spavanje, malo hrane i vode. To smo i mi napravili svaki put kad smo vidjeli stvora u nevolji, pa su nam kroz kuću prošli golubovi, ježevi, šišmiši i štakori. No, mi smo pomagali životinjama. Stvarnim bićima koja dišu, lete, hodaju, što god, ali su živa. Slučaj iz britanskog grada Cheshirea ponešto je drugačiji.

Podudara se s našim u osnovnim...