Ona se usudila sanjati: književni prvijenac istoimenog naziva. Antea Ćurin (37) i njezin roman za mlade i one koji se tako osjećaju pogodak je u srž. "Usudi se sanjati" je vrutak nadahnuća za život, zabavu, putovanja, prihvaćanje izazova, za ljubav...
Ima čak i smionih erotskih prizora, a kroz dogodovštine nekolicine protagonista plete se priča. Mjesto radnje je - hostel u Dalmaciji; Antea je inače vlasnica renomiranog hostela u Splitu, i u tom je poslu već 14 godina.
Knjiga kao da je pisana u dahu, isprepletena burnim zbivanjima ali i prisjećanjima, bogata iskustvom putovanja. Na momente je teško uloviti nit od svih tih dinamičnih epizoda, ali nije ni bitno kad je tako uzbudljivo!
Ćurin je diplomirana novinarka, kolumnistica "sa žicom" za putopisni žanr, pasionirana putnica, poduzetnica, sportašica i - predsjednica judo-kluba osoba s invaliditetom. Za nju vrijedi ona "work hard, play hard" jer ljeti, u udarnoj sezoni, doista radi do granica vlastite izdžljivosti.
Nagrada za to je slobodan zimski period, kad se uloge mijenjaju: od vlasnice hostela koji okuplja backpackere, sama postaje putnica s ruksakom, otvorena srca i uvijek znatiželjnog uma. Zimu pak provodi - tragajući za ljetom, koje se uvijek negdje događa. Uz to i piše, piše... A našla je malo vremena i popiti kavu s nama.
Bogat vam je raspored promocija: ovog tjedna već je druga splitska, na Obrovu, te u nastavku po cijeloj regiji, što će vam malo "zeznuti" plan putovanja u daleke zemlje?
- Pošto sam se vratila tek prije dva tjedna sa Šri Lanke i Dubaija, mislim da san okej za sada. Taj mi je mjesec dana bio nekako odmor pred ovaj kaos. Sad moram vidjeti kako će ići sve oko knjige, al‘ voljela bih na Filipine i u Indoneziju, a jedna me prijateljica nešto nagovara i na Uzbekistan, Kazahstan, Kirgistan, pa ćemo vidjeti što će se sve od toga na kraju realizirati.
Tko je nakladnik knjige, i gdje se može kupiti? Naslovnica je također intrigantna, pravo malo umjetničko djelo, čak je i reljefna; tko je zaslužan za vizual?
- Roman sam izdala sama, tako da se može naručiti direktno kod mene preko društvenih mreža, od proljeća će vjerojatno biti u knjižarama. Našla sam i genijalnu lektorica i urednicu Marinu Negotić Kovač koja je jako predano radila na mom romanu i zaista razumjela knjigu. Što se tiče naslovnice to sam odmah znala da mora odraditi Pjero Jerčić. Znamo se još od desete godine života, iz osnovne škole i cili život ga pilan da mi nešto crta; tu nije bilo dvojbi.
Čula sam da ste već naručili prijevod na engleski, jezik koji se najčešće može čuti i u vašem hostelu. Kome ste povjerili prijevod?
- Dora Mišurac prevodi knjigu i mislim da je idealna za taj posao jer i ona ima hostele, pa ne postoji bolja osoba za razumijevanje radnje ove knjige.
Vjerojatno ste neke dijelove napisali tijekom dugih letova u zrakoplovu... Otkrijte nam sve.
- Volim reći da s likovima živim već deset godina, al‘ intenzivnog pisanja je bilo možda šest do sedam mjeseci. Veliki dio sam napisala putujući francuskom Polinezijom, vozeći se sama kombijem po Novom Zelandu i boraveći na jednom malenom otoku na Fidžiju, gdje sam samo ronila i pisala. Na aerodromima i brodovima jako volim pisati članke o svojim putovanjima.
Obišli ste skoro cijeli svijet. Gdje još niste bili?
- Pola svijeta. Velika mi je želja ići na Madagaskar, al‘ on mi nekako stalno izmiče.
Koje mjesto na planeti vam je ostalo u najljepšem sjećanju i zašto? Molim i obrnuto iskustvo uz obrazloženje. Proširite nam vidike.
- Ja valjda obožavam svaki otok koji se nalazi u Pacifiku od francuske Polinezije, Galapagosa, Havaja, Fidžija, Taiwana. Magično ronjenje, vodeni sportovi, mitologija, more i opet more - i taj spori život s prirodom, super hrana, puno sirove ribe i najukusnije voće. Ne može bolje. Najlošije je uvijek puno teže izabrati, al‘ nekako nije mi se svidjela Jamajka, non stop je tamo nešto kretalo lošim putem.
Kako se (borilački) sport uklopio u vaš itinerar?
- Sport te nauči samopouzdanju i to je jako korisna osobina za život. K tomu, nije zgorega ni znati borilačku vještinu kad putujete sami. Danas sa svojom prijateljicom, hrvatskom olimpijkom Marijanom Mišković, imam judo klub za osobe s invaliditetom, jako sam ponosna na naš judo klub Yuki.
Spomenuli da razmišljate dugoročno te ste, s obzirom na vaš izrazito dinamični životni ritam odlučili "biologiju staviti pod kontrolu", da tako kažem. Posvetili ste toj temi i jedno poglavlje romana...
- Da, cijelo poglavlje sam posvetila pitanju ostvarenja majčinstva; držim da je jako važno da se o tome priča. Da su sa mnom ljudi o tome otvoreno pričali možda bih to bila i prije napravila, ali da: zamrznula sam jajne stanice, da mogu kasnije u životu imati djecu, s obzirom na ovaj moj i dalje lud i intenzivan život.
A kad osjetim da je vrijeme i realiziram se u tom smislu, svugdje ću putovati - s potomstvom. Nema stajanja!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....