Mislimo da poznajemo voljeni grad, naš Split, kao vlastiti džep – no, vjerojatno se grdno varamo. Poznavati njegovu dušu, gradski đir i druge nematerijalne kategorije je važna komponenta; ipak, poznavati kakvo sve povijesno blago krije, nešto je sasvim drugo.
Okej, svi smo čuli za Dioklecijanov akvedukt, infrastrukturnu građevinu koja je Split napajala, pa, tisućljećima. Vidjeli smo kolonadu u Dujmovači, ponosno se provezli barem stotinu puta ispod nje. Ali, da Split ima i svoj "underground", svoj (tehnički besprijekorno) uređen podzemni svijet, e to mnogi od nas nisu znali, a kamoli vižitali.
Jasno, to je privilegija rijetkih; mi smo je dobili zahvaljujući susretljivosti Speleološkog društva "Špiljar" iz Splita i njihova dugogodišnjeg člana Tonća Rađe.
Ušli smo u Dioklecijanov akvedukt izgrađen u antičkom duhu, u prvim godinama nove ere! Stavili smo kacige, obuli nepromočivu opremu (čizme s hlačama – kombinezonom) i zagazili u povijest civiliziranog svijeta, u krvožilni sustav Splita kakav nismo poznavali.
Čitatelji ne moraju staviti kacigu niti obuti kaljače – vodimo vas na putovanje kroz stoljeća, pardon, tisućljeća!
S Tonćem Rađom našli smo se na travnjaku poviše Tommyjeve samoposluge na Ravnim njivama; zadnje mjesto na svijetu gdje bismo očekivali ulaz u vrijedne akvedukte zatvorene za širu javnost.
Tamo se, eto, može kupiti spiza, popit kava i marendat, ali da je "na dva koraka" ulaz u podzemni svijet drevne antike... E, tome se nitko ne bi nadao.
Mnogi bi se možda i prepali; kad se otključaju vrata s kućicom nalik alatnici, započinje prilično klaustofobičan silazak niz uske stepenice. Ono, kao da se penjete na Svetog Duju (strmiji dio), ali s obrnute strane, silazite u nepoznato i mračno kao u rogu. Srećom, Rađa nam je posudio kacige sa svjetiljkom. Bez toga bi bilo zeznuto, zapravo nemoguće.
Silazak u bunar bila bi najpreciznija usporedba. Ipak, nakon nekog vremena dolazimo do početka hodnika, do koljena smo u (čistoj) vodi, ali možemo se kretati, ne moramo plivati.
U ekipi nas je četvero, Jelena Banovac i naš Marino Vrca zvani Scorsese iz videoprodukcije Slobodne Dalmacije, vrsni fotoreporter Duje Klarić i moja malenkost s (neupotrebljivim, u ovom slučaju) blokom i kemijskom. Sve smo osobne predmete, naime, morali ostaviti gore, boršice niti nakit nisu dozvoljeni.
Malo smo grintali zbog toga, prošvercali mobitel u nepromočivom džepiću kombinezona, te se uskoro i zbog toga pokajali; Rađa je imao pravo, desetljeća iskustva su iza njega. Svaki suvišan predmet opterećuje uvlačenje u tunele, mjestimice se treba saginjati, sve što nosimo sa sobom lako se može smočiti. Tuneli nisu fensi mjesto za "selfie dana", svako snimanje je tehnički nezahvalan, ali izazovan posao.
Službeni podaci kažu da je Dioklecijanov vodovod od izvorišta na Majdanu (Solin) do krajnjeg odredišta – Palače – bio dug devet kilometara, kako u nadzemnom (vidljivom) dijelu, tako i u onom podzemnom.
Mi smo razgledali "devetinu" toga, dakle prošli smo nešto oko kilometar podzemlja, što dužinski nije puno, ali je iskustvo neprocjenjivo.
Silazak u tunele omogućilo nam je rečeno speleološko udruženje ("Špiljar") jer, da tako kažemo, ne postoji službeni model plodouživanja, neki upravitelj, koncesionar. Dioklecijanov akvedukt je arheološki lokalitet i jedan od najuščuvanijih u svijetu – znamo da i Cloaca Maxima, rimska kanalizacija u Vječnom gradu, i dandanas može biti funkcionalna, očišćena je.
Rimljani su – oni drevni, antički – bili vrsni graditelji, pogotovo niskogradnje, cestogradnje i infrastrukturnih objekata. Beton je njihov izum, suhozid su kao arhaičnu gradnju otpravili u povijest. Čak i u ovom akveduktu (vodovodu) imamo originalan rimski luk od tvrde opeke povezan betonskim vezivom!
Dakle, objekt u koji nas je uveo speleolog zanimljiv je s više aspekata, počevši od arheološkog – tu smo dobili preporuku splitskog stručnjaka, arheologa Nebojše Cingelija – preko onog speleološkog. Antički vodovod ipak je jama u kojoj postoji neki minimum flore i faune, te tvorbi poput stalaktita i stalagmita tipičnih za okružje.
Spuštamo se u dubine od desetak metara pod zemljom, hodamo u vodi – tekućici koja odlazi "negdje" – ne zna se konačan dotok, tuneli nisu istraženi po cijeloj dužini. Voda se spušta u blagom padu i očigledno je (golim okom vidljivo, čak i pod svjetlom škrte svjetiljke s kacige) čista kao suza. Onečišćuju je naši koraci, gazimo i svakim ugazom podižemo zemlju.
Prolazimo hodnicima djelomice opločanim (stropnim) tegulama, koji bi za krupnije čeljade bili neugodno uski, a osobe višeg rasta lako bi s pojedinih dijelova tunela kacigom sastrugale dragocjene stalaktite. Dragocjene ponajviše zbog svoje starosti; formiralo ih je sustavno kapanje vode kroz vapnenac, te su tvorbe nastajale po tisuću godina!
Očekivali smo vonj tufine, ali skoro je u potpunosti izostao. Nigdje nema mahovine, tuneli su većinom bez znakova života. Zašto, pitamo se – tu su voda i kisik, prvi preduvjeti za život. No, svjetla nema ni u tragovima, tuneli su dugo bili zatvoreni...
Speleološko društvo "Špiljar" godinu je dana čistilo akvedukt, koji sada povremeno otvore za birane posjetitelje; to moraju biti osobe koje poštuju prirodu, malobrojne grupe, do sad je tek nekoliko ekipa i pojedinaca pripušteno unutra u taj netaknuti, podzemni antički svijet. Neke se stvari ne mogu kupiti novcem, a nešto ovako staro i uščuvano raritet je globalnih razmjera.
Od Rađe saznajemo da je akvedukt (vodovod) bio zapravo puno većih dimenzija negoli je bilo potrebno za vodoopskrbu pitkom vodom; pretpostavlja se da je zapravo napajao carske terme i – tangaonu, iliti bojaonicu tekstila. Onomad se gradio desetak godina, što je zapravo fascinantno brzo u svjetlu antičkog doba, kad se – jasno – nije raspolagalo suvremenim građevinskim strojevima. Rađa sa zanosom pokazuje rustiku u tupini, čvrstom materijalu s vidljivim sedimentima ali i tragovima vode koja je tu protjecala.
– Vidite ove rupice? To su znakovi kopanja, udaraca alatkama. Tko zna koliko je robova tu ostavilo zdravlje, odakle su sve bili – plovi u mislima naš vodič, a mi se prisjećamo zarobljenih Grka, Egipćana, pa i Slavena i Skandinavaca koji su radili robovski, održavali tehničke temelje Rimskog Carstva, no bilo je tu i vrsnih, bogato plaćenih majstora. Enigma splitskog akvedukta je kako se izvlačio materijal, višak koji nastaje u prokapanju; vjerojatno je izvlačen kroz šahte na stropnom dijelu.
Kroz te šahte uspjeli su ući i neki mikroorganizmi; pojedini su u akveduktu i – preživjeli.
– Vidite ove bijele beštijice? E, oni su vam rijetki stanovnici ovog podzemlja, a hrane se nekim tvarima iz ovih trulih dasaka koje je netko jednom unio – laički nam približava Rađa dok daske zalijeva vodom; vlažno drvo hranjivije je od rasušenog, a tajnik društva je primarno biospeleolog, i svaki mu je špiljski organizam srcu mio.
Zadivljeno promatramo majušne, albino račiće kako trčkaraju po platformi od tupine; slijepi su, navikli na mrkli mrak i taktilnu komunikaciju s okružjem. Navodno se i jedna vrsta stonoge uspjela prilagoditi na mikroklimu, no nju nismo vidjeli (možda i bolje).
Temperatura u uskim podzemnim hodnicima je uvijek oko deset-jedanaest stupnjeva, ali zbog vlage se čini višom. Kisika ima dovoljno, čovjek se ugrije uslijed podizanja adrenalina, ali i zbog izvjesnog napora hodanja po vodi koja (pre)glasno pljušti kad je gazimo, neprirodno razbija tisućljetnu tišinu.
Žubor vode tu je jedini prirodni zvuk. Mi smo u srcu povijesti (i drevnog ekosustava), i svaka je naša ishitrena intervencija može oskvrnuti.
– Nemojte dirati grozdaste tvorbe uza zid, ove bijele, nastale od kalcijeva karbonata. Ruke su vam zemljane, šporkat ćete – moli nas Rađa, a mi pobožno sklanjamo ruke. Zidovi prekriveni bijelim slojevima blistaju kao sol na suncu, vabe pak "na liz" poput šećerne glazure. No, dirati bilo što bilo bi doslovce barbarski...
Na nekim su mjestima, ukazom nevjerojatnih rimskih (antičkih) inženjera hodnici zakrivljeni; devijacija je hotimična i nastala je zbog postulata statike. Stropovi su mjestimično iznimno visoki, i taj fenomen nije objašnjiv (zasad).
Ponegdje je plafon "šalovan" daskama kojih više nema, ali je ostao njihov kalcificirani trag. Kako u doba antike nije bilo kompasa, orijentiralo se pomoću geometrije – otud mjestimični klinovi, njima su povezani konopi kojima su bilježene koordinate – i pomoću toka vode, koja neumitno ide ka moru.
Hod uzvodno vraća nas na polazište, puni smo dojmova, omirisali smo povijest iz prve ruke. Akvedukt je svoju primarnu funkciju izgubio s gašenjem Palače kao carskim prebivalištem, ali je nastavio postojati kao potpuno upotrebljiv infrastrukturni objekt.
U šestom stoljeću oštećen je najezdom divljih Gota, i tada je zatvoren, ali je restauriran sedamdesetih godina 19. stoljeća pod gradonačelnikovanjem Bajamontija i nadzorom konzervatora-restauratora Vicka Andrića. Ipak, godina koja stoji na zidu na ulazu u posljednjih prohodnih stotinjak metara je 1905.
Austro-Ugarska je imala poštovanje prema kvalitetnoj gradnji, i sama je ostavila puno vrijednih, stilski otmjenih (čak i onih za industrijsku namjenu) objekata.
Hodnici imaju prosječnu širinu nešto širu od metra (do tri), i visinu od 160 centimetara, pa do preko pet metara. Ipak, ima i dijelova na kojima se – puzi, no te smo dionice u ovom pregledu izostavili.
Ono što je najfascinantnije jest spoznaja da smo ušli u tako drevnu povijest, vratili se na sam početak europske civilizacije. Naravno, prethistorija je starija, ali to nije civilizacija kakvu danas poznajemo; ovo jest. I ne samo kakvu poznajemo, nego bi mnogim suvremenim graditeljima mogla biti uzor!
Ave, "Špiljar", što ste s toliko ljubavi zadnjih nekoliko godina volonterski čistili ovaj objekt, koji – premda je u mrklom mraku – predstavlja svijetlu, štoviše blistavu, arheološku točku Splita!
Fala in!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....