Kolnik je mjesto koje će i od najvećih pacifista i mirotvoraca napraviti neurotike. Čak i oni kulturno najuzvišeniji od nas, neće se libiti ispustiti koju sočnu psovku u trenutku naglog kočenja i gotovo uvijek – proklinjat ćemo nekog nesretnika u drugom autu, uvjereni da smo na cesti jedino mi nadareni za vožnju. No, nismo posebni, bar tako kaže struka.
Svi mislimo da vozimo dobro, stvarnost je drukčija
Istraživači su jednom prilikom ispitali 380 studenata o njihovim vozačkim sposobnostima. Gotovo svi su rekli da su dobri vozači, ali otprilike polovica je istovremeno smatrala da njihovi vršnjaci voze neoprezno, piše The decision lab.
To je očigledno kontradiktorno – kako gotovo svi vide sebe kao dobre vozače, a istovremeno smatraju da drugi voze loše? Statistički gledano, da su svi ti studenti zapravo slučajno "izvrsni vozači", šanse za to bile bi praktički nemoguće, poput višestrukog osvajanja glavne nagrade na lutriji.
Razlog za ovaj paradoks leži u ljudskom ponašanju i kognitivnim pristranostima. Postoji nekoliko ključnih psiholoških efekata koji objašnjavaju zašto ljudi precjenjuju vlastite vozačke sposobnosti i podcjenjuju tuđe:
Efekt iznadprosječnosti – ljudi imaju tendenciju vjerovati da su bolji od prosjeka, osobito u stvarima koje je teško objektivno izmjeriti, poput vožnje.
Samoposlužna pristranost – kad se dogodi problem ili nesreća, krivnja se često svaljuje na vanjske okolnosti ili druge ljude, dok vlastite dobre performanse pripisujemo sebi.
Potvrđujuća pristranost – ljudi primjećuju i pamte situacije koje potvrđuju njihovu vjeru da su bolji vozači od drugih, dok ignoriraju primjere kad drugi voze dobro.
Pristranost odgovora i društvena poželjnost – studenti mogu reći da su dobri vozači da bi se uklopili u društvene norme ili kako bi ostavili dobar dojam, čak i ako znaju da to nije potpuno istina. Primjerice, ako voze s putnikom, 50% njih priznaje da prilagodi vožnju, što pokazuje da društvena percepcija ipak utječe na ponašanje.
Zaključak je da da nisu svi drugi loši vozači, već da naš mozak ima tendenciju precijeniti vlastite sposobnosti i podcijeniti tuđe. Ovakve pristranosti su normalne i utječu na svakodnevnu percepciju, posebno u situacijama poput vožnje, gdje je subjektivna procjena vještine velika.
Psihologija iza agresivne vožnje
Određene karakterne osobine mogu ljude učiniti sklonijima preuzimanju većeg rizika u prometu – no društvene pristranosti također nas sprječavaju da prepoznamo kada naše ponašanje za volanom postaje nepromišljeno ili opasno, prenosi BBC.
Jedna analiza više od 3500 vozača u SAD-u pokazala je da su čimbenici povezani s vozačem (posebno distrakcija) bili uključeni u gotovo 90% prometnih nesreća.
Kombinacija okolišnih, društvenih i individualnih faktora pomaže objasniti agresivnu vožnju, kaže Steven Love, koji proučava kognitivnu psihologiju i sigurnost na cestama u MAIC/UniSC Road Safety Research Collaboration u Sippy Downsu, Australija. Po Loveovu mišljenju, agresivno ponašanje poput prekoračenja brzine i prolaska kroz crveno svjetlo pod utjecajem je kombinacije prometnog okruženja, očitog kulturnog običaja brzine i sposobnosti vozača da kontrolira vlastitu frustraciju, prenosi BBC.
Posljednji faktor je ključna točka za psihologiju. "Mnogo problema u sigurnosti prometa, uključujući vožnju pod utjecajem alkohola, proizlazi iz dubljeg psihološkog problema", kaže Love. "Ljudi se upuštaju u rizično, antisocijalno i emocijama vođeno ponašanje jer imaju poteškoće u regulaciji svog razmišljanja i emocija."
To se posebno odnosi na vozače s osobinom agresivnosti (sklonost prema agresiji). Takvi vozači imaju nisku percepciju rizika i manja je vjerojatnost od bliskog sudara ili blage pravne kazne. Istraživanja u Kini također sugeriraju vezu između socijalne isključenosti i agresivne vožnje, jer vozači svoju ljutnju prenose na cestu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....