Turistička sezona se zahuktava, rezervacije za smještaj su ponegdje već odrađene... Kao i lani, cijene - od spavaonica do spize i atrakcija - na našem prekrasnom priobalju su takve da mnogi grintaju, bogme nas neki i zaobilaze. Istodobno, susjedi su već krcati; nedavni posjet Trstu i primorju Slovenije nas je uvjerio u to.
Kratak, ali konstruktivan đir do Italije i natrag preko Pirana i Izole (usput i Škocjanske jame kao zasebne prirodne atrakcije) za naš splitski džep bio je ugodan. Hajmo redom, iz prve ruke.
Najprije smo posjetili dvorac Miramare u sastavu grada Trsta; većinu svog vijeka zapravo je bio dijelom Habsburške monarhije. To zdanje od bijelog istarskog kamena - unatoč tragičnoj priči kraljevskog para koji u njemu nije stigao dugo uživati - divota je za vidjeti, vrtovi oko njega prekrasno su održavani, interijer je također brižno čuvan i bogat pokućstvom i raznim originalnim predmetima iz kraljevske obitelji - a ulaznica stoji svega šest eura.
Uživali smo u svakoj minuti tog razgleda (u organizaciji turističke agencije), a potom otišli na zasluženi ručak u Trst. Dakako, i tamo smo udrili dobru điradu, ali valjalo se potruditi dobiti stol u prepunim restoranima, pa smo pazili da ne ostanemo gladni, i pravodobno se bacili u potragu za željenim stolom.
Izabrali smo "najskuplji" - tik do čuvenog Canalea Grande gdje je nekoć bio tako nam mio tržni prostor Ponte rossa - uz sam kanal, lijepi stol gdje smo namirisali finu pizzu napolitanskog stila, koju je prijateljica svakako htjela kušati.
Ja sam, pak, osvjedočena ljubiteljica carbonare, pa sam izabrala to jelo i za 13 eura dobila veliku i slasnu porciju savršeno pripremljenih špageta a la carbonara. Uz to sam naručila aperol za sedam eura; servizio tavola (iliti "usluga za stolom") stoji dodatna dva i pol eura. Prijateljica je naručila i dobila besprijekornu capriciosu (serviraju je s artičokama) za 15 eura, te četiri decilitra piva Moretti za šest eura, dakle svaka je izdvojila po dvadesetak eura za jelo na tršćanskoj top-lokaciji.
Nekoliko dana kasnije vidjela sam da aperol u Splitu, u jednom lokalu na rivi, stoji deset eura. Netko će reći: pa što? Riva u Splitu je ljepša nego obala Trsta, i slažem se. No, u Italiji su plaće u prosjeku nekoliko stotina eura veće nego kod nas - i to je jedini realan argument zašto Lijepu našu s višim cijenama smatram jednostavno preskupom.
Iako nas danas malo što može impresionirati kao nekad, valja u dobrom, starom Trstu kupiti barem nešto - najmudrije se opskrbiti manistrom i kavom po također nižim cijenama nego kod nas. Pola kila finih peneta - 89 centi. Pakiranje kave Illy arabice tostate - oko pet eura, 185 grama za "gusto morbido". Namaz sa 65 posto pistacija oko tri eura i tako dalje. Nema boljih suvenira od onih jestivih, što se mene tiče.
Kava "to go" (točnije, capuccino), izvrstan, točno dva eura u slastičarni u centru grada, pored Piazze della unita. Dnevna doza Trsta - vrlo zadovoljavajuća!
Noćimo u Izoli u Sloveniji, dežela je pri Italiji, jela u restoranu - visokokategorniku u prosjeku stoje 20 eura. Mi smo puni ugljikohidrata još iz Trsta, naručujemo pivo, donosi nam ga ljubazni momak iz - Prijedora u BiH. Slovenija je, usput rečeno, još uvijek prava Kraljevina Srba, Hrvata, Slovenaca - i Bosanaca!
Hotelske cijene piva također su osvježavajuće: jedanaest i pol eura za dvije fine pivice - hvala i laku noć.
Sutra smo u Piranu, gradiću koji umnogome podsjeća na rivu nekog našeg dalmatinskog otoka, tu pijemo kavu za dva i pol eura nakon što smo jedva ulovili stol. Štekati su popunjeni, konobari imaju bosanski naglasak, idemo do tržnice, pitaju nas jesmo li slučajno iz Beograda. Mi slučajno nismo, ali djevojka iz Srbije nam je na jednom od štandova prodala mjericu cvijeta piranske soli. Presimpatična Sarajka Valerija Babić (Richter) nam je u suvenirnici na rivi dala veliki popust za ljetni šešir.
Na koncu, mlada Slovenka u zadnjoj butigi koju smo vižitali magnetiće nam je naplatila po tri eura, što i nije jako povoljna cijena, no načelno smo zadovoljni.
Najskuplja ulaznica u kompleksu Škocjanske jame (odrasli) stoji 18 eura, a otprilike toliko košta i porcija pečene piletine s restanim krumpirom. Sladoled tipa magnum na štapiću - četiri i pol eura. Takva mjesta obično imaju nešto više cijene jer su lokaliteti dislocirani od naseljenih područja, poput naših Plitvičkih jezera, recimo.
To je razumljivo; no, ovdje primaju gotovinu kao i kartice, što je praktično. Samo jamu ne treba posebno opisivati, to je uistinu prirodna atrakcija vrijedna svakog centa - razgled traje dva sata uz licencirano vođenje (na slovenskom, dade se razumjeti), te zabranu fotografiranja koju smo poštovali.
City-break koji zapravo obuhvaća nekoliko lokaliteta bio je izvrstan izbor za vikend, koji nas je u konačnici stajao otprilike kao dvije fine-dining večere u Hrvatskoj. Tko voli, nek izvoli, nama je ovo milije.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....