"Na pučini plavog mora njihao se val, kao neki tromi medo što ide na bal. Putujući nešto mumlja, udara o žal, to se s njime igra, šali vjetar maestral. Zraka sunca nebo zlati, prošao je dan, na počinak vjetar ode, uhvati ga san. Na leđima mirnog mora zaspao je val, budit će ga opet sutra vjetar maestral“.
Kad je bog Eol dijelio vjetrove, ušću Neretve je pripao maestral. Taj čarobni vjetar, o kojemu je pjesmicu spjevao pjesnik Ivica Stamać, od davnina je za velikih žega u popodnevnim satima rashlađivao dalmatinski krš, vinograde i maslinike, omogućivši život i biljkama i ljudima.
...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....