Na Badnjak 1971. godine sedamnaestogodišnja Juliane Koepcke ukrcala se sa svojom majkom na let LANSA 508 iz Lime prema Pucallpi, u srcu Perua. Trebale su proslaviti Božić s ocem, njemačkim zoologom Hansom‑Wilhelmom Koepckeom, u istraživačkoj stanici Panguana usred amazonske prašume. Umjesto obiteljskog blagdana, uslijedila je jedna od najnevjerojatnijih priča o preživljavanju u povijesti – priča o djevojci koja je pala s visine od tri tisuće metara i iz katastrofe izišla živa.
Let je kasnio sedam sati, a putnici, umorni i nervozni, jedva su čekali poletjeti. Otac je ranije upozoravao da je peruanska kompanija LANSA nesigurna, ali drugi letovi bili su rasprodani i majka je odlučila riskirati kako bi na vrijeme stigle kući za Božić. Oko sat vremena nakon polijetanja zrakoplov Lockheed Electra uletio je u snažnu tropsku oluju iznad prašume – munje su parale nebo, a turbulencije bacale avion kao igračku. Tada je jedan snažan udar groma pogodio letjelicu; svjetla su se ugasila, kabina se raspala, a Juliane je odjednom shvatila da više nije u avionu...
Još uvijek vezana za svoj red sjedala, počela je slobodno padati s visine od oko 3000 metara prema šumi. Stručnjaci pretpostavljaju da su upravo elastičnost sjedala, pojas i gusto granje usporili pad i spasili joj život. Kad je došla k svijesti na šumskom tlu, ležala je sama, u poderanoj haljini i jednoj sandali, s potresom mozga, slomljenom ključnom kosti, dubokom ranom na ruci i ozbiljno ozlijeđenim okom.
Sljedeći dani postali su test izdržljivosti kakav se teško može zamisliti. Juliane je odrastala u prašumi, uz roditelje biologe, i znala je osnovna pravila preživljavanja. Sjetila se očeva savjeta: ako se izgubiš, slijediš vodu – od malog potoka prema sve većim pritokama, sve dok te rijeka ne dovede do ljudi. Tako je, dezorijentirana i poluslijepa, pronašla maleni potočić i krenula hodati nizvodno...
Hrane gotovo nije bilo. Ponekad bi pronašla izgubljeno pakiranje slatkiša iz prtljage ili pojela voće koje je prepoznala kao jestivo; mnogo toga se bojala dirnuti jer je znala da amazonske biljke mogu biti otrovne. Rana na ruci počela je trunuti, a u nju su se uvukle ličinke muha; Juliane je kasnije opisala kako je vidjela bijele crve koji se miču ispod kože. Unatoč tome, nastavila je hodati nizvodno, uvjerena da negdje mora postojati trag ljudi – izdubljeni čamac, posječena stabla, dim iz daljine.
Jedanaestog dana svoje samotne odiseje u džungli, iscrpljena do krajnjih granica, ugledala je nešto što je izgledalo nestvarno: mali drveni čamac privezan uz obalu i improviziranu kolibu. Unutra nije bilo nikoga, ali je pronašla kanister benzina i sjetila se da su joj roditelji jednom pokazali kako se ličinke iz rane mogu istjerati prelijevanjem benzina ili petroleja. Učinila je upravo to – rana je boljela nesnosno, ali crvi su ispali i opasnost od infekcije se smanjila. Umorna, sklupčala se u kolibi i zaspala pod krovom, prvi put nakon pada.
Sljedećeg dana vratili su se vlasnici čamca – drvosječe ili lokalni ribari – i zatekli iznemoglu djevojku s plavim očima i njemačkim naglaskom kako pokušava objasniti tko je i što se dogodilo. Danima su slušali vijesti o zrakoplovnoj nesreći iznad džungle i gotovo nitko nije vjerovao da je itko preživio. Uzeli su je u čamac, niz rijeku je prevezli do naselja, a odatle je medicinski avion prebacio u bolnicu gdje se napokon susrela s ocem. Od 92 ljudi u zrakoplovu, Juliane je bila jedina koja je uspjela preživjeti i pad i dane u džungli; kasnije je utvrđeno da je nekoliko putnika, uključujući njezinu majku, preživjelo pad, ali su umrli od ozljeda prije dolaska pomoći.
Fizički ožiljci s vremenom su zacijelili, ali psihički su ostali prisutni godinama. Juliane je priznala da su je dugo proganjali snovi o padu, zvuk lomljenja aviona u zraku i pitanje koje se vraća poput eha: zašto sam baš ja preživjela. Unatoč traumama, odlučila je slijediti put svojih roditelja – studirala je biologiju, doktorirala zoologiju i posvetila se istraživanju tropskih ekosustava. Kao znanstvenica i knjižničarka u Bavarskoj državnoj zbirci zoologije, redovito se vraća u Panguanu, istraživačku stanicu koju je naslijedila i koja danas prima znanstvenike iz cijelog svijeta.
Njezina priča ispričana je u knjigama, dokumentarcima i filmovima, često pod naslovom "Djevojka koja je pala s neba".
Dana 26. siječnja 1972. godine, svijet je s nevjericom pratio vijest o eksploziji JAT-ova zrakoplova Douglas DC‑9 na letu Stockholm – Zagreb – Beograd iznad tadašnje Čehoslovačke. Od 28 ljudi u avionu – 22 putnika i šest članova posade – samo je jedna osoba preživjela pad s visine više od 10.000 metara: 22‑godišnja stjuardesa Vesna Vulović. Njezin nevjerojatni opstanak, zabilježen i u Guinnessovoj knjizi rekorda, pretvorio ju je u globalni simbol čuda, ali i u glavnu junakinju priče oko koje se i desetljećima kasnije isprepliću činjenice, mitovi i teorije.
Let JU 367 tog je zimskog dana povezivao Skandinaviju s Jugoslavijom. Avion je poletio iz Stockholma, s planiranim međuslijetanjem u Kopenhagenu i Zagrebu, a krajnje odredište trebao je biti Beograd. Vesna Vulović uopće nije trebala biti na tom letu – prema kasnijim svjedočenjima, zamijenila je kolegicu istog imena i prezimena te je nesporazum u rasporedu posade odveo upravo nju u kobni DC‑9. Ubrzo nakon prolaska nad teritorijem Čehoslovačke, zrakoplov se raspao u zraku iznad mjesta Srbská Kamenice, blizu granice s tadašnjom DR Njemačkom. Jugoslavenske vlasti i UDBA za eksploziju su službeno optužile hrvatsku političku emigraciju, tvrdeći da je uzrok nesreće bomba postavljena u prtljazi.
Prema tadašnjem službenom objašnjenju, Vesna je preživjela zahvaljujući nizu nevjerojatnih okolnosti. U trenutku eksplozije nalazila se u stražnjem dijelu aviona, vezana za svoje sjedalo i okružena kolicima za posluživanje hrane. Taj dio trupa, zajedno s repom, navodno se odvojio kao zaseban "blok", spiralno padao kroz zrak i udario u snijegom prekrivenu šumovitu padinu, što je ublažilo silinu udara. Pripadnik tadašnje čehoslovačke službe spašavanja, koji ju je prvi pronašao u ruševinama, kasnije je izjavio da je bila teško ozlijeđena, ali još živa – i da ju je upravo brz odlazak u bolnicu spasio od sigurne smrti.
Posljedice za Vesnu bile su stravične. U nesreći je zadobila frakturu lubanje, slomljene obje noge, prijelome tri kralješka i ozbiljna oštećenja unutarnjih organa. Bila je u komi 27 dana, a nakon buđenja je dulje vrijeme bila paralizirana od struka naniže. Oporavak je trajao mjesecima – ukupno oko 16 mjeseci rehabilitacije – tijekom kojih su je liječnici doslovno "sastavljali" operacijama i fizikalnom terapijom. Unatoč prognozama, ponovno je naučila hodati, iako je cijeli život blago šepala.
Već u 1970‑im godinama Vesna Vulović uvrštena je u Guinnessovu knjigu rekorda kao osoba koja je preživjela pad s najveće visine bez padobrana – 10.160 metara. Guinness se oslonio na službeno izvješće čehoslovačkih vlasti i podatke sigurnosnih službi, u kojima stoji da je avion eksplodirao na visini većoj od 10 kilometara. Taj je rekord ostao neoboren do danas, a Vesna je u medijima prozvana "žena koja je pala s neba". Njezina priča punila je naslovnice svjetskih novina, željeli su je upoznati novinari, znanstvenici i obični ljudi, fascinirani činjenicom da je netko uopće mogao preživjeti takav pad.
Godinama kasnije pojavile su se i alternative službenoj verziji. Njemački novinar Peter Hornung‑Andersen 2009. je objavio priču prema kojoj avion možda nije pao s 10.000 metara, nego s puno manje visine, navodno nakon pogrešnog djelovanja čehoslovačke protuzračne obrane. Pozivao se na navodne dokumente tajnih službi i iskaze svjedoka, sugerirajući da je priča o bombi i rekordnoj visini dijelom politički konstruirana. Ipak, ta teorija ostala je neprovjerena, a Guinnessova knjiga i većina službenih izvora i dalje navode izvorne podatke o visini i okolnostima nesreće. Sama Vesna je za života odbacivala revizionističke tvrdnje i ustrajala na tome da je avion eksplodirao visoko na nebu, kako je pisalo u izvješćima koja su joj bila dostupna.
Nakon što se oporavila, željela se vratiti poslu stjuardese, no JAT joj to više nije dopustio – umjesto letenja, radila je administrativne poslove u tvrtki. Slavu koju joj je donijela tragedija iskoristila je na svoj način: u kasnijim godinama bila je glasna kritičarka režima Slobodana Miloševića i sudjelovala je u prosvjedima protiv nacionalizma i rata. Mediji su je opisivali kao hrabru i direktnu ženu, koja je preživjela nemoguće, ali je ostala na strani "malih ljudi" u burnim političkim vremenima.
Vesna Vulović živjela je povučeno u Beogradu, umrla je 23. prosinca 2016. u 67. godini života. Iako je cijeli život nosila teške zdravstvene posljedice nesreće, često je znala reći da joj je medicina "dala drugi život" i da nikad nitko nije očekivao da će živjeti tako dugo.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....