U kolovozu 1991. Zrinko Tutić vraćao se s mora prema Zagrebu. Prije toga tenkove je vidio samo u vojsci. Bio je jedini na cesti. U suprotnom smjeru vozile su kolone tenkova, nadlijetane MiG-ovima.
- Cijela ta situacija je bolno utjecala na mene. Što sam mogao napraviti? Ono što znam, napisati pjesmu, prenijeti sve te emocije u glazbu i podariti je ljudima - prisjeća se Tutić.
Prije nego je itko čuo pjesmu, nazvao je Arsena Dedića koji je imao garažu blizu njegove zgrade. "Napravio sam jednu pjesmu, dođi gore da je čuješ", rekao je Arsenu. Odsvirao mu je pjesmu, a Arsen je rekao: "To je jako dobro, daj da još jednom čujem".
- Napisao sam stih "pjesma puca, kamen putuje". I kad sam mu ponovo to odsvirao, Arsen kaže: "Kaj je tebi, kamen puca, pjesma putuje" - rekao je Tutić.
Potom je Tutić nazvao Rajka Dujmića. Sjeli su za klavir i u manje od 48 sati nastala je "Moja domovina".
- S Rajkom sam napisao toliko pjesama da se savršeno razumijemo i nadopunjujemo. On je uostalom odsvirao i sve moje kantautorske pjesme. U "Mojoj domovini" je sudjelovalo više od stotinu ljudi, ali emocije koje je proizvela su nešto zbog čega se i dalje naježim. Njena najveća vrijednost je u tome što je danas pjevaju nove generacije - govori Tutić.
"Moja domovina" sad je proglašena najznačajnijom pjesmom u posljednjih 80 godina od strane Hrvatskog društva skladatelja.
Nakon što su Tutić i Dujmić napravili pjesmu nastupili su producenti Nikša Bratoš i Vladimir Mihaljek Miha čija je ideja bila da se osnuje Hrvatski Band Aid po uzoru na svjetske projekte. Naoko nespojive suradnje - Danijela Martinović i Kićo Slabinac, Zdenka Vučković i Đuka Čaić, Severina i Stanko Šarić...
- Odlučili smo da uključimo sve, od rock‘n‘rolla, preko popa do narodne glazbe. To smo sve ukomponirali da bi bila što jača zajednička poruka - priča nam Miha.
U nekoliko dana telefonski okupili 168 glazbenika
Okupilo se 168 glazbenika. Rajko je odsvirao klavijature, gitare Vedran Božić, Husein Hasanefendić Hus i Damir Lipošek, a prvi stih pjesme otpjevao je Oliver Dragojević. Slijedila ga je Sanja Doležal, pa Arsen i Gabi, zatim Jura Stublić, pa Danijela Martinović i Kićo Slabinac, zatim Jasna Zlokić, Meri Cetinić, Matko Jelavić, Tereza Kesovija, Vlado Kalember, Mladen Bodalec, Zvonko Špišić, Drago Mlinarec, Davor Gobac, Mišo Kovač, Ivo Robić, Tatjana Matejaš Tajči, Ljupka Dimitrovska, Ivica Šerfezi, Zdravko Škender, Severina Vučković, Stanko Šarić, Zdenka Vučković, Đuka Čaić, Josipa Lisac, Milo Hrnić, Dino Dvornik, Dalibor Brun, iza kojeg je pjevala Doris Dragović, pa Ljiljana Nikolovska, Zorica Kondža, Aki Rahimovski, Boris Novković, Ivo Amulić i Jasmin Stavros, da bi završili Oliver i Arsen.
- Zvali smo ih toliko koliko ih se moglo skupiti u dva, tri dana. Tad nije bilo mobitela već obični telefoni. Sve je to snimao kameraman HTV-a Vlado Božičević i na dan kad su neprijateljski avioni nadlijetali Zagreb baš taj dan imao je montažu. Navečer se na HTV-u pustio spot koji je pokazao da je cijela estrada dala svoj odgovor na napad Srbije. Pjesma je postala himna naroda koji se borio za samostalnost Hrvatske - kaže nam Miha.
Meri Cetinić: Jedva smo se vratili u Split
- Drago mi je što sam bila dio svega toga. Bilo je to strašno napeto vrijeme. Sjećam se da smo jedva došli do Zagreba i još teže se vratili u Split. Tu večer kad smo se vraćali iz Zagreba bila je bitka za Šibenik. Cijelu noć smo stajali na jednoj benzinskoj stanici, nismo mogli dalje. Sa mnom su bili Stavros i Jelavić. Na snimanju nas je bilo jako puno. Bio je velik entuzijazam. Svi smo bili puni naboja da damo svoj dio takvoj jednoj veličanstvenoj pjesmi što se itekako osjeti i to joj daje još veću snagu. Neka pjesma ostane zauvijek i neka se pjeva, to je čini najvrijednijom - rekla nam je Meri Cetinić.
Najteže je, prisjeća se Tutić, bilo ljudima koji su trebali organizirati snimanje pjesme. U studiju Želimira Babogredca u Kosirinikovoj ulici napravili su većinu toga. Samo vokale su snimali u Šubićevoj, današnjem Češkom domu.
- Pjesmu smo snimali na granici tehničkih mogućnosti, u 24-kanalnoj tehnici s velikim brojem izvođača. Nakon deset dana miksanja i produkcije, kad smo je čuli, a pogotovo kad smo vidjeli spot, bili smo jako ponosni. Rajko Dujmić je zaplakao od sreće. Osjetili smo da je to glas svih ljudi iz Hrvatske - rekao je Babogredac.
Dujmić pod uzbunom nosio kasetu na HRT
Spot je snimljen u studiju u Šubićevoj ulici, montiran u zgradi Zagreb filma u Novoj Vesi. Rajko Dujmić je s autorom spota Vladom Božićevićem pod uzbunom nosio kasetu na HRT Miroslavu Liliću koji je u sekundi odlučio da pjesma bude emitirana u središnjem Dnevniku. Pjesma još nije bila ni potpisana. Lilić je kasetu poslao tadašnjem uredniku Dnevnika Vladimiru Dopuđi koji je pustio spot. Bilo je to 15. rujna, 1991., točno na dan prve zračne uzbune u Zagrebu.
- Doznao sam to kad sam pogledao dokumentarac o pjesmi Tonija Volarića. U njemu su to rekli, obojica. Lilić je pritom bio i duhovit pa je rekao "Zrinko Tutić i Rajko Dujmić... tko sam ja da sudim? Puštaj!" Isto to ponovio je i Dopuđa - ispričao je Tutić.
Nakon premijernog emitiranja nisu se odmah čuli. Potom su uslijedili pozivi i reakcije. Gledatelji su pjesmu htjeli opet i opet.
"Moja domovina" nastavila je izvoditi se neposredno nakon sirena za uzbunu. Pjesma ni jednim stihom nije pozivala na mržnju, već je govorila o ljubavi prema vlastitoj zemlji. U trenutku kad su je napravili Tutić i Dujmić nisu pojmili što su napravili. "Moja domovina" postala je neslužbena himna.
- Ništa se ne može u mojoj karijeri, na tisuću pjesmama i filmova, usporediti s količinom emocije i energije kad je u pitanju "Moja domovina". To se valjda jednom u životu događa. Neponovljivo je i ne znam ni opisati tu vrstu, nečega posebnoga. Nije u domeni racia - zaključio je Tutić.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....