Telenovelska melodrama Pedra Almodovara ušuškana je u “meta” ruho u “Gorkom Božiću” (“Amarga Navidad”/”Bitter Christmas”). Pa ipak, nije prvi put da neki klasični “un film de Almodovar” ima takve konotacije. Vjerni pratitelji opusa slavnog španjolskog redatelja sjetit će se, primjerice, “Lošeg odgoja”, “Slomljenih zagrljaja” i, ponajviše, “Tuge i slave”.
Potonji film, daleko najbolji Almodovarov unatrag barem 10-15 godina, izgleda kao nekakav preludij “Gorkom Božiću”. Ovo je također “nešto sasvim osobno” kategorija za veterana Pedra, komad melankolijom natopljene refleksivne, ispovjedne poluautobiografske drame napisane i režirane na pola puta između zbilje i (auto)fikcije, osobnog i profesionalnog života i umjetnosti/filma.
I “Bitter Christmas” ima Almodovarova surogata lepršave sijede kose kao “Pain and Glory”. Umjesto kućnoga glumca Antonija Banderasa tumači ga Leonardo Sbaraglia koji je imao treću važniju ulogu u “Tugi i slavi”, da konekcija među filmovima bude veća.
Međutim, Pedro je ovdje vjerojatno nikad dublje i intimnije zaronio u “meta” (filmski/tekstualni) narativ tako da “Gorkom Božiću” dobro/bolje pristaje francuski naslov “Autofiction”. Na početku priče nalazimo se u 2004., zanimljivo baš godini izlaska Almodovarova filma “Bad Education”.
Priča je centrirana na redateljicu Elsu (Barbara Lennie u probojnoj glavnoj ulozi; zamijećena u “Svi znaju sve” Asghara Farhadija) koja muku muči s migrenama, nuspojavama napadu panike nakon smrti majke. Nakon što je snimila dva kultna, ali financijski neuspješna filma, Elsa sada radi reklame.
Uz nju je mlađi ljubavnik Bonifacio (Patrick Criado), vatrogasac i vikend-striper. Elsine prijateljice također imaju problema – Patriciju (Victoria Luengo) vara muž, a Natalia (Milena Smit; glumila i u Pedrovim “Paralelnim majkama”) nije preboljela smrt maloga sina, zbog čega prima najprije jednu, potom i drugu prijateljicu u svoju kuću na otoku Lanzarote, gdje se povukla pisati novi scenarij.
No, vrlo brzo doznajemo da gledamo “film unutar filma”, odnosno scenarij unutar scenarija. Sve su to fiktivni ljudi, likovi budućeg filma naslovljenog “Bitter Christmas” koji u sadašnjem vremenu piše stari redatelj Raul (Sbaraglia) željan da nanovo bude autorski relevantan.
Tipkajući po tastaturi, Raul je Elsu skrojio po sebi, Bonifacio je njegov mlađi partner Santi (Quim Gutiérrez), a od asistentice Monice (Aitana Sánchez-Gijon; “Šetnja u oblacima”), koja ga napušta zbog osobnih problema, crpi glavnu inspiraciju. Poput Else i/li “vice versa”, Monica odlazi biti pri ruci prijateljici koja je ostala bez sina i neće joj biti drago kad dozna da je predmet nečije fikcionalizacije, tj. Raulova umjetničkog vampirizma/temeljenja scenarija na njoj.
Priče odražavaju jedna drugu (i treću) tako da su “meta” strujanja trosmjerna. Elsa piše scenarij inspirirana prijateljičinim situacijama, isto radi i Raul nadahnut Monicinim životom, a Almodovar sve to skupa orkestrira, režirajući redatelja koji režira redateljicu dok je zasigurno i sam uzimao djeliće života poznatih ljudi za svoje filmove i to sad propituje s moralne strane.
Metatekstualnost filma oslikana je u sceni kad gledamo kako Elsa piše olovkom po knjizi i sve njezine riječi istovremeno na laptopu tipka Raul. Iako se u jednoj sceni pojavljuje Rossy De Palma kao poveznica sa starijim i iskričavijim Pedrovim filmovima “Zakon žudnje”, “Žene na rubu živčanog sloma”, “Kika” i “Cvijet moje tajne”, “Gorki Božić” je, rekosmo, bliži novovjekom redateljevom opusu i po senzibilitetu, ali i dometu.
Šarene boje su tu, no djeluju blaže na oko, preslikavajući zimsku melankoliju, premda se radnja samo nakratko odvija uoči Božića, kad Elsa zapne u blagdanskoj gužvi prema kinu, a sapuničasta melodrama povremeno ima noirovski ugođaj, svojstveno novijim Almodovarovim ostvarenjima.
Španjolčev opus u 21. stoljeću je neujednačen, ali “Bitter Christmas” je svakako nemjerljivo bolji i almodovarskiji film u odnosu na dva beživotna prethodnika snimljena na engleskom jeziku, “Susjednu sobu” i “Čudan način života”, a i ponajbolji je nakon “Pain and Glory” od “Kože u kojoj živim” naovamo (“Putnici ljubavnici”, “Julieta”, “Parallel Mothers”). Pedro je ponizan, skroman, analitičan i samokritičan sudeći po “meta” razgovoru Monice i Raula.
Naime, Monica govori Raulu, posredno i Almodovaru, da živeći na staroj slavi snima manje značajne uratke i uvijek može dati nešto takvo Netflixu (“Nemoj me svoditi na TV film. Takva su vremena...”), no njegovi poklonici ih prihvaćaju, jednako kako su prihvaćali i Fellinijev i Bergmanov “minor work”.
Vrijedi li prethodno rečeno i za “Gorki Božić”? Sudeći po odjeku vrijedi i Pedro je, čini se, spreman to prihvatiti, ali neka nova gledanja će pokazati. Nije nemoguće da bi film jednog dana mogao biti okarakteriziran kao puno više od “minornog rada”. *** ⅔
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....