Papa Franjo, prije nego li ga je 13. prosinca 1969. za Psvećenika zaredio Ramón José Castellano, argentinski nadbiskup Córdobe, živio je svjetovno u punom smislu riječi.
Njegova majka Regina Maria Sivori, kćer talijanskih imigranata i otac Mario Jose Bergoglio, koji je s obitelji potkraj 20-ih godina prošlog stoljeća pobjegao iz Italije zbog Mussolinijeve diktature i ekonomske krize i skrasio u Argentini, odlazili su u crkvu i bili vjernici. Ali, nadali su se da će im najstarije od petero djece, Jorge Mario, papa koji nas je napustio 21. travnja, postati liječnik: u njemu baš nisu vidjeli kandidata za svećenika, piše Gloria.
Dodajmo i to kako se obitelj Bergoglio početkom tridesetih godina prošlog stoljeća skrasila u Buenos Airesu, što je važan preduvjet za Jorgeov ispunjen mladenački život prije zaređenja. Doduše, njegovim je roditeljima u Buenos Airesu isprva trebala potpora zajednice, stoga su se obratili crkvi za ekonomsku, društvenu i duhovnu pomoć, stoji u Franjinoj biografiji prije zaređenja koju je 2015. objavio The Arkansas Democrat-Gazette, uoči njegovog posjeta Sjedinjenim Državama.
Kada su se financijski stabilizirali, odnosno čim je otac budućeg pape dobio pristojno plaćen posao knjigovođe, roditelji su ga htjeli školovati na Medicinskom fakultetu kako bi se na društvenoj ljestvici, uspeo nekoliko stepenica više. Upisali su ga i u vrtić u samostanu u gradskoj četvrti Flores gdje su živjeli.
Mnogo godina kasnije, kada je postao nadbiskup Buenos Airesa, Jorge Mario Bergoglio posjetio je mjesto u kojem je pohađao dječji vrtić. Među časnim sestrama koje su ga dočekale, bilo je i onih koje ga poznaju otkako je bio klinac.
‘Sestro Rosa, kakav sam bio?‘
"Sestro Rosa, kakav sam bio?” pitao je jednu od svojih prvih učiteljica.
"Mali demon", odvratila je, a časne su prasnule u smijeh.
"Jorge je bio nemiran dječak, uvijek je trčao okolo", zaključila je 74-godišnja sestra Martha Rabino, poglavarica samostana, ne sluteći kako će nemiran klinac postati "nemiran" papa, piše The Arkansas Democrat-Gazette.
Dovoljno je reći to da je do rujna 2024. godine, papa Franjo posjetio 63 zemlje tijekom pontifikata. Najduže putovanje trajalo je 12 dana, tom prilikom je bio u Indoneziji, Papui Novoj Gvineji, Istočnom Timoru i Singapuru, prešavši gotovo 33.000 kilometara.
Treba reći i to da je u četvrti Flores iz papinog djetinjstva, živio srednji stalež. Nalazi se daleko od središta grada, bilo je mnogo vrtova i travnjaka za dječju igru. Obitelj Bergoglio preselila se u kuću u ulici Membrillar u kojoj je Jorge proveo gotovo cijelo djetinjstvo: pohađao je državnu osnovnu školu dva bloka od svoje kuće, odlazio na vjeronauk i igrao nogomet u parku s dječacima iz susjedstva (bio je premršav i ne baš vješt s loptom).
Njegovi roditelji su dobili još dvije kćeri i dva sina, no među njima je baš budući papa bio najbliži s njihovom bakom Rosom s očeve strane. Jednom prilikom Franjo je 2013. rekao da mu je njegova baka prva prenijela istinsku, kršćansku vjeru, piše Vatikan News.
Nekadašnji kolega iz razreda, Ernesto Lach, čiji su roditelji bili imigranti iz Poljske, sjedio je pored Franje u petom razredu, daleke 1948. godine.
‘Pametan i ozbiljan, izvrsnih manira‘
"Sjećam ga se kao pametnog, ozbiljnog dječaka, izvrsnih manira", rekao je mnogo godina kasnije. Njihov učitelj, kemičar Roberto Brusa, bio je strog, ali inspirativan, rekao je Lach. Budući papa možda se i zbog učiteljevog primjera, odlučio upisati kemiju u maloj, specijaliziranoj javnoj srednjoj školi, učeći za kemijskog tehničara.
Zaposlio se honorarno kao pripravnik u laboratoriju, a navečer je bio izbacivač u barovima, piše Shorthand Social. Taj dio papine biografije mnogima je najzanimljiviji, ali očekivano, o tome se najmanje zna. Kad mu je na nogometnoj utakmici, u 53. godini nenadano preminuo otac, morao je raditi je u barovima Buenos Airesa kako bi financijski pomogao svojoj obitelji, nositi se s problematičnim gostima i održavati red.
Kasnije je otvoreno pričao o tome i rekao da mu je to iskustvo pomoglo u učenju komunikacije s ljudima i razumijevanja različitih karaktera. Tako proživljene tinejdžerske godine oblikovale su njegov skroman pristup životu, jedno od obilježja njegova pontifikata. Naravno, sve zanima je li, kao tinejdžer, izlazio s djevojkama?
Puno godina kasnije, u knjizi-intervjuu "Isusovac" iz 2010., tadašnji kardinal Jorge Mario Bergoglio spominje da je u mladosti imao djevojku s kojom je plesao tango, argentinski nacionalni ponos koji je više od plesa, nešto poput načina života. Ne zna se tko je ona i što se s njom poslije desilo...
Kako bilo, papina sestra Maria Elena Bergoglio ispričala je za The Spectator mnogo godina kasnije da je papa Franjo u mladosti bio solidan plesač tanga. Puno govori i detalj kako se su 2014., tisuće katolika okupilo na Trgu svetog Petra kako bi proslavili papin rođendan 17. prosinca plešući tango, ples njegove domovine.
Umjesto na ples - na ispovijed
Najvažniji trenutak u papinom životu dogodio se kad je napunio 17 godina. Bio je običan dan kada se zaputio na milongu, okupljanje plesača tanga koji su plesali milonguero, nešto bržu vrstu nacionalnog plesa. Prolazio je tog 21. rujna 1953. (početak proljeća u Južnoj Americi) pokraj bazilike San Jose de Flores, jedne od najspektakularnijih katedrala u rodnom gradu, s visokim mramornim stupovima i raskošnim freskama.
Bio je na putu prema prijateljima ali nešto ga je pozvalo unutra. Prišao je ispovjedaonici i rekao da je u tom trenutku jednostavno znao da želi biti svećenik. Kasnije je taj trenutak usporedio s "bacanjem s konja", prema pisanju novinara Austena Ivereigha koji godinama prati papu.
Spontani odlazak u ispovjedaonicu zbog riječima teško opisivog osjećaja, vjernici nazivaju sakrament pomirenja, nakon čega u životu budućeg pape više ništa nije bilo isto. Nije otišao na milongu, tango je pao u zadnji plan: počeo se intenzivno pripremati za sjemenište i od majke, koja je i dalje htjela da postane liječnik, sakrivao je teološke knjige.
Skrivao teološke knjige
Kao isusovac, a kasnije i svećenik - imao je 21 godinu kada se 1958. pridružio Družbi Isusovoj, dvije godine kasnije položio je redovnički zavjet i tek je 1969. zaređen za svećenika - djelovao je u Argentini tijekom vladavine vojne hunte koja je došla na vlast u ožujku 1976. Najgore je bilo tijekom Prljavog rata. Zato ne čudi što su se, kad je postao papa, postavljala pitanja o njegovom ponašanju i stavovima tijekom tog mračnog razdoblja.
Treba reći da je od 1976. do 1983., kad je vladavini terora u Argentini došao kraj, ubijeno od 10.000 do 30.000 građana, mnogi se do danas vode kao nestali za što je u najvećoj mjeri odgovorna vojno-policijska-paravojna kampanja Prljavi rat. Ukratko, kako se budući papa postavio u vrijeme kad su njegovom domovinom harali strašni odredi smrti?
Poznato je kako mu je u kemijskom laboratoriju u kojem je radio prije zaređenja, šefica bila Esther Ballestrino, paragvajska feministkinja sklona komunističkim militantima. Postali su prijatelji i održavali prijateljstvo nakon njegovog zaređenja. Nije dijelio njena uvjerenja, ali je bio sklon umjerenijoj političko-socijalnoj platformi bivšeg argentinskog predsjednika Juana Perona.
Ukratko, bivša šefica nazvala ga je jedne noći 1977. i on je pristao sakriti njezinu veliku zbirku knjiga, uključujući i neke marksističke tomove koji bi, da su pronađeni, značili smrtnu kaznu, piše Social Shorthand. Budući da je njena 16-godišnja kći bila oteta i držana trudna u zatvoru (mnoge otete žene tih su godina silovane, o čemu govori film "Smrt i djevojka" iz 1994. sa Sigourney Weaver i Benom Kingsleyem), Esther Ballestrino okupila je druge majke nestalih u udrugu Madres de la Plaza de Mayo (Majke s Plaza de Mayo) koje su marširale s portretima svoje nestale djece kako bi upozorile svijet na užase diktature. Naposljetku je i ona nestala.
‘Krivim sebe što nisam...‘
Kada se 2010., tri godine prije nego što je imenovan papom, sudilo nekolicini vojnih časnika osumnjičenih za ratne zločine, Jorge Bergoglio pozvan je na sud svjedočiti o nestanku Esther Ballestrino, pojasnio je kako je nakon njene otmice razgovarao je s organizacijama za ljudska prava, navodi The Arkansas Democrat-Gazette. Kad ga je odvjetnik pitao je li pokušao intervenirati kod vojnih vlasti, Jorge je odvratio kako im se nije obratio (tijekom Prljavog rata nestali su i brojni svećenici koji su se otvoreno protivili hunti).
"Učinio sam što sam mogao", rekao je budući papa na sudu. Kasnije je biografima Sergiu Rubinu i Francesci Ambrogetti rekao da često razmišlja o odvažnoj Esther Ballestrino i Argentini iz tog strašnog doba.
"Krivim sebe što nisam učinio dovoljno", rekao im je premda je pružio utočište nekolicini svećenika koji su bili u opasnosti zbog svojih stavova i spasio druge tako što im je pomogao da pobjegnu iz zemlje. Bila su to užasna vremena, nema sumnje da su ustavila bolni trag i na papu Franju premda nije bio zatvoren.
Treba dodati i to da je umjetnik i aktivist za ljudska prava Adolfo Perez Esquivel, dobitnik Nobelove nagrade za mir 1980., rekao o njemu: "Možda nije imao hrabrosti kao drugi svećenici, ali nikada nije surađivao s diktaturom... Bergoglio nije podržavao diktaturu", piše Gloria.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....