Zloglasni serijski ubojica zvan Grabitelj se vratio: ovo sigurno nije njegov posljednji poziv s ‘crnog telefona‘...

Zvoni opet telefon. Crni. Grabitelj se vratio? Bogme, jest. Kako, pitate se? Zar mladi junak Finn (Mason Thames) nije ubio Grabbera (Ethan Hawke) na kraju “Crnog telefona”? Da, ali smrt nije nikad priječila antagoniste horora da se vrate po repete, poput ikoničkog Michaela Myersa, Jasona Voorheesa i Freddyja Krugera (“Noć vještica”, “Petak 13.”, “Strava u Ulici brijestova”).

Nakon upečatljive pojave i jezive maske, činilo se da bi “Black Phone” mogao serijskog ubojicu i otimača klinaca prometnuti u najveću novomilenijsku hororsku ikonu. Nastavak filma bio je potreban da Grabitelj to i ostvari, tim više što na tu titulu vreba i klaun Art. Tako, “Crni telefon 2” (“Black Phone 2”) iz dvostrukih pobuda pretvara Grabbera u novog Krugera, da “opravda” njegov povratak iz mrtvih i da ga potvrdi kao potencijalnog nasljednika legendarnih horor negativaca.

Međutim, prvi “Crni telefon” imao je dodir nadnaravnog i potencirao ga u drugoj polovici s duhovima ubijene djece koji pomažu Finnu da se spasi iz Grabiteljeva podrumskog zatočeništva i njegovom telepatskom sestrom Gwen (Madeleine McGraw) koja je uspjela pronaći bratovu lokaciju.

S tim elementima sasvim je prirodno da redatelj Scott Derrickson filtrira nastavak kroz logiku sna, odnosno snomorice. “Black Phone 2” odvija se 1982., vremenu izlaska “Stvora” i “Petka 13. III” te četiri godine nakon zbivanja u originalu, a otvara se starim logom studija Universal Pictures iz osamdesetih.

Traumu od susreta s Grabberom (“Ti si frajer koji je sredio serijskog ubojicu?”) Finn skriva u dimu marihuane i sluša pjesmu “Subway Of Your Mind”. Utjeha je da njegov otac (Jeremy Davies) više nije nasilju skloni alkos. A kad telefoni koje ne rade i dalje zvone oko Finna, on gleda svoja posla. Jedan takav telefon zazvonit će odmah u uvodu filma koji se otvara zvukom okretanja telefonskih brojeva.

Telefonska govornica usred ledenog ničega vizija je iz snova Finnove sestre kojoj se javljaju stradala djeca u uznemirujućim scenama teškog “R” predikata i pišu brojeve urezane u led. Gwen je ključni(ji) lik nastavka, otprilike kao Katherine Brewster u odnosu na Johna Connora u “Terminatoru 3”. To je hrabar potez od strane Derricksona koji, pohvalno, širi mitologiju, ne želeći snimiti isti film i samo nalijepiti broj dva iza naslova, a ni otupiti hororsku oštricu prethodnika.

Mjesto radnje je Kršćanski zimski kamp “Alpsko jezero” u Koloradu, gdje će usred snježne oluje zapeti Finn, Gwen i potencijalni momak Ernesto (Miguel Mora), nakon što ona u vizijama otkrije da je tu radila njezina pokojna majka i poželi otkriti poveznicu s Grabiteljem.

Izoliranom kampovsko-jezerskom lokacijom, koja je snijegom i ledom odsječena od svijeta, Derrickson odaje počast hororima “Friday The 13th” i “The Thing” (ciljano su spomenuti desetak rečenica ranije), no glavni motor njegove inspiracije i posvete jest “A Nightmare On Elm Street” i Kruger koji se jednom sukobio s Voorheesom (“Freddy vs. Jason”).

Negativac od krvi i mesa sad je postao košmarno nadnaravan kao da dolazi iz Ulice brijestova i napada Gwen u snovima gdje će ona, poput Nancy i ostalih heroina “A Nightmare On Elm Street” serijala, doći do zaključka “U snu i ja imam moć”. Iako dojmljiv, Grabber ipak nije Kruger, niti je Derrickson inspiriran kao Wes Craven da “Crni telefon 2” bude briljantan horor s “jungovskim i inim tumačenjima snova” kao “Strava u Ulici brijestova”, ali solidan jest, a mogao je biti i bolji.

Derricksonu nedostaje samokontrole: isprve efektnu uporabu zrnate “Super8” slike u snolikim scenama, u stilu starih filmova iz kućne radinosti i njegove “Zle kobi” također s Hawkeom, redatelj i snimatelj Par M. Ekberg (“Polar”) koriste preko mjere tako da početna efektnost s vremenom nestaje i tehnika postaje prestilizirana i pomalo naporna, a možda i izgovor da se maskiraju scene snimljene ispred zelenog ekrana.

Cravenu nešto tako nije trebalo da gledatelj osjeti razliku između sna i jave, nadrealnog i realnog, što Derrickson “nasilu” povezuje i puno toga želi objasniti, tipično za novije filmove. Ipak, fleševi inspiracije u “Black Phone 2” ne mogu se osporiti Derricksonu (sjajno uklapanje Pink Floydove “Another Brick In The Wall, Pt. 1”, izgubljene duše oko telefonske govornice pokraj smrznutog jezera).

U zimsko-hororskoj mješavini crvene boje krvi i bijeloga snijega Derrickson pronalazi novu viziju pakla. “Pakao nije vatra, nego led” jer “ništa ne peče kao hladnoća”, govori Grabitelj s polurazbijenom maskom ispod koje Derrickson otkriva raspadnuto lice, a u nastavak uvodi i religijske motive da potencira vječnu bitku dobra i zla. Ovo zasigurno nije Grabberov posljednji poziv.