Treći čovjek iz Šibenika (nakon Vice Vukova i Arsena Dedića), samouvjeren i glasan stekao imidž estradnog Mohameda Alija, šarmirao je sve, od šibenskih "električarskih" začinjavaca Magneta (koji su isključili jednog od dvojice svojih pjevača kako bi oslobodili mjesto za još uvijek lokalnog "urlatora") do Pere Gotovca, ključnog čovjeka u tadašnjoj vodećoj diskografskoj kući Jugotonu (danas Croatia Recordsu) i skladateljskog trija s kojim je najtješnje surađivao: Đorđa Novkovića, Dušana Šarca i Stjepana Mihaljinca. Naravno, i milijunsku publiku, kojoj kao da je u svakom trenutku slao poruku: ja sam samo jedan od vas!
Rođen 17. srpnja 1941. u gradu podno Šubićevca (dugo vremena je tako bilo, nova domovnica kaže: rođen je u Tribunju!) kao drugo dijete Jakova i Zrnke Kovač, Mate, od milja Mišo, umjesto ljubavi prema pjevanju ili nekom instrumentu, što se u muzikalnom Šibeniku činilo uobičajenim, vrijeme je tratio tjerajući krpenjaču i sanjajući o tomu kako će jednom postati slavan poput velikoga Vladimira Beare.
Pojavio se lokalni trubadur
Možda bi mu se snovi i ostvarili (počeo je braniti za juniorsku momčad NK Šibenika) da se nije pojavio lokalni trubadur Ljubo Lučev čije je serenade šesnaestogodišnji Mišo zadivljeno pratio otvorenih usta i ušiju! Lučev će završiti kao cijenjeni pjevač u Zagrebu, a Mišu će sve više zanimati podoknice i djevojke, polako ali sigurno istiskujući nogomet.
Godine 1961. na natjecanju za Prvi glas Šibenika podijelit će naslov najboljeg s Mirkom Vukšićem, budućim gitaristom grupe Mi, i, priča kaže, umjesto puta u Zagreb kao nagradu odabrat će singlicu Elvisa Presleya (ili Raya Charlesa, kako bilježe neki rani intervjui). Bila je to druga prijelomnica na njegovu putu za hrvatski pop panteon.
Mišo, kome se baš i nije učilo (završio je srednju industrijsku s perspektivom lošeg tapetara!) iskoristio je vojni rok da usavrši svoje glasovne potencijale (znate ono: tko zna svirati neki instrument ili pjevati, neka istupi!), a po povratku svratit će u Zagreb s čvrstom odlukom da pokuca na vrata Jugotona.
Bit će to treći ključni trenutak. Susret s Gotovcem i ansamblom Alfonsa Vučera u improviziranom nastupu u zagrebačkoj Gradskoj kavani u jesen 1964., urodio je pozivom da na jesen bude prvi u Jugotonovoj novoj seriji Prva ploča! Mišo je, po tadašnjoj praksi, s imperativom covera neke svjetske uspješnice, odabrao "I Can‘t Stop Loving You", jednog od onih koje je idealizirao, Raya Charlesa - prvi i jedini put u vlastitu prepjevu! - kao "Ne mogu prestati da te volim". Na drugoj strani singla trebala je biti "Tu che sei di primavera" (po Ivici Krajaču, "Ti si bila dio svijeta") talijanskog urlatora Tonyja Dallare, čiji se "napadački" utjecaj naročito čuo kod mladog Kovača.
Pun snova i prazna džepa
Vrativši se u Šibenik pun snova i prazna džepa prihvatio je ljetnu gažu sa šibenskim rokereskim prvoborcima Magnetima shvativši kako je osim financijske koristi to bila prilika da se pripremi za svoj diskografski debi. Snimljena tijekom listopada, dobro pripremljena, objavljena na izmaku te 1964., ploča će solidnom prodajom od blizu 20 000 ambicioznom pjevaču širom otvoriti vrata estradnog svijeta.
Tako će se već u ljeto 1965. pojaviti na renomiranim splitskim Melodijama Jadrana čak u tri izvedbe! Istina od tog u dva dueta, jedan s Terezom, a drugi s Anicom Zubović.
Njegov festivalski debi nije ispunio očekivanja, no unatoč razočaravajućem nastupu nastavit će snimati ploče urednim vremenskim slijedom s brojkama koje su se kretale oko srebrnih naklada od pedesetak tisuća primjeraka ("Ja odlazim", ""Vrijeme plakanja", "San Francisco", "Da je duži moj dan", sve redom coveri!). I onda "Vaš šlager sezone", Đorđe Novković i "Više se nećeš vratiti": prva nagrada publike i singl koji je to ljeto 1969. nadmoćno vladao eterom i namnoženim prodavaonicama ploča.
U kratkom roku, naklada od preko 200 000 primjeraka govorila je da su Slavko Perović i Ivica Šerfezi - dotadašnji rekorderi po prodaji vinilnih proizvoda u zabavnoj glazbi - dobili više nego dostojnog suparnika. Zapravo je roker-odmetnik Novković, zarana umoran od guste progresije akorda i nota, u potrazi za publikom, miksajući Perovićeve i Šerfezijeve modele, otkrio glamura gladan prigradski svijet, selo na putu do grada, neograničeni teritorij za sjetvu i žetvu zlatnih ploča.
U traganju za istim diskografskim gralom Novković i Kovač prepoznali su se kao idealni partneri. Mišo je bio bogomdan: crnomanjast, zgodan i mačo, što spremno, nedotjerano i vikački, napada visoke note. (Za narode među kojima se velika većina još do jučer dovikivala s brega na breg, s brda na brdo, s jedne obale na drugu ili s oranice na oranicu, valjda se to činilo važnom sastavnicom zvuka kojeg su htjeli slušati!).
U tržišnoj utakmici s takvim Kovačem, Šerfezijev meki i uglađeni bariton nije imao nikakva izgleda, kao što ga svojedobno u konačnici ni crooner Pat Boone nije imao pored vulkanskog Elvisa. Osim toga, događalo se to u trenutku pojave nabildanih i naglašeno emotivnih glasova, ere koju je započeo "velški tigar", Tom Jones, a čiju je jednu od iznimno sugestivnih inačica kod nas predstavljao i temperamentni Šibenčanin.
Kada je 1971. Kovač prihvatio pjevati na Splitu Mihaljinčevu i Britvićevu obradu splitskog pučkog motiva "Proplakat će me zora" (kao "Proplakat će zora"), skladbu što će je odbiti neka još uvijek zvučn(ij)a imena i, osim nove festivalske pobjede, napravio daljnji pomak prema 300 000 primjeraka, talijanska diskografska deviza "vendo o ne vendo" ("prodajem ili ne prodajem") pretvorila se u Mišinu izvedenicu one Descartesove: "prodajem, dakle postojim!".
Premda će nekoliko puta osvajati prva mjesta, za razliku od Vice, Tereze, Gabi ili drugih festivalskih laureata; različito od pjevača s kojima ćete prije svega rado provesti koncertnu večer, njegov sudbinski medij bio je i ostao nosač zvuka, a to mu je donijelo priznanje neupitnog, nekrunjenog vladara hrvatske i jugoslavenske diskografije.
Osim toga, s "Proplakat će zora", Mišo će nedvojbeno (p)ostati Dalmatinac s lančićem oko vrata, ikona koju će jednako štovati ljubitelji meksičkih i grčkih surogata kao i fanatici klapskog suzvuka.
U njegovom umjetničkom životopisu smjenjivat će se "Dalmacija u mom oku" i "Jedan dan života", "Noćas ćemo zemlji ko materi reći" i "Ako me ostaviš", "Dobra ti večer mati moja" i "Ostala si uvijek ista", "Pozdravi mi ženu plave kose" i "Ja nemam više razloga da živim"...
U jednom trenutku početkom devedesetih činilo se i to, tragedija je zakucala na njegova vrata: smrt sina jedinca Edija i razvod s Anitom, mitskom ženom plave kose. Ipak, mladić koji se prvi put javlja u ambijentu zasjenjenom Robićevim vrhunaravnim belkantom, s izvedbom u dobroj mjeri baštinjenom od novih generacija pop-prevratnika (od Johnnyja Raya i Elvisa do Paula Anke i Dallare), u kojoj je otpočetka svaki njegov samoglasnik zvučao kao borba za goli život, nije mogao izgubiti razlog za nastavak takve borbe.
Publika je to odavna prepoznala, pa se bez ustručavanja može reći da je Mišo Kovač, zapravo, već desetljećima dugo, živio svoju legendu - riječi su Siniše Škarice.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....