Puna Ćakula splitskih rokera: stare snimke i fotografije vratile ih u dane prvih bendova

Stare fotografije, novinski isječci i priče o prvim bendovima na televizijskim ekranima, a njihovi protagonisti ponovno zajedno, ovaj put u splitskoj kavani Ćakula. U srijedu od 19.30 ondje su se u velikom broju okupili glazbenici i sudionici nekadašnje splitske rock-scene, na predstavljanju trostrukog albuma "Evo ruke, Splite – Vol. 1”.

Uz glazbu s kompilacije razgovaralo se o vremenu kad su bendovi nastajali na svakom kantunu. Pod plavim i ljubičastim svjetlima kavane, uz šank i visoke stolove, okupili su se ljudi koji su tu scenu gradili, dijelili prostore za probe, pozornice i mladenačke ambicije.

Na ekranima su se izmjenjivale stranice knjižice koja prati album: fotografije sastava, imena njihovih članova, podaci o pjesmama i snimanjima te isječci iz novinskih članaka. Među njima i osvrt naslovljen "Izvrsno ‘Narodno blago’”, svjedočanstvo vremena mini-gitarijada i mladih splitskih rock-nada. Jedna je stranica podsjećala na grupu Sunce i "Apoteku”, snimljenu na Radio Splitu 1980., druga na Abraxas i snimku iz kućnog studija iz 1989. godine.

Glazba koja je svirala dobivala je tako i svoju slikovnu i pisanu pratnju, a okupljeni priliku prisjetiti se kako se počinjalo, gdje se snimalo i tko je s kim svirao.

Stivi Vučković, urednik kompilacije koja na tri CD-a donosi 57 skladbi 54 splitska benda, otkriva nam da je krenuo s mnogo skromnijom zamisli. Snimke su, međutim, pristizale, a prvotni izbor neprestano rastao.

– Mislio sam da će ih biti petnaestak. Onda, ako dođu još tri, možda bi to trebalo ići na dupli CD, neće stati. Na kraju, kad je već ovaj drugi dio dizajnerski, produkcijski uhvatio maha, prešli smo na 57 – govori Vučković.

I tu priča ne završava. Već sada ima materijala za nastavak, pa drugi volumen neće čekati iduće jesensko izdanje manifestacije "Evo ruke”.

– To neće čekati cijelu godinu, da bude u listopadu kad bude "Evo ruke”, nego će već na proljeće – najavljuje.

Riječ je o izdanju koje pokazuje koliko je splitska scena bila raznolika. Vučković nabraja žanrove, autore i sastave, prelazeći iz jedne glazbene priče u drugu, baš kao što i kompilacija prelazi iz jednog zvuka u drugi.

– Na albumu ima žanrovski od brutalnog heavy metala do nekog jazza, do popa, Ninčević i Kozomara sa skupinom Vrijeme nježnosti. Pa ne znam ni ja što bih ti sve nabrojao. S Dinom Dvornikom, koji u Kineskom zidu ne svira funk, nego rock u toj fazi, osamdeset i prve – kaže.

Takve snimke podsjećaju i na to da prepoznatljiv glazbeni izraz rijetko nastane odmah. Iza onoga po čemu publika nekog izvođača zapamti često su godine isprobavanja, promjena i traženja. Na tom putu, napominje Vučković, umjetničke želje susreću se s vrlo praktičnim pitanjem od čega živjeti.

– Svaki umjetnik traži put do onoga svoga izraza gdje ga publika prepozna. A vrlo često biznis odredi i kaže: "Ajde, umjetniče, želiš biti gladan? Tu vidiš da ovo ide, di kuri roba, onda ajmo tuda.” Sad, negdje ne možeš ostati gladan, a ne možeš ni dozvoliti da se skroz prodaš. To je jedna osobna dilema svakog od tih kreativaca i duga je to borba. I ovi koji su najuspješniji puno su toga ružnoga morali progutati da bi ostvarili karijere. Ali to oni najbolje znaju, je li se isplatilo.

Na kompilaciji su zajedno završile i snimke nastale u sasvim različitim uvjetima. Neke su produkcijski dotjerane, druge sačuvane zahvaljujući skromnoj opremi kojom se bilježilo ono što se događalo uživo.

– Imaš snimke koje su mono, koje se u to vrijeme moglo snimiti uživo u nekom TOK-u ili STOP-u, na reporterski kasetofon. Ima tri, četiri takve snimke iz osamdeset i prve. A ima i vrhunskih produkcija, tipa Rumpelstinskog – objašnjava.

Njihova je zajednička vrijednost u tome što su ostale sačuvane, a sada i okupljene na izdanju koje ih ponovno stavlja pred slušatelje.

– Ovo su dragulji poslagani u misku. Vrlo često je neodustajanje tajna uspjeha. Znači upornost, neodustajanje – kaže Vučković.

Na pitanje što kompilacija otkriva o splitskoj sceni mimo priča o njezinim najpoznatijim imenima, vraća se prostorima i ljudima koji su omogućavali da se uopće svira. Posebno ističe ulogu Željka Ercega, TOK i Dalmatinske omladinske rock-susrete.

– Tu smo dobili klub koji je imao vrijednost kao Marquee Club u Londonu. Tu smo svi stalno svirali – prisjeća se TOK-a.

Sviralo se i po tadašnjim mjesnim zajednicama, a u njegovu sjećanju ostaju i Azrini nastupi na Gripama. Pozornice su bile različite, uvjeti često skromni, no publike i želje za sviranjem nije nedostajalo.

– Sviralo se svugdje. Nitko te ne pita kakav je bio razglas, kakva je bila rasvjeta, nego je bilo ludilo, energija, na svakom kantunu – govori.

Ipak, taj entuzijazam nije značio da su bendovi lako opstajali. Uz glazbene ambicije dolazile su životne odluke, poslovi, odlasci i potreba za zaradom. Poseban izazov bile su ljetne gaže, zbog kojih bi zajednički rad nerijetko stao upravo kad bi sastav počeo napredovati.

– Imaš bend koji radi, radi, vježba. Kad dođe lito, bar jedan od njih ide svirati za lovu. I onda nanovo na jesen. Onda se obično onaj neki naljuti… Uvijek ispočetka – opisuje Vučković taj krug okupljanja i razilaženja.

Dok razgovaramo, pogled mu povremeno odlazi prema ljudima koji pristižu. Među okupljenima prepoznaje stare glazbene znance i podsjeća na njihove nekadašnje bendove. Spominje i Igora Šerića, koji je svirao u Kineskom zidu 2, a poslije i u Rivi, povezujući tako početke zabilježene na kompilaciji s kasnijim glazbenim putovima.

Na pitanje koji ga je bend ili pjesma pri pripremi izdanja posebno iznenadio, odnosno tko je zaslužio veću priliku, teško izdvaja samo jedno ime.

– Ima ih barem trećinu, ako ne i pola – odgovara.

O tome koliko je različitih ambicija i sudbina okupljeno na ovom izdanju govori i način na koji je osmislio tri diska. Njihovi naslovi prate put od mladenačkog samopouzdanja, preko obeshrabrivanja, do ustrajanja u glazbi.

– Prvi CD, naslovna pjesma je "Sa’ bi moga’”. To deklarira one hormone pubertetske: sad bi on moga sve, cili svijet je njegov. Drugi CD ima naziv "Nikad ništa od tebe, sine”, grupe VIS Ništa naročito. To je fantastična, duhovita priča. Kako ćeš uspjeti kad nemaš podršku onih najbližih, svoje obitelji? Njemu i mama i tata: "Nikad ništa od tebe, sine.”

Treći disk otvara Kineski zid 2 s Dinom Dvornikom i pjesmom "Moj je život rock’n’roll”. Za Vučkovića ona zaokružuje priču o onima koji su, unatoč svemu, ostali uz glazbu.

– Neki odustanu kad mama i tata ili okolina kažu: „Aj ti nešto drugo radi.” A ovi ne daju. Nisu svi prošli, ali su uporni. Neki rade nešto drugo, ali cili život sviraju i cili život ostanu u rock’n’rollu. Uvijek idu raditi neku svoju glazbu – govori.

Uspoređivati tadašnje i današnje vrijeme, smatra, nije jednostavno. Promijenili su se tehnologija, navike i način na koji ljudi međusobno komuniciraju. No ono što je pokretalo bendove i okupljalo publiku za njega je i dalje prepoznatljivo.

– Svatko prepoznaje zdravu energiju. Sad će možda zazvučati kao stari ljudi pa im je nostalgija, što god je bilo prije, kad si mlađi, sve je dobro. Pa nije. Nije sve bilo iz komercijalnih pobuda, zbog profita. Bilo je puno više odvojeno za, ajmo reći, opće dobro – kaže.

Trostruki album dostupan je i na Deezeru, Spotifyu, YouTubeu i drugim digitalnim platformama. Vučković to posebno naglašava: pjesme se mogu slušati i bez CD playera, no fizičko izdanje donosi još nešto.

– Zbog ove knjižice koja je unutra, sa sličicama i imenima, izdano je kao trostruki album – objašnjava.

Upravo su te stranice, projicirane na ekranima Ćakule dok je svirala glazba s prvog volumena, pratile večerašnje okupljanje. Na njima nekadašnje rock-nade, prve postave i davni nastupi, a pred ekranima ljudi koji su te pjesme stvarali. Dio njihovih snimki sada je sačuvan na tri diska. Druge, najavljuje Vučković, svoj red dobivaju već na proljeće.