Norveška glumica Lisa Loven Kongsli proslavila se 2014. ulogom u filmu “Turist”, nagrađenom u Cannesu i nominiranom za Europske Oscare. Nakon toga Lisa je izgradila uspješnu karijeru balansirajući između europskih festivalskih filmova (“Solo mama”, “Fjord” i hollywoodske produkcije (“Wonder Woman”, “Liga pravde”, “Žena u kabini 10”). Lisa je gostovala na ZFF-u 2025. kako bi osobno predstavila film “Solo mama”. Pokušali smo tada napraviti intervju, ali Lisa je prekratko bila u Zagrebu. Prilika za “popravni” stigla je godinu dana kasnije. Glumica se vraća u Hrvatsku, ovaj put kao članica žirija 24. ZFF-a, “masterclass” predavačica, a glumi i u Zlatnom palmom ovjenčanom filmu “Fjord” koji ima hrvatsku
premijeru na zatvaranju festivala.
Majka na filmu pa u životu
Jeste li tijekom pripreme i istraživanja uloge za film “Solo mama” razgovarali sa samohranim majkama? Možda i sa psiholozima i liječnicima? Je li netko blizak vama samohrana majka? Imate li prijateljice ili poznanice koje su napravile ovaj životni izbor?
– Tri moje najbliže prijateljice bile su u Danskoj kako bi ispunile svoju želju da postanu majke, tako da mi je ovo jako bliska tema. Kad sam dobila ulogu, osjećala sam strah da ću im stati na žulj i učiniti nešto krivo u svojem portretiranju Edith. Moj pravi cilj bio je odati im počast i poštovanje, pa sam u fazi istraživanja pozvala dvije svoje drage prijateljice da pročitaju scenarij, a zatim razgovaraju o tome imaju li ikakve primjedbe na moj lik i/ili priču.
Također smo se vratile na cijeli proces – kako to funkcionira, kakva su njihova iskustva s bankama sperme, kakav je osjećaj biti solo mama u našem društvu 2024. godine i s kakvim se predrasudama susreću u životu. Uz to, Edith je izmišljeni lik. Ona definitivno ne predstavlja sve solo mame!
Koja je vaša metoda rada? Istražujete li duboko za svaku ulogu koju igrate?
– Zaista volim istraživati kad god dobijem priliku, ali sve se to mijenja ovisno o tome koliko vremena imam, o okviru priče koju pričamo, liku kojeg portretiram, o tome je li ona stvarna osoba ili izmišljeni lik i tako dalje. Prije nego što sam dobila vlastitu djecu, glumila sam majku (“Turist”) i sjećam se da sam puno istraživala kako biti jedna od njih.
Na kraju je redatelj Ruben Östlund jednostavno rekao: “To je praktična stvar; oni (djeca) moraju jesti, piškiti i spavati”. Moram priznati da sam ponovno pregledala neke scene iz tog filma u stvarnom životu nakon što sam sama dobila djecu, ha-ha. Ali kad dođe dan i oni vrište “AKCIJA!”, sva moja istraživanja ostaju vani i trudim se vjerovati da je ono što dolazi organsko i stvarno u trenutku.
Što mislite o samostalnom roditeljstvu, surogatstvu i drugim oblicima obitelji?
– Duboko poštujem izbor da se bude samohrani roditelj. Mislim da je sjajno što je to opcija za one koji nisu uspjeli na vrijeme pronaći pravog partnera ili su možda jednostavno odlučili sami stvoriti obitelj. Iznimno je teško odgajati djecu, a dvostruko je teže to činiti sam.
Je li vas redateljica od početka imala na umu za ulogu?
Pa, znam da je Janicke Askevold vidjela neke od mojih prethodnih radova i bila je nestrpljiva pozvati me na audiciju. No, uloga izvorno nije bila napisana za mene. Nakon prve audicije, pozvana sam snimiti pilot-epizodu koja se koristila za prijavu za financiranje u NFI-ju (Norveškom filmskom institutu).
Potom smo kolega Herbert Nordrum i ja potpisali pismo namjere da ćemo preuzeti uloge ako se odobri financiranje. Dobili su novac, ali su ipak odlučili održati još audicija kako bi vidjeli postoji li neka druga Edith, pa sam pozvana da se ponovno vratim na audiciju.
Srećom, uspjela sam sačuvati samopoštovanje i ponovno uspjeti. Zatim su Janicke i scenarist Mads Stegger proveli ljeto pišući konačni scenarij za snimanje, pa je uloga na kraju prilagođena meni.
Vaš se lik u filmu “Solo mama” predstavlja kao novinarka. Što biste sami sebe pitali u intervjuu i koji bi bio odgovor?
– Možda jednostavno, ali važno pitanje: Što vas inspirira? Mislim da me to još nitko nije pitao. Odgovor bi bio: Ljudi kojima se okružujem, novi prijatelji i stranci koje susrećem na svojem putu. Stalno me fascinira ljudska psihologija. Volim gledati ili čitati nešto što otvara novu perspektivu o tome kako se nositi sa životom. Volim likove i priče koje održavaju razgovor živim dugo nakon što se zavjese spuste.
U jednoj sceni “Solo mame” čujemo hit-pjesmu devedesetih “”Mr. Vain”. Sviđa li vam se ta pjesma i koje su vam idealne za ples?
– Obožavam tu pjesmu! Mislim da sam je čak ja predložila Janicke, ha-ha. Kad idem plesati, to može biti soul, R&B i neka stvarno dobra elektronika (EDM) ili čak art-rock i pop! Također sam se nekoliko puta okušala kao DJ-ica i puštala Enyu u jedan sat ujutro ako bih osjetila da je plesni podij pod mojom čarolijom.
Vaš je lik snažna žena, ali ima nesigurnosti. Možete li reći isto za sebe? Je li ona na neki način slična vama?
– Da, naravno. Ako nemate nikakvih nesigurnosti u životu, onda ste psihopat, ha-ha. Ne, ja, hm... Zaintrigirala me Edithina rastuća sumnja u sebe o tome je li dovoljno dobra svojem djetetu kao samohrani roditelj i hoće li ono odrasti s bilo kakvim nedostatkom.
Upravo tu sam pronašla duboku nesigurnost u njoj, možda ukorijenjenu u njezinu djetinjstvu i odgoju, ali i u okruženju (među njezinim najbližim prijateljima) u kojem živi. Prepoznajem nešto od toga i u vlastitom životu, da, i to se dijelom materijalizira u scenariju koji trenutno pišem, ha-ha.
Ulazak u svijet stripova
”Solo mama” također govori o modernoj usamljenosti. Osjećate li se ponekad usamljeno i što vam pomaže da se tako ne osjećate?
– Edithino putovanje kroz film zapravo je shvaćanje je li potpuno sama, ali to je i film o ženi koja dopušta svojim emocijama da kontroliraju njezine postupke. Tada se možemo pitati što pokreće njezine izbore – je li to svjestan izbor ili više instinkt? Jesu li njezini postupci potaknuti iskonskim osjećajem usamljenosti? Ili pak društvo stvara tu usamljenost u njoj, pričajući bajku o tome da smo mi ljudi sretniji živeći zajedno u paru?
Osobno mislim da imamo sreće što živimo u vremenu kada se stvaraju novi životni standardi i da stare tradicije trebaju dopustiti – i poštovati – nove načine života. Smatram da bi to potencijalno moglo pomoći ljudima da se ne osjećaju kao usamljeni autsajderi te da bi moglo ojačati njihovu vlastitu vrijednost.
Birate složene uloge i filmove koji ispituju ljudsko ponašanje. “Turist”, film s kojim ste doživjeli glumački proboj u ulozi Ebbe, bio je o obitelji u krizi i bračnim sukobima...
– Za mene taj film postavlja pitanje što doista očekujemo jedni od drugih kao žena i muškarac, supruga i muž, te može li se nekome suditi ako djeluje na temelju vlastitog instinkta u djeliću sekunde opasnosti.
Ebbino putovanje zapravo je shvaćanje jesu li njezina vlastita očekivanja prema mužu opravdana, može li živjeti sa stvarnošću koja se odvija i dopustiti mu da bude slab. Definitivno smo tim filmom izazvali cijelu patrijarhalnu strukturu, ali smo i prikazali kako bi njezin pad mogao izgledati. Iz te perspektive definitivno postoji most do “Solo mame”, ha-ha.
To su teške teme, ali Ruben Östlund je pronašao (crni) humor u neugodnim situacijama. Je li to bilo korisno na setu?
– Ne bih preživjela da nisam naslijedila veliku dozu crnog humora, ha-ha. Bila sam velika obožavateljica Rubena prije nego što me pozvao na tu audiciju i, naravno, cijelo sam se vrijeme snimanja
napajala njegovim divnim humorom.
Predstavljeni ste globalnoj kinopublici kao Menalippe u filmovima “Wonder Woman” i “Liga pravde”. Kakvo je bilo vaše iskustvo glumiti snažnu Amazonku i raditi na tako velikim hollywoodskim blockbusterima?
– U nekim aspektima bilo je vrlo drukčije ući u svijet stripova, ali svaku ulogu koju glumim shvaćam prilično ozbiljno, a suradnja s Patty Jenkins i Zackom Snyderom na stvaranju Menalippe bila je zaista sjajno iskustvo. To je supersvemir, da, ali pokušala sam unatoč tome ostati prizemljena kako bih odrazila trodimenzionalni lik.
Je li bilo nužno trenirati više nego inače kako biste se pripremili za tu ulogu? Kakav je bio vaš režim vježbanja?
– Ha-ha, DA! Trenirala sam četiri mjeseca, osam sati dnevno, prije snimanja “Wonder Woman”. Svaki drugi tjedan avionom sam letjela u London u “Wonder Gym”, gdje su nas (sve superjunakinje) trenirali različiti stručni timovi: rad s tijelom, koordinacija kaskadera i satovi jahanja. Bilo je prokleto teško, ali postupno mi je snaga koju sam stekla omogućila da počnem vjerovati da mogu utjeloviti generalicu amazonske vojske.
Radite u međunarodnim produkcijama i vaša karijera kombinira festivalske/art-filmove poput “Fjorda” sa studijskim produkcijama poput Netflixove “Žene u kabini 10”. To je sjajno, ne uspijevaju mnoge europske glumice to postići...
– Jako sam sretna što imam priliku raditi ono što radim. Moje je srce istinski ukorijenjeno u nezavisnom filmu, ali moj život zahtijeva i da zarađujem od svojeg rada, pa mi onda ti blockbusteri dobro dođu.
Uz to, ne mislim da je lakše sudjelovati u stvaranju blockbustera i zaista se trudim unijeti što više srca u svaku ulogu i projekt na kojem radim. I naravno, djevojčica u meni smije se do suza kada dobijem vlastitoga bijelog pastuha i sjajni mač pa galopiram amalfijskim plažama ili se sa svojom ćelavom glavom suprotstavljam Keiri Knightley.
Koja je vaša uloga iz snova? I što vas je navelo da odlučite postati glumica?
– Pomalo sam frustrirana što me još nisu pozvali na audiciju za film o Jamesu Bondu, ha-ha. Neee, vidim se u puno uloga. Privlači me stvaranje autentičnih, nesavršenih likova koji djeluju istinski ljudski.
Jedna od mojih glavnih uloga iz snova jest glumiti policajku na tajnom zadatku koja se infiltrira u europski lanac trgovine ljudima u svrhu seksualnog iskorištavanja, istražujući tešku psihološku cijenu života između dvaju svjetova. Oduvijek sam bila pripovjedačica. Istinski me pokreće to da oživim
uvjerljive narative i dirnem publiku.
Ponosna na Zlatnu palmu ‘Fjorda’
”Fjord” je najnoviji film rumunjskog redatelja Cristiana Mungiua. Kako se osjećate glumeći u filmu koji je osvojio Zlatnu palmu na Filmskom festivalu u Cannesu?
– Duboko sam ponosna i zahvalna na prilici da radim s Cristianom Mungiuom. Biti, pa makar i manji, dio ekipe filma koji je osvojio Zlatnu palmu bilo je potpuno nadrealno.
Kako biste opisali “Fjord” gledateljima Zagreb Film Festivala? Film polarizira publiku i kritičare, što možete reći o tome?
– “Fjord” je hiperrealističan, fiktivan film temeljen na istinitim događajima. Što se tiče polarizacije, film se bavi gorućim pitanjima i vitalnom važnošću poštivanja međusobnih razlika. U konačnici, on služi kao snažan komentar na potrebu da se novopridošlicama dade vremena kako bi se prilagodili novom društvu prije nego što budu osuđivani ili kažnjeni prema njima nepoznatim standardima.
Kako je bilo raditi sa Sebastianom Stanom, Gal Gadot, Keirom Knightley…?
– Sebastian je jedan od najljubaznijih glumaca s A-liste s kojima sam ikad radila. Uspio je ostati donekle normalan, pa mu skidam kapu. Gal i Keiru nisam baš toliko dobro upoznala.
Biste li željeli postati zvijezda poput njih? Biste li razmislili o odlasku u Hollywood i životu tamo?
– Iskreno, pomalo se bojim postati previše poznata... Cijenim svoj privatni život i koristim ga u istraživanju svojih uloga. Ako izgubim sposobnost vožnje metroom a da me ne prepoznaju, bojim se da ću izgubiti važan alat za proučavanje ljudske vrste i našeg ponašanja. Znate na što mislim?
To je u biti posao – portretirati ljudsko biće i izostaviti sebe. Osjećam da bi to moglo biti malo izazovnije ako ste superpoznati, a i zato što publika već dobro poznaje vaše lice. To je pomalo paradoksalno jer
slava također vodi do više posla.
Nakon “Wonder Woman” s Chrisom Pineom glumite u još jednom akcijskom filmu?
– Da, “Yeti” je Netflixov triler o preživljavanju u kojem Chris i ja glumimo dvoje bivših olimpijskih skijaša koji vode luksuzno skijalište u Alpama. Film je režirao Michael Chaves, a snimio Pedro Luque.
Gdje se osjećate najviše kao kod kuće osim u Norveškoj?
– Hmm... Možda u New Yorku? Tamo sam davno studirala glumu i osjećam da je to grad koji je otvoren i uključiv za sve. No, sadašnja politička klima tome prijeti, pa ne znam bih li se tako osjećala da se ponovno tamo vratim. To je zastrašujuće i duboko distopijski.
Kako vam se sviđa Hrvatska? Ovo vam je već drugi put da ste ovdje…
– Zagreb mi se svidio već na prvi pogled kada sam ga posjetila prošle godine, i to ponajprije zbog ljubaznih i divnih ljudi koje sam upoznala tijekom filmskog festivala. Jako se veselim povratku i prilici da malo bolje istražim grad. Također, predložili su mi da svakako posjetim obalu, a moj je polubrat u vezi s prekrasnom djevojkom koja je napola Hrvatica, a napola Austrijanka. Nadam se da ćemo moja obitelj i ja imati priliku posjetiti ih na moru sljedećeg ljeta.
Održat ćete glumački masterclass na Zagreb Film Festivalu. Što festivalska publika može očekivati?
– Ne volim ljudima krasti vrijeme, pa se nadam da će publika doživjeti zanimljiv i iskren razgovor između Hrvojke Begović i mene o našem zajedničkom radu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....