Da nije nje, teško bi bilo i Bocellijeve karijere: svjetska diva tako je jednostavna, priča nam i o životu u sirotinji

Pred sam kraj cjelodnevnog press dana za europske medije, vrata predsjedničkog apartmana splitskog AC Hotela otvorila su se prema jednoj sasvim neočekivanoj atmosferi. Pokraj staklenih stijena, s veličanstvenim pogledom na Split koji se u kasnopopodnevnom svjetlu prostirao gotovo na dlanu, stajala je Sarah Brightman (65) - žena čiji glas već više od četiri desetljeća odzvanja najvećim svjetskim pozornicama, kazalištima i arenama.

Djelovala je sve samo ne poput nedodirljive svjetske dive. Već u prvih nekoliko sekundi nestao je svaki osjećaj da ispred nas stoji jedna od najvećih svjetskih sopranistica.

Umjesto formalnog početka i unaprijed uvježbanih odgovora, razgovor je započeo komplimentom za frizuru naše novinarke, smijehom i prisjećanjem na modne faze iz sedamdesetih.

I upravo je u tome možda najveća posebnost Sarah Brightman - činjenica da iza više od 35 milijuna prodanih nosača zvuka, preko 180 zlatnih i platinastih priznanja, milijarde streamova, vokalnog raspona koji prelazi tri oktave i karijere koja je obilježila crossover glazbu, stoji žena koja razgovara mirno, toplo i potpuno prirodno.

Europska turneja

Povod njezina dolaska u grad pod Marjanom bilo je predstavljanje europske turneje “A Winter Symphony“, velikog glazbeno-scenskog spektakla koji će ove zime obići Europu, a u sklopu kojeg će 22. studenoga 2026. nastupiti i u Areni Zagreb uz orkestar, zbor i posebnog gosta, našeg hitmejkera Tončija Huljića.

Turneju organizira Star produkcija na čelu s Alenom Ključom, koji je s Brightman surađivao još tijekom turneje "Royal Christmas Gala“ 2017. godine, a upravo je njegova višegodišnja vizija i upornost dovela do realizacije velike istočnoeuropske turneje i nove suradnje s Huljićem.

U Split su tim povodom stigle i novinarske ekipe iz Hrvatske, Slovenije, Srbije, Slovačke, Češke i Mađarske, a Brightman je, unatoč iscrpljujućem rasporedu intervjua, djelovala nevjerojatno smireno i otvoreno.

- Ja sam vrlo normalna osoba, zaista, rekla nam je kroz osmijeh na samom početku razgovora.

I doista, nakon nekoliko minuta bilo je teško ne zaboraviti da ispred nas sjedi najprodavanija sopranistica na svijetu, koja je nastupala na otvorenjima Olimpijskih igara u Barceloni i Pekingu, zvijezda mjuzikala “Cats“ i “Fantoma u operi“ te umjetnica koja je uz Andreu Bocellija otpjevala bezvremenski hit “Time to Say Goodbye“ i mnoge druge.

U razgovoru s našom novinarkom, Sarah Brightman govorila je o novoj turneji, suradnji s Tončijem Huljićem, glasu koji čuva desetljećima, glazbi, emocijama i životu iza pozornice.

Drukčija od drugih

A Winter Symphony” predstavljate kao pravi božićni spektakl uz orkestar, zbor i snažan vizualni identitet. Kakvu atmosferu želite stvoriti publici i hoće li ova turneja biti drukčija od prethodnih?

- Ova turneja će biti posebna. Naime, božićne turneje počela sam raditi još 2021. godine, tijekom covida. Željela sam dati posao glazbenicima, održati sebe sretnom i aktivnom te napraviti nešto pozitivno, čak i ako smo tada nastupali pred vrlo malom publikom. Ljudi koji su bili hrabri, dolazili na te koncerte imali su nevjerojatno iskustvo, atmosfera je bila jako emotivna i upravo me to motiviralo da nastavim razvijati cijelu priču.

 U Americi smo dobili dopuštenje za nastupe i tako je sve počelo. Svaki koncert koji sam radila - bilo u Americi, Kanadi, Južnoj Americi ili Europi - bio je malo drukčiji, pa će tako biti i sada.

Ja do tada nikada prije nisam radila samostalni božićni koncert. Imam sreću što surađujem s izvrsnim aranžerima, velikim orkestrom, zborom i fantastičnim bendom pa možemo birati repertoar koji želimo izvoditi. U takvom okruženju možete zaista birati ono što najbolje prenosi emociju. A upravo su emocije ono što publika traži u ovo doba godine. Ljudi dolaze s određenim očekivanjima, vrlo su emotivni u vrijeme Božića.

Zato biram skladbe koje će usrećiti sve i publiku i mene. Na koncertu će se tako čuti prekrasne božićne himne, velika orkestralna klasika, zborske skladbe koje svi vole u ovo doba godine, ali i poneke američke balade koje dotiču onu tihu tugu koju mnogi osjećaju tijekom blagdana. Tu su i dueti s posebnim tenorom koji imaju toplinu i pravi božićni duh. Sve zajedno ima vrlo snažan storytelling, priča nam Sarah.

Vaši su nastupi prepoznatljivi upravo po toj emocionalnoj i gotovo filmskoj atmosferi, osjećaju ulaska u neki drugi svijet. Koliko vam je važna upravo ta čarolija i svojevrsni bijeg od stvarnosti koji publika doživljava kroz vaše koncerte i kako gradite taj svijet na pozornici?

- Jako važna. Puno pjesama govori o zimi, o osjećaju zatvaranja jednog poglavlja godine, ljepoti snijega, ulasku u Božić i novoj godini. Sve zajedno ima snažnu narativnu i pripovjedačku dimenziju. Upravo zato je priča o Božiću toliko snažna, bez obzira na religiju kojoj pripadate. Djeca i dalje vole božićno drvce, tradiciju, obiteljski osjećaj. To je ono bitno. Božić je kao ulazak u neki drugi svijet. I upravo nam je to potrebno, taj osjećaj čarolije. To je vrlo pozitivna priča. Moji koncerti uglavnom jesu iskustva. Oni su uvijek neka vrsta pripovijedanja. 

Gradnja takvog svijeta počinje glazbom. Ona diktira kakvu atmosferu treba stvoriti vizualno. Kada to posložim u glavi, radim sa sjajnim dizajnerima rasvjete kako bismo izgradili različite svjetove za svaku pjesmu. Zapravo je vrlo jednostavno nemam mnogo promjena scenografije, tek jednu veću. Ali svjetlom možete napraviti čuda.

Jedinstvena suradnja i snažan glas desetljećima

Ovaj projekt donosi i novu suradnju s Tončijem Huljićem, čiju ste glazbu upoznali i prije nego što ste se danas osobno sreli. Što vas je kod njega privuklo i koliko vam je važno osjetiti tu umjetničku i ljudsku povezanost kada ulazite u novu suradnju?

- Kod Tončija je sve jednostavno “sjelo” uz ovu vrstu koncerta. Na posljednjim božićnim turnejama često sam pozivala instrumentaliste i skladatelje koji pišu za druge izvođače, kako bi s nama nastupili i donijeli nešto svoje. Publika voli kada na pozornici vidi nekoga tko joj je blizak i poznat, a istovremeno stvara glazbu koja se prirodno uklapa u moj svijet. Tonči je bio savršen izbor, i glazbeno i osobno. Njegov rad upoznala sam prije više od godinu dana, možda čak i prije dvije. Naravno, poznat mi je i njegova “Mediterranean Mass”. Samo je trebalo pronaći pravi trenutak za suradnju.

Vaš glas desetljećima ostaje nevjerojatno snažan. Kako ga čuvate? Postoje li stvari koje izbjegavate kada je riječ o prehrani?

- Odnos s glasom ponekad zna biti vrlo kompliciran. Kao da je riječ o drugoj osobi. Ali neprestano radim s vokalnim trenerima. Kad završim turneju, odmorim možda dva dana i odmah se vraćam “u školu”. Tada učitelj postaje autoritet kojem potpuno vjerujete i ponovno prolazite tehniku jer vas turneje iscrpe.

Prije gotovo svakog koncerta ili mjuzikla, čak i kada nastupam više puta tjedno, sat vremena prije tonske probe radim online vježbe sa svojim trenerom. Tako sam sačuvala glas - disciplinom i pravilnim radom. Dok radim, da, pazim na prehranu. Ali kad ne radim, obožavam hranu. Jedino izbjegavam jako začinjenu hranu i orašaste plodove. Ali, ako ste dobro istrenirani, možete izdržati gotovo sve - osim čilija, začina i orašastih plodova. To nije dobra ideja za glas, otkriva nam.

Kako je sve počelo

Glazbom ste se počeli baviti kao vrlo mladi. Je li glazba uvijek bila vaš prirodni, urođeni jezik ili se gradila postupno?

- Imala sam sreću. Moje najranije uspomene vezane su uz glazbu. Roditelji nisu imali mnogo novca, bili su vrlo mladi, ali moja je majka  u našoj maloj kuhinji, stalno držala radio upaljenim. U Engleskoj šezdesetih godina praktički je postojala samo jedna radijska postaja i na njoj se puštalo sve - od klasike do Toma Jonesa i pjesme “What’s New Pussycat?”. Neprestano sam slušala glazbu i bila potpuno očarana njome.

Kasnije me majka upisala na balet pa sam odrastala uz Čajkovskog, Stravinskog i Prokofjeva. Tako da sam vrlo rano razvila sam ljubav prema klasičnoj glazbi. Uvijek sam mogla sjesti za klavir i odsvirati nešto po sluhu. To mi je dolazilo prirodno. Glas sam, međutim, "pronašla" kasnije,jer ga zapravo ne možete ozbiljno trenirati prije šesnaeste ili osamnaeste godine.

Tko su bili vaši najveći glazbeni uzori i s obzirom da ste prošli kroz pop, mjuzikl i crossover glazbu - je li postojao trenutak, onaj ‘klik‘ kada ste osjetili da ste pronašli svoj zvuk?

- Odrastala sam uz stare ploče koje je moj otac naslijedio. Slušala sam Holstove “Planete”, stare operne snimke, Joan Sutherland i Mariju Callas. One su me naučile razumjeti klasičan glas. Istodobno su tu bili Beatlesi i cijela ta glazba koja je imala elemente klasike i korijenske glazbe. Kasnije su došli Pink Floyd, David Bowie i elektronička glazba. To je ljepota glazbe i njezina beskrajna širina.

Ne mogu se sjetiti samo jednog konkretnog trenutka. Tijekom života imate mnogo takvih "klikova“. Morate biti otvoreni prema njima. Zato je važno biti miran u životu i svjestan svega oko sebe, primjećivati svijet oko sebe, umjesto da živite u stalnoj nervozi i fokusu samo na jednu stvar.

Danas možda imam manje takvih trenutaka nego kad sam bila mlađa, ali i dalje dolaze. I dalje osjetim onu iskru inspiracije, koja dolazi odnekud izvan mene, uvijek iznova. Ponekad samo pomislim: "Ovo bismo mogli napraviti“ ili "ovo je zanimljiva ideja“.

30 godina glazbenog fenomena i neki slijepi Talijan

“Time to Say Goodbye” postala je globalni fenomen prije 30 godina. Jeste li očekivali takav uspjeh?

- Nisam previše razmišljala o tome. Sve je zapravo počelo sasvim slučajno, tijekom razgovora uz kavu. Jedna A&R menadžerica u Njemačkoj spomenula mi je album nekog slijepog tenora iz Italije, kojeg često puštaju po restoranima. Rekla je da postoji jedna zanimljiva pjesma koju bih trebala poslušati. Kupila sam tu vešer CD i sljedećeg jutra pustila album uz kavu. Čim sam čula prve taktove “Time to Say Goodbye”, pomislila sam: “Ovo je hit. Zašto još nije hit?”

A kako sam u to vrijeme trebala nastupiti u velikom televizijskom showu u Njemačkoj i tražila pjesmu, pomislila sam kako bi ova pjesma bila savršena. Napravili smo demo kao duet i poslali ga Andrei Bocelliju. Navodno ga je poslušao u automobilu i rekao: “Ovo je stvarno dobro.” Nekoliko tjedana poslije bili smo u studiju i pjesmu snimili u samo dva pokušaja. Bez velike drame. Nakon toga njegova je karijera eksplodirala. Ja sam već imala veliku karijeru, pa je to za mene bio prekrasan dodatak svemu što sam radila.

Surađivali ste s mnogim drugim velikim umjetnicima. Koje su vas suradnje najviše oblikovale?

-  Definitivno rad s producentom Frankom Petersonom. Trebalo mu je vremena da potpuno razumije moj svijet, ali kada je shvatio koliko ta glazba znači ljudima, zajedno smo stvorili puno toga važnog. Naravno, tu je i moj bivši suprug Andrew Lloyd Webber. Imali smo posebnu kreativnu povezanost i iz nje su proizašle prekrasne stvari. To su dvije suradnje koje su mi možda najviše značile i obilježile moj put.

Kada danas pogledate svoju karijeru, osjećate li danas težinu vlastite ostavštine ili svakom projektu pristupate kao početku?

- Svaki projekt za mene je kao startup kompanija. Svaki put krećete ispočetka. Moj dečko, koji je uspješan američki poslovni čovjek, često kaže da ne razumije kako to uspijevamo izdržati jer je svaki novi projekt potpuno novi početak i ogroman stres. I jest. Ali istovremeno, toliko smo sretni što stalno možemo započinjati nešto novo.

UNESCO-ova ambasadorica mira

Što vas nakon više od 40 godina karijere još uvijek pokreće?

- Mislim da me ono što radim definira. Ili ja definiram to što radim, nisam sigurna. Vjerojatno je obostrano. Ali znam da bez toga ne bih funkcionirala. Da nisam trebala raditi ovo čime se bavim, vjerojatno bih odavno prestala. I dalje osjećam strast, brinem se oko detalja, razmišljam što mogu napraviti bolje.

Ništa se zapravo nije promijenilo otkad sam bila mlađa. Često gledam koncerte velikih izvođača koji imaju više od 80 godina i još su uvijek na pozornici. Možda više nije savršeno kao nekad, ali oni su i dalje tamo i dalje su divni. Sjećam se da mi je jedan vokalni trener jednom rekao: “Draga, samo izađi tamo i budi prekrasna.” I mislim da je upravo to smisao svega.

Kao UNESCO-ova ambasadorica mira. Utječe li ta uloga na način na koji gledate na glazbu i publiku?

- Takva vas uloga čini svjesnijima važnosti očuvanja svega - umjetnosti, arhitekture, kulture, tradicije. Zato su tradicije poput Božića toliko važne. One nas drže zajedno, prizemljuju nas i daju nam nešto čemu se možemo veseliti. Živimo u vrlo nesigurnom svijetu. Upravo zato trebamo lijepe stvari koje nas drže fokusiranima i povezanima, a Božić je upravo sve to.

Hrvatska vam nije potpuno nepoznata. Čuli smo da ste kao dijete dolazili u Dubrovnik?

- Jesam. Dolazila sam ovdje na odmor još šezdesetih godina, kao dijete. Bilo je potpuno drukčije nego danas. Bilo je manje ljudi, sve je bilo jednostavnije i mirnije, ali upravo je u tome bila posebna ljepota. Sjećam se svježe ribe, lokalnih ljudi i tog posebnog mira koji je tada postojao. Danas je Hrvatska prekrasna na jedan drugi način. Veselim se ponovnom dolasku u Split, najvjerojatnije već ovog ljeta, priznala je.

U studenome vas očekuje prvi samostalni koncert u Zagrebu. Što očekujete od susreta s domaćom publikom?

 - Veselim se tome jako. Uvijek je posebno nastupati prvi put u nekoj zemlji jer osjećate uzbuđenje i publike i izvođača. Hrvatska ima snažnu glazbenu tradiciju i vrlo emotivnu publiku, a mislim da će se upravo ta emocija savršeno uklopiti u atmosferu ovog božićnog projekta - poručuje za kraj Sarah.