Doris Dragović uoči koncerta za Sv. Duju: ‘Nije ovo uobičajeno u 65. godini! To je snaga onostranog, ja sam zahvalna...‘

Postoje izvođači koje slušamo, i oni drugi uz koje odrastamo. Postoje glasovi koji su obilježili generacije, i postoje umjetnici koji nadžive vrijeme. Doris Dragović (65) spada u rijetke koji su uspjeli i jedno i drugo. Više od četiri desetljeća na sceni, bez kalkulacija i bez potrebe da slijedi trendove, ostala je ono što je oduvijek bila - ne samo kao jedan od najsnažnijih ženskih vokala domaće scene, nego i kao umjetnica čiji su glas i emocija obilježili čitave generacije.

Od dana kada je s grupom ‘More‘ osvajala publiku, preko pobjede na Jugoviziji i nastupa na Eurosongu, pa sve do bezvremenskih pjesama - od ‘Željo moja‘ do ‘Marije Magdalene‘, koje su postale dio kolektivnog pamćenja - Doris nikada nije bila samo pjevačica, njezin glas nije samo glas velikih pozornica - Doris je ostala ono rijetko ime koje se ne troši vremenom. 

Pronašla put do ljudi

Split ju je dao, ali ju je i zadržao kao svoju. Godinama su je zvali kraljicom Torcide, jer je u njezinu glasu bilo svega onoga što ovaj grad voli prepoznati kao svoje: ponosa, dišpeta, emocije i one posebne dalmatinske tvrdoglavosti koja ne pristaje na pola srca. Zato njezin koncert na sam dan svetoga Duje  nije samo glazbeni događaj. To je susret Doris i njezina grada, pjevačice i publike koja je nikada nije prestala osjećati svojom.

U četvrtak navečer, na Rivi, Split će opet imati svoju divu pred sobom. I neće to biti samo večer pjesme, nego i večer zahvalnosti, pripadanja i jedne važne geste. Doris će za ovaj koncert uzeti pola honorara, a drugu polovicu donirati za obnovu splitske Arene - prostora koji je nekad živio od sporta, glazbe i ljudi, a danas čeka da mu se vrati život.

S Doris smo razgovarali uoči Sudamije i njezina koncerta za svetoga Duju. Govorila je o Splitu, životu, vjeri, majčinstvu, karijeri i svemu onome što se ne vidi kad se upale reflektori. Onako kako i pjeva - bez puno objašnjavanja, ali s emocijom koja uvijek pronađe put do ljudi.

Nedavno ste proslavili 65. rođendan, iza vas je bogat život i karijera - kada danas podvučete crtu, koliko vas je taj put oblikovao kao ženu, a koliko kao umjetnicu, i postoji li nešto što biste, iz ove perspektive, učinili drugačije?

- Pitanje naših izbora je pitanje trenutka, okolnosti i iskustva do tada proživljenog. Nitko ne zna taj odgovor. Ponekad čujemo onu: “E, da mi je onda bila ova pamet…”. Ali da je tako, danas bismo bili neki drugi ljudi. Moj put oblikovao me u svakom smislu. Prvenstveno kao čovjeka, kao karakter. Ali, s druge strane, tako je sa svakim zvanjem i sa svakom osobom. Taj put započinje kad i naš život, s najbližima koji prvi ispisuju stranice…

Odrasli ste u Splitu, koliko su taj temperament, grad i mladenačka energija utjecali na vaš karakter i kasnije odluke u karijeri?

- Split je grad koji svojoj djeci ucijepi svoj temperament. Zato ga nosimo sa sobom kroz život, uvjetovani njime u mnogočemu. Zato, čak i na daljinu, osjetimo i najmanje promjene u “Sili”. A taj temperament ne da ništa mijenjati, jer - sve je dobro. On daje i fjaku i ludilo, pa “šta ti još triba!”, “Ako ti ne valja, aj ća!”. On ima snagu da i pridošlice lako uvuče u svoj ritam i svede na svoj jedinstveni nazivnik. Pa tako i Mass Sarr postane Ante Sarr…

Odricanje, odgovornost i samokontrola

Kada se vratite na same početke, na prve nastupe i trenutke kada ste tek gradili ime, koliko je bilo odricanja, nesigurnosti i sumnji, a koliko čiste ljubavi prema glazbi koja vas je gurala naprijed?

- Bilo je more prvog, ali zato ocean drugog. Taj je omjer presudio, tako da sam danas tu gdje jesam. Od onog prvog ostalo je odricanje. I odgovornost. I samokontrola. Upornost. Strpljenje. Priprema, neprestana. Fokus. Nema temperature, ne curi nos, nisi tužan, ništa ti se loše nikad ne događa. Odgovornost. I opet…

Tijekom karijere doživjeli ste velike uspone, ali i padove koji su često nevidljivi publici - koji su vam trenuci bili najteži, a koji su vas najviše učvrstili i možda redefinirali vaš odnos prema glazbi i životu?

- Ma da vam ne bih sad odgovarala na pitanje veliko kao život! Svakako, definiraju nas jaki trenuci naših života, ali prvenstveno i onaj drugi niz svakodnevnih, neprimjetnih stvari, koji zato što su sitni nisu nimalo nevažni i naivni. Kad cijelog života, pred djetetom, ljudima govorimo “dobar dan” i “hvala”, dobijemo ljubaznog čovjeka. Zato vjerujem da je taj niz i mene uputio za sve što će kasnije život donijeti.

Vaše pjesme uvijek nose snažnu emociju i osobni pečat - koliko u njima ima vaše intime, a koliko svjesne odluke da publici date dio sebe i svojih iskustava?

- Kada bi bilo kako kažete, tada to ne bi bila umjetnost, već autobiografija. Naravno da je iskustvo važno da bismo znali oblikovati emociju i to je bitan dio zanata. Ovdje valja podsjetiti da kruna svih stihova ipak pripada pjesniku, tekstopiscu. Ja sam samo imala sreću…

Podrška mladima

Ostali ste dosljedni sebi i nikada niste slijepo pratili trendove - je li to bila unutarnja potreba da ostanete autentični ili ste kroz karijeru ipak osjećali pritisak da se prilagodite vremenu i publici?

- Taj pritisak prilagođavanja vremenu, prostoru, ljudima, sredini i okolini oduvijek je tu i dira sve živote. Oblikuje nas u društvena bića. I to je dobro kad je s mjerom. No, kada dođe do kičme - stop. To nije nešto što se savija, to je onaj tihi glas u nama.

Glas koji nas štiti, iskustvo, možda čak svih naših predaka. Kad želimo biti mladi i ludi, to je ono što prvo utišamo, ali kad život zakuca na vrata valja nam se vratiti na tvorničke postavke. Tada nam “trendovi” postaju rijeka koja prolazi pored nas i ne dotiče nas.

Glazbena scena danas bitno je drugačija nego u vrijeme vaših početaka - kako gledate na današnje izvođače, produkciju i način stvaranja hitova, i nedostaje li vam nešto iz “starih vremena”?

- Gledam navijački! Želim biti podrška mladima koji dolaze, jer cijenim svoj put i razvoj, pa sam svjesna što je pred njima. Današnja produkcija bukti novim idejama, nezamislivim zvukom i čarolijama studijskog rada. Ali talent i vrijedan rad i dalje su nezamjenjivi. To se, naravno, odnosi i na ove u studiju. Navijam za mlade snage, jer nam dobra nikad nije dosta! Iz “starih vremena” nedostaje mi ležernost i opuštenost koja je tada bila u svemu prisutna, ne samo na glazbenoj sceni nego i u životu.

Privatni život često ste držali podalje od javnosti, ali su vas mediji uvijek vjerno pratili? Kako danas na to gledate? Biste li napravili nešto drukčije po tom pitanju?

I dalje je privatni život podalje od javnosti, stoga…

Koliko vas je majčinstvo promijenilo i na koji način je utjecalo na vaš pogled na svijet, ljude i glazbu koju stvarate i izvodite?

- Sebe smo svjesni od kad nas sjećanje služi. Od tada smo sebi osoba… Ali kad postanemo majka, postanemo svjesni male osobe od samog početka, od prvog udisaja. Tada nastupaju tektonske promjene u kojima sebi nestajemo iz fokusa, iz centra, a tu se smješta malo biće ogromne snage koja izvlači iz nas sve emocije, a istovremeno ih umnožava. To je najčudesnije iskustvo mog života, koje ne bih usporedila ni sa čim, jer je neusporedivo.

Obitelj kao temelj

Danas, s vremenskim odmakom i životnim iskustvom, razmišljate li o nekim novim ulogama i željama, poput toga da jednog dana postanete baka, i koliko vam obitelj danas znači u odnosu na ranije faze života?

- Obitelj mi je uvijek ono što je i bila. Temelj, korijen, uporište. Kad pričam o odricanju, disciplini, požrtvovnosti kroz moj radni put, to se nikad ne odnosi samo na mene. Taj je teret sa mnom uvijek nosila i moja obitelj, jer što me više odnosio moj poziv, to su me manje imali oni…

Često se spominje vaša vjera i unutarnji mir - koliko vam je upravo to pomoglo da prođete kroz teške životne faze i ostanete stabilni i svoji?

- Pitanje o vjeri je pitanje o ljudskoj intimi. Zato nije najbolje rješenje govoriti o njoj u ležernoj ćakuli, kao da je tema moda ili slično. Za mene, vjera je polazišna točka i kroz nju dobro vidim svijet i sebe. Samo vjera donosi mir koji spominjete. Tu je i pitanje snage. Nije baš uobičajeno da netko sa 65 protrči kroz koncert od preko dva sata. To je, što mi je iskustvo nebrojeno puta pokazalo, nešto potpuno onostrano i na tome sam zahvalna. I na još mnogo, mnogo toga…

Vaš odnos s publikom traje desetljećima - kako se taj odnos mijenjao kroz godine i osjećate li danas dublju povezanost s ljudima koji vas slušaju nego na početku karijere?

- Svakako! Mladost nas tjera da letimo kroz život i pored ljudi.Tek zrelost donosi spoznaju o dubini ljudske duše. Mislim da upravo tu stanujem kod ljudi, a svakako se tom dijelu obraćam svojim pjesmama.

Mnogi izvođači s vremenom nestanu sa scene, a vi trajete desetljećima - u čemu je tajna te dugovječnosti, je li to disciplina, karakter, publika ili nešto što se ne može objasniti?

- Kad bih znala tu tajnu, obogatila bih se! Bogu hvala na svemu. Na cijeloj priči.

Doris za obnovu Arene

Vaš nastup na dan blagdana Svetog Duje ima i jednu posebnu poruku. Sve glasnije se spominje ideja "Doris na Rivi za obnovu Arene” - može li upravo vaš koncert prerasti u konkretnu inicijativu za obnovu Arene i biste li podržali da se vaš glas i autoritet stave u službu te priče?

- Arena je velebna dvorana. To je kuća sporta i glazbe. Za to je stvorena. Kuća u kojoj se ljudi susreću i druže, jer vole isto. Split zaslužuje svoju Arenu… Njena povijest je 2023. naglo prekinuta otkazom zakazanog koncerta Jelene Rozge. Zašto? Kako je to moguće? Zaista smo svi iz struke bili zatečeni, vjerujem i sportski svijet. No to nije ni blizu strahote kako izgleda sada. Ona je poplavljena, puna plijesni i algi jer su svi sustavi uništeni… To čovjek doživi kao nekakav osobni gubitak.

Može li onda glazba, po vašem mišljenju, biti pokretač jedne ozbiljne društvene i kulturne akcije?

- Čini mi se da je gradonačelnik Splita čovjek koji se hrabro hvata u koštac sa svim dugo zaobilaženim problemima u gradu, pa njegova odluka da Areni vrati (stari) sjaj puno znači i veliki je poticaj. Stoga, ni ja ne želim stajati sa strane “oboružana” s komentarima i praznom slamom. Želim nešto napraviti, npr. nastupiti za obnovu Arene. Za to nema bolje prilike nego koncert na Rivi za Sv. Duju! Jer želim ponovno čuti pjesmu iz dvorane, sportsko navijanje, ljude…