Dubrovčanka Laura John zakoračila je u novu glazbenu eru: nakon godina provedenih pod svjetlima pozornice kao vokalistica "Detoura", konačno stiže njezina prva samostalna pjesma "Zašto ne?", osobna i intimna, nastala iz potrebe da napokon progovori vlastitim autorskim glasom.
Iza Laure su već godine ozbiljnog glazbenog iskustva, veliki koncerti, putovanja, snimanja i rad uz etablirane glazbenike, no čini se da je sve to tek bilo zagrijavanje za ono što danas naziva početkom jedne nove ere. Put ju je iz rodnog Dubrovnika preko Splita odveo do Zagreba, gdje je sasvim neočekivano završila na audiciji za "Detour", a sada se, nakon svega što je putem naučila, vraća svojoj priči, svojim pjesmama i vlastitom glazbenom potpisu.
U njezinoj prvoj solo pjesmi ima Dubrovnika, sanjarenja, životnih preispitivanja, ljubavi prema glazbi, ali i onog dalmatinskog osjećaja da negdje iza kantuna možda čeka nešto novo. Spot je snimljen u dubrovačkom Ljetnikovcu Sorkočević, u produkciji KavaKava, pod redateljskom palicom Luke Sepa, čime je ova nova priča dobila i snažan vizualni pečat rodnoga grada.
Laura John danas je, kako sama kaže, kod kuće i u Dubrovniku i u Zagrebu, no ono dubrovačko nosi sa sobom gdje god krenula pa i u ovu novu, samostalnu glazbenu avanturu. Mlada, ambiciozna i već poprilično iskusna, pred sobom ima možda i najuzbudljivije poglavlje dosadašnje karijere. A kako zvuči Laura kada više nije samo nečiji vokal, nego autorica vlastite priče, otkrila nam je u razgovoru.
Što vas je potaknulo da upravo sada objavite prvu samostalnu pjesmu?
– Dugo već razmišljam o tome jer sam jednostavno osjetila potrebu da rastem u glazbi pa tako i da se okušam kao autor i da na svoj način interpretiram i podijelim svoj glazbeni izričaj. A zašto baš sada? Osim što sam posljednjih godina osjetila neopisivu potrebu da radim na svojoj glazbi, okružila sam se ljudima koji su poticali i nadopunjavali moje ideje. Također, prošle godine dogodio mi se potpuni životni zaokret na različitim frontovima, pa bi se moglo reći da sam imala jedan poticajan "životni poguranac".
Koliko se Laura John kao solo izvođačica razlikuje od Laure koju poznajemo iz "Detoura"? Je li vam solo projekt dao slobodu da pokažete neku stranu sebe koju dosad nismo upoznali?
– Vjerujem da ja jesam ja na sve moguće načine, samo u različitom ruhu. To je i dalje moja boja, moj glas i moja interpretacija, ali sada u nekom slobodnijem omotu. Prije svega, kao solo izvođačica imam puno više dodira s pjesmom. Nisam isključivo interpretator ili vokalist na pjesmi već sudjelujem kao autor, aranžer te radim na prenošenju svoje priče i ostavljanju vlastitog potpisa. Slobodnija sam utoliko što stvaram svoje pa imam priliku i eksperimentirati i mozgati i napraviti nekoliko verzija pjesme. Slobodu imam i kada je u pitanju vizualno identificiranje i prezentiranje same sebe i glazbe koju izdajem pod svojim imenom.
Kako biste opisali svoju prvu solo pjesmu nekome tko je još nije čuo – o čemu govori i što vam osobno znači?
– Pjesma je vrlo osobna jer sam tekst i vokalni aranžman radila uglavnom sama, uz pomoć i finiširanje moje autorski iskusnije prijateljice/kolegice Đane Smajo. Skica ove pjesme nastala je prije dvije godine kada sam preispitivala svoj životni put na različitim razinama: život u Zagrebu, Dubrovniku ili negdje potpuno drugo, završetak fakulteta, početak neke nove priče… To je pjesma o sanjarenju, o nečemu što me možda čeka iza ugla ako se ne bojim "prići". Ostvarenje sna, ljubav, oaza mira, muzika... a ja se toj misli i tom preispitivanju u potpunosti predajem izdavanjem ovog singla.
Budući da ste još vrlo mladi, a već imate iskustvo rada s etabliranim glazbenicima, što ste dosad naučili o sceni, publici i samoj sebi?
– Osjećam se izuzetno sretno što je upravo ovako krenuo moj glazbeni put. S 27 godina dosta sam toga prošla i iskusila surađujući s bendom: od velikih koncerata do putovanja, snimanja, kreiranja i svih čari glazbenog života koji su se duboko utkali u moju bit. Neobično mi je kako u potpunosti drukčije gledam na sve to nakon pet godina rada, pa tako i na etablirane glazbenike, a prije svega, s ponosom izgovaram riječ "kolege". Naučila sam mnogo toga – o glazbi, načinu na koji stvari funkcioniraju i kako nastaju, ali najviše o samoj sebi. Shvatila sam da je ovo put vrijedan borbe, odricanja i svega što sa sobom donosi rad iza kulisa. "Nagrada" je jednostavno puno veća: kada glazba koju stvaraš pronađe nekoga.
Tko su vam glazbeni uzori?
– Zbilja ih je niz, ja sam sveslušalac, ali uvijek rado stisnem play na Lady Gagu, Amy Winehouse, Adele, a ne smijem zaboraviti ni eru totalnog tinejdžerskog otkidanja na Justina Biebera.
Kada se prvi put pojavila glazba u vašem životu? Sjećate li se trenutka kada ste shvatili da pjevanje za vas nije samo dječja igra, nego nešto čime se želite ozbiljno baviti?
– Oduvijek sam pjevala u svoja četiri zida, to je bio moj način ispoljavanja emocija, neka vrsta samoizlječenja od vlastite hiperemocionalnosti prema stvarima i događajima, to sam baš čvrsto držala za sebe. Inače, odrasla sam u obitelji u kojoj se nitko nije bavio glazbom, ali je u nas pjesma uvijek bila prisutna. Obiteljska druženja ne prolaze bez muzike u pozadini, uvijek sam željela da vožnje po gradu s roditeljima traju nešto duže kako bismo još koju pjesmu preslušali i pjevušili, a svaki dan mi je započinjao i završavao radijom. Kasnije sam se i bavila plesom, pa je to dodatno ojačalo moju povezanost s glazbom. Shvatila sam dosta rano da to želim, ali ne možeš znati dok zapravo ne kreneš tim stopama. Na neki način oduvijek sam voljela ideju da ću biti pjevačica, pa sam očito tako i prizvala tu vezu u svoj život.
Odrasli ste u Dubrovniku. Koliko je odrastanje u tom gradu oblikovalo vaš glazbeni senzibilitet, ali i vas kao osobu? Postoji li nešto dubrovačko što i danas nosite sa sobom?
– Dubrovnik je grad u kojem se zapravo jako puno pjeva, a oni koji se vole našaliti kažu da pjevamo i dok govorimo. Znam da sam jako željela kolendati za Badnjak – to je bila prilika da pjevam, a da se pritom ne ističem jer idem u društvu. Zapravo sam (vjerovali ili ne) tijekom svojeg djetinjstva u Dubrovniku bila sramežljiva i rijetko bih zapjevala pred drugima, osim pred obitelji i pokojom prijateljicom. U usporedbi sa Zagrebom, gdje si posve anoniman u hrpi ljudi, u Dubrovniku sam se uvijek osjećala viđeno. Ipak, ondje živi puno manje ljudi pa se svi ponašaju kao kolektiv – kamo god da odeš, naći ćeš nekoga svoga. Danas je Zagreb za mene postao isti takav, tako da moram priznati da se osjećam kao kod kuće u oba grada, ali sa sobom uvijek nosim onaj mentalitet "javi se ako išta zatreba".
Kako je izgledao vaš glazbeni put od Dubrovnika do Zagreba i Splita? Jesu li vam promjene gradova teško padale ili ste ih doživljavali kao priliku za nova iskustva?
– Rekla bih da je moj glazbeni put kao ideja započeo u Dubrovniku, usmjerio se u Splitu i realizirao u Zagrebu. Kada sam se preselila u Split, mislila sam da ću možda početi nešto malo gažirati uz fakultet, ali na kraju sam postala štreber sociologije, dogodila se korona i sve je nekako opet ostalo sa mnom. Na trećoj godini faksa u Splitu osjetila sam snažnu intuiciju da se preselim u Zagreb, što sam zapravo odbijala jer mi se činio jako daleko od svega što mi je drago. Međutim, znala sam da me nešto gore čeka. I eto nekoliko mjeseci nakon preseljenja, nekim čudom sam završila na audiciji za "Detour". Smatram da mi nije teško padalo mijenjanje gradova, u svakome sam nešto svoje ostavila, ali i uzela sa sobom za cijeli život.
Život u Zagrebu i Splitu sigurno je drukčiji od odrastanja u Dubrovniku. U kojem ste se od ta dva grada više pronašli i gdje se danas osjećate "kao kod kuće"?
– Svaki od gradova nosi svoje uspomene za mene, svaki nosi neke životne lekcije i iskustva koja su me izgradila kao osobu kakva jesam danas. Međutim, s obzirom na pandemiju tijekom studiranja, više sam se vezala za dobre ljude nego za sam grad. To na kraju nije ispalo loše jer sada u Split rado dođem odmoriti se, a kako ga jako dobro poznajem, lako se krećem uličicama i već znam neke skrivene gradske dragulje. Gradovi u kojima se osjećam kao kod kuće kao da dođu i s kućanskim poslovima, haha. Šalu na stranu, i u Dubrovniku i Zagrebu imam obitelj i poslovne veze, pa praktički se osjećam kao da živim u oba grada paralelno. Nekada kao i da ne znam gdje Dubrovnik počinje, a Zagreb završava.
Je li prva solo pjesma tek jednokratni izlet ili najava većeg projekta? Možemo li uskoro očekivati još novih pjesama, možda i album?
– Ništa u životu ne radim iz hira, već iz duboke intuicije i vjere u ono što stvaram, tako da je ovo najava početka jedne nove ere u mojem glazbenom životu, iza vlastitog imena. Svašta imam u planu, ali zasad neka ti planovi još "mariniraju" u privatnosti; sve što vam mogu reći jest da je ovo jedan lijep početak.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....