Da je živ, Oliver Dragojević danas bi slavio svoj 78. rođendan, pretpostavljamo da bi to bilo u Veloj Luci, u društvu familije i prijatelja. O Oliverovoj ostavštini mogli bi se romani pisati, u jednom životu proživio je nečijih sto. Oliver je, najkraće rečeno, ostavio neizbrisiv trag.
I premda ga, nažalost, više nema, ipak je tu, sveprisutan, živ je kroz svoju glazbu, i još će dugo biti, jer – nit‘ je Dalmacije bez Olivera, nit‘ Olivera bez Dalmacije, neraskidivo su sljubljeni u vječnosti.
Njegov estradni put započeo je 1967. godine na Splitskom festivalu s pjesmom "Picaferaj". Iako pjesma tada nije ušla u finale, prerasla je u vječni hit, a Oliverova suradnja sa Zdenkom Runjićem pretvorila se u jedan od najvažnijih glazbenih tandema u povijesti hrvatske estrade. Bio je to početak stvaranja pravog glazbenog blaga.
Pravi proboj dogodio se 1974. s pobjedom na Prokurativama i pjesmom "Ča će mi Copacabana", a već iduće godine, s antologijskom šansonom "Galeb i ja", Oliver je potvrdio status umjetnika koji pjeva srcem i dopire do duše. Njegov glas – istovremeno snažan, hrapav i ranjivo nježan – postao je zvučni pejzaž Dalmacije.
Od lokalnih pozornica do najvećih svjetskih dvorana, putovao je samo s jednim ciljem: prenijeti emociju. Njegov nastup u Carnegie Hallu, Royal Albert Hallu, pariškoj Olympiji i Sydney Opera Houseu bio je više od glazbenog događaja – bio je to povijesni trenutak za hrvatsku kulturu. A on je, kao i uvijek, ostao skroman, jednostavan i duboko svoj.
O veličini glazbenika najbolje govori i činjenica da je, unatoč velikoj ljubavi i prepoznatljivosti koje je uživao na ovim prostorima, poslije Domovinskog rata odbio nastupati u Srbiji. Još bolje o njoj govori činjenica da je jedan od rijetkih kojemu je uspjelo tim činom izazvati poštovanje i divljenje ne samo svog naroda, već i susjeda. "Nema novaca za koje bi pjevao u zemlji koja je nanijela tolika zla mojoj Hrvatskoj", rekao je tom prilikom.
U kolovozu 2017., vijest da je Oliveru dijagnosticiran karcinom pluća zadala je njegovoj obitelji, i svim ljudima koji su ga voljeli, jak udarac, ali "dišpetan" i borben kakav je bio, Oliver je svoju bolest prihvatio mirno, no pomalo inatljivo, baš u duhu dalmatinskog "čovika".
Na posljednjoj Oliverovoj plovidbi, od Splita do Vele Luke katamaran s njegovim lijesom pratile su stotine brodica, a desetci tisuća duša došli su se oprostiti od Olivera. Opraštajući se od supruga, Vesna Dragojević je napisala: "Ti ćeš uvik biti kapetan našeg broda i vozit ćeš nas di triba i di će nam biti dobro. Čuvat ćeš nas kao i do sada, a mi ćemo pratiti tvoj trag u beskraju".
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....