Ništa protekle nedjelje, 25. svibnja, nije bilo slučajno, niti datum, niti mjesto, niti ljudi, koji su se okupili u Palace Theatre u Melbourneu.
Naime, iako je tisućama kilometara udaljena od hrvatskog Jadrana, skoro tri tisuće duša u dvorani Palace Theatre srelo se s glasom koji je zauvijek ostao domaći, bez obzira gdje ga se slušalo.
Bio je to koncert ‘Tragom Olivera’, glazbeni hommage Oliveru Dragojeviću, čovjeku čije su pjesme urezane u kolektivno pamćenje ne samo Dalmacije, nego i svake hrvatske kuće od Europe do Australije.
U Melbourneu je te večeri sve mirisalo na more i nostalgiju. Ono zeru morske soli, šta u krvi svi u publici imaju zajedničko, probudilo je u srcu nostalgiju, ponos i ljubav koja ne blijedi.
U publici - dijaspora, ljudi koji su otišli, ali nikad zapravo nisu napustili svoj kraj. Na pozornici - ljudi koji su Olivera voljeli, s njim stvarali, putovali, pjevali. Zorica Kondža, Tedi Spalato, Petar Dragojević, Goran Karan i bend Dupini, čiji glasovi i glazba često podsjećaju na onaj isti, mediteranski izričaj koji je Oliver tako iskreno nosio.
Tajna veza
Ima neka tajna veza između Dalmacije i Australije, između Olivera i dijaspore. Gdje god dođeš, susretneš ljude koji znaju sve njegove stihove, koji još uvijek slušaju iste pjesme, kao da su jučer izišle. Oliver ih je vodio kroz sve njihove tuge i sve njihove radosti, a sada im glazbenici vraćaju to, barem na jednu večer.
Goran Karan, koji već desetljećima njeguje glazbeni izraz u kojem se osjećaju kamen, more i emocija, na ovom koncertu donio je svoju autentičnu posvetu. Njegova je interpretacija bila tiha, snažna, duboka – baš onakva kakvu bi i sam Oliver cijenio. Kad je zapjevao “Vjeruj u ljubav”, u dvorani se na trenutak zaustavilo vrijeme.
Koncert je trajao tri sata. Ali to nije bila samo svirka – to je bilo zajedničko sjećanje, kolektivno priznanje ljubavi. Emocija koja je obuhvatila svakog prisutnog, jer Oliver je bio više od pjevača. Bio je zvuk doma, bez obzira koliko daleko bio taj dom.
Od prve do zadnje pjesme publika je pjevala – tiho, pa glasno, pa u suzama. Kao da su se svi nečujno dogovorili da ovo neće biti običan koncert, već zajedničko slavlje života i glazbe.
U glasovima publike osjećala se nostalgija, ali i zahvalnost, ona iskrena, što su Oliverove pjesme bile tu da im opet ispune dušu. Čak su i oni koji godinama nisu zapjevali na glas sada to činili bez zadrške – jer pjesma za Olivera nije zahtijevala ni note ni savršeni glas, samo srce.
Tedi Spalato uvijek naglašava kako mu je Oliver bio uzor otkad zna za sebe, a da ga i danas osjeća na pozornici, svaki put kad zapjeva. Zorica Kondža, s kojom je Oliver snimio brojne duete, nerijetko ističe kako ni jedna pjesma nije zastarjela – jer su sve pjevane iz srca. Njoj je posebno u srcu ostala “Nocturno”, koju je izvela uz tiho suosjećanje cijele dvorane.
Posebnu emociju izazvao je i Petar Dragojević, Oliverov nećak, koji je s velikim poštovanjem i ljubavlju izveo pjesme koje je slušao odmalena, u krugu obitelji, i sjećajući se ljetnih dana ispunjenih smijehom i balotama.
U publici – osmijesi, suze, tiha prisjećanja. Ljudi su se grlili, pjevali uglas, fotografirali, ali i šutjeli, jer ponekad pjesma kaže sve.
Nakon koncerta, brojni naši iseljenici požurili su u backstage, gdje su se s uzbuđenjem slikali s izvođačima. Ti trenuci zabilježeni su mobitelima, a već iste večeri Facebook je bio prepun ponosnih objava s osmjehom i natpisima "Tragom Olivera - what a privilege to meet the singers. Amazing night".
Oliver možda fizički nije bio na pozornici, ali bio je u svakom stihu, svakom glasu, svakom pljesku. Bio je u sjećanjima glazbenika, u uzdasima publike, u pogledu onih koji su davno otišli, ali nikad nisu prestali pripadati. Te večeri u Melbourneu, Oliver nije bio uspomena. Bio je prisutnost.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....