FOTO U ‘stvarnom‘ životu su menadžeri, prodavači, noću nastupaju u korzetu i štiklama! Našoj novinarki su otvorili dušu

Sunčano popodne na splitskoj Rivi i još jedan novinarski sastanak uz kavu. Na prvi pogled činilo se kao sasvim običan susret – kratka šetnja uz more, nekoliko minuta traženja slobodnog stola i razgovor s petoricom mladića koji su u Split stigli zbog nastupa.

Znala sam s kim se nalazim, s Instagrama, TikToka i televizijskih nastupa, gdje ih publika prati, komentira i dijeli snimke njihovih nastupa. Posljednjih mjeseci postali su jedno od najspominjanijih imena u regiji, osobito nakon nastupa na srpskom izboru "Pjesma za Euroviziju", gdje su svojim performansom i transformacijama "zapalili" društvene mreže.

U stvarnosti, ispred mene sjedi pet sasvim običnih momaka, u trenirkama, "hoodicama" i tenisicama, opušteno razgovaraju i smiju se, kako biste i očekivali od svake ekipe koja je upravo stigla u grad. Razgovor počinjemo bez velikih uvoda: pričamo o putovanju, nastupu koji ih čeka navečer, o Splitu koji rado posjećuju i o tome kako svaki dolazak na jug Hrvatske koriste i za jednu stvar koju posebno vole – uživanje u autentičnoj dalmatinskoj hrani.

Potpuno drugačiji svijet

I tako, uz "laganini ćakulu", nekoliko minuta kasnije počinju se pojavljivati imena koja pripadaju jednom potpuno drugačijem svijetu. Sjedim na kavi s Lady Sirenom, Lefkadom Tsunami, Lolom Love, Ninom Lee i Tittom Foureirom. Imena koja sam dotad poznavala samo s pozornice i društvenih mreža sada izgovaraju "one same", gotovo usput, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu.

U tom trenutku postaje mi jasno da ova kava na Rivi ima i svoj drugi dio – onaj u kojem se svjetla pozornice pale, šminka nanosi u slojevima, perike postaju visoke gotovo koliko i oni sami, a ista ova petorka pretvara se u Harem Girls, jedan od najpoznatijih drag kolektiva u regiji.

Njihova prava imena ne znam. I nije to slučajno. Za sada ih publika poznaje samo po njihovim drag imenima – identitet koji čuvaju iz sigurnosnih razloga o kojima će kasnije u razgovoru otvoreno progovoriti. U ovom trenutku, dok sjedimo i pijemo kavu u "najlipšem gradu na svitu", gledam pet sasvim običnih mladića koji uživaju u suncu, šale se i pričaju o putovanjima, nastupima i životu između dva svijeta.

A za nekoliko sati isti će ti ljudi stati na pozornicu i pretvoriti se u likove zbog kojih ih publika diljem regije prati na društvenim mrežama i pamti. I upravo u tom kontrastu – između svakodnevnog života i noćne transformacije –

počinje njihova priča.

Kako je sve počelo

Od beogradskih klubova do splitske publike koja ih obožava, Harem Girls danas su jedno od najupečatljivijih imena regionalne drag scene. Na pozornici su glasne, blještave, teatralne i samouvjerene. U razgovoru duhovite, otvorene i nevjerojatno brze, stalno se nadovezujući jedna na drugu, kao kolektiv koji odavno diše kao jedno.

Harem Girls nisu samo atrakcija ni samo scenska pojava koja izaziva poglede i komentare. Iza njihovih nastupa stoje godine rada, ulaganja, nervoze, prijateljstva, koreografija, žuljeva, slojeva šminke i mnogo više emocije nego što publika na prvi pogled vidi.

Njihova priča, kažu, nije počela kao grupna, nego pojedinačno. Lady Sirena prisjeća se da se upravo zbog draga preselila iz Niša u Beograd:

– Ondje to nisam mogla razvijati na način na koji sam željela. U početku smo svi nastupali odvojeno, po manjim klubovima i barovima, a onda su se polako počele slagati kockice.

U stvaranju grupe važnu je ulogu imala Titta, koja je inicirala okupljanje ekipe koja će zajedno nastupati po manjim beogradskim klubovima. U početku su bile Sirena i Titta, zatim se priključila Lefkada, a jedno vrijeme s njima je nastupao i drag king. Tada su se zvali Drag Harem. Nakon godinu dana taj je član otišao, a u kolektiv su stigle dvije nove kraljice, Nina Lee i Lola. Tako je nastao današnji sastav Harem Girls, koji traje već više od tri godine.

Fanovi Eurovizije

Povezao ih je, kažu, Eurosong.

– Svi smo veliki fanovi Eurovizije i upravo je ta zajednička strast bila ljepilo oko kojeg se sve posložilo, pričaju nam.

U toj rečenici skriva se i srž njihova draga. Kad ih se pita što ih je privuklo tom svijetu – umjetnost, zabava, sloboda izražavanja ili sve zajedno – odgovor dolazi bez zadrške: sve, ali prije svega energija nastupa, komedija, transformacija i mogućnost da se publici nešto poruči.

Drag je, govore, prostor u kojem se možeš izraziti politički, društveno, emotivno, kroz humor, pretjerivanje i performans.

Iako ih danas mnogi ponajprije vežu uz srpski izbor za pjesmu Eurovizije, iza toga ne stoji nikakav jednokratni iskorak, nego dugotrajan rad. Natjecale su se dvije godine zaredom. Prošle godine ostale su upamćene s pjesmom "Aladin", a ove s "Bom Bom". Uz smijeh kažu da je prvo bilo drugo mjesto, a zatim treće, pa valjda jednom mora doći i to prvo.

Uz scenski adrenalin ide i privatni život, a jedno od pitanja koje ih najčešće prati jest kako su reagirali prijatelji i obitelj kad su saznali da ulaze u drag svijet. Tu su vrlo jasne: tko ih voli, podržat će ih, a tko ne može, ionako nije dio njihova kruga. Kažu da su prijatelji reagirali odlično, a oni koji nisu, s vremenom su otpali. Iza humora kojim o tome govore zapravo stoji ozbiljna zahvalnost. Bez prijatelja, priznaju, danas ne bi bili tu gdje jesu.

To se posebno pokazalo tijekom nastupa na "Pjesmi za Euroviziju", kada su upravo prijatelji nosili stvari, pomagali s kostimima, obuvali ih, petljali korzete i lijepili perike. Bili su uz njih cijele dane, radeći sve ono što publika ne vidi, a bez čega veliki nastup ne postoji.

Reakcije obitelji

Reakcije obitelji na njihov odabir dodatnog posla bile su različite.

– Netko je za drag saznao izravno, netko usput, a netko čak i tijekom televizijskog prijenosa. Neki su to prihvatili lakše, neki teže, ali smo na kraju ipak prošle bolje nego što smo se nadale – pričaju kroz smijeh.

Privatna osoba i drag osoba nisu uvijek isto, ili barem ne na isti način. Harem Girls otvoreno govori o razlici između onoga što jesu u svakodnevici i onoga što iz njih izlazi kad stanu na scenu.

– Drag osoba, često izvuče onu hrabrost, sigurnost i slobodu koju netko privatno možda ne pokazuje do kraja. Kod nekih je ta razlika više unutarnja, kod drugih više vizualna – objašnjavaju.

Jedna od njih vrlo precizno opisuje promjenu koju vidi kod Sirene: izvan scene primjećuje više introvertnosti i manje samopouzdanja, dok na pozornici iz nje izbija sigurnost, energija i neki kapacitet koji privatno ostaje skriven. Kod drugih je najveća razlika u vizualnom identitetu – danju su, kako same kažu, sasvim obični muškarci u trenirkama, trapericama i šiltericama, a navečer postaju nešto sasvim drugo.

U tom kontekstu logično se otvara i pitanje jezika. Iako sam razgovarala s muškarcima, oni za sebe gotovo stalno koriste ženski rod. Objašnjavaju to jednostavno: kad su u dragu, trude se ostati u toj ulozi. Kažu da bi bilo čudno izgledati kao žena, a govoriti u muškom rodu, pa im sve to s vremenom dođe prirodno.

Skrivanje identiteta i privatni životi

A onda dolazi i pitanje koje ih prati možda i više od bilo kojeg drugog: zašto skrivaju identitet? Zašto javnost uglavnom ne zna kako izgledaju izvan draga? Odgovor je kratak i brutalan u svojoj jednostavnosti:

– Zbog sigurnosti. Ne skrivamo se zbog marketinga, misterija ili srama, nego zato što živimo na Balkanu i ne znamo tko bi iz susjedstva, okoline ili šire javnosti mogao reagirati loše. Ne želimo neugodne situacije, vrijeđanja ni ugrožavanje svojih obitelji. To je jedini razlog – iskreno će.

Zanimljivo je, međutim, da upravo ta anonimnost dodatno intrigira publiku. Prepričavaju situacije u kojima ljudi njihovim prijateljima govore da im ne žele otkriti tko se krije iza draga, jer ne žele da im se "sruše snovi". Nekima je, očito, uzbudljivo da ta osoba postoji samo na sceni i pred kamerama.

U privatnom životu, danju, bave se sasvim običnim poslovima, a noću se transformiraju. Nina Lee kaže da se bavi plesom, i kao trener i kao plesač, pa joj je prijelaz između svakodnevice i draga na neki način i najprirodniji. Lefkada objašnjava da joj je svakodnevni posao potpuno suprotan onome što radi na sceni, upravo zato drag doživljava kao prostor u kojem može izbaciti kreativnost, zabavu i energiju.

Lady Sirena završila je umjetničku školu i modni dizajn, a iako joj to danas nije primarni posao, drag joj omogućuje da sve to ipak živi kroz kostime i vizualni identitet.

Predrasude o drag kraljicama i poruke poznatih

Kad se dotaknu predrasuda, ton razgovora se uozbilji.

– Najčešći hejt komentari s kojima se susrećemo su banalni, uvredljivi i neinformirani. Ali, to nas više ne vrijeđa, jer smo same sa sobom odavno raščistile tko smo i što radimo.

Posebno ih frustrira to što ljudi drag automatski povezuju isključivo sa seksualnom orijentacijom, prostitucijom, cross-dressingom ili trans identitetom, iako drag može postojati neovisno o svemu tome.

– Poanta draga nije u tome tko si privatno ni koga voliš, nego što radiš na sceni. Drag može raditi gay osoba, biseksualna, "strejt​", bilo tko tko kroz kostim, šminku, pretjerivanje i performans zabavlja publiku – objašnjavaju nam.

Kažu i da se drag kod nas često previše seksualizira. Ljudi vide muškarca obučenog kao ženu i odmah sve tumače kroz seksualnost. Zato dobivaju i poruke tipa "koliko košta", na što uglavnom odgovaraju da se time ne bave i da slobodno dođu na nastup i kupe kartu ako ih žele gledati. Tu, kažu, priča završava.

Jedna od njih dodaje da su im prošle godine pisali i poznati sportaši te muškarci koji imaju djevojke, žene i djecu. Te su im priče, priznaju, više tužne nego laskave, jer pokazuju koliko ljudi često vode dvostruke živote i pritom upravo oni najglasnije osuđuju druge.

Unatoč svemu, smatraju da su u medijima ostavile dobar dojam i da su se predstavile dostojanstveno, iskreno i profesionalno. No pritom se i smiju naslovima koji od njihovih šala i spontanih reakcija znaju napraviti kaos, skandal i "uznemirujuće trenutke".

Iza glamura i blještavila – vojna operacija

Ono što posebno naglašavaju jest da drag na Balkanu još uvijek uglavnom nije posao od kojeg se može živjeti. To je, kažu, prije svega strast i hobi u koji se često više ulaže nego što se zaradi.

– Dnevni poslovi služe nam da zaradimo novac koji onda ulažemo u kostime, šminku, perike i nastupe. Bilo bi idealno da jednog dana možemo živjeti samo od draga, bez "dosadnih poslova sa strane".

Ako publika vidi glamur na sceni, ne vidi ono što mu prethodi: mukotrpnu višesatnu transformaciju. Kad počnu pričati o pripremama, i najjednostavniji dio večeri odjednom zvuči kao vojna operacija.

– Za običan nastup transformacija traje oko tri sata, a za ozbiljnije prilike i duže. Ali, s vremenom smo se uhodale, upoznale vlastito lice i proizvode koje koristimo, pa danas šminkanje možemo svesti na dva sata intenzivnog rada bez pauze.

No kad žele da sve izgleda vrhunski, tri sata su minimum. Na "Pjesmi za Euroviziju" šminkali su ih profesionalci po tri ili tri i pol sata, a neke od njih zajedno s vlastitim pripremama provele su i po šest sati u transformaciji. Iza tog izgleda stoje slojevi i slojevi: brijanje, krema, primer, prekrivanje brade, puder, konture, sjene, rumenilo, setiranje i sve ono što scensku šminku čini potpuno drukčijom od obične. Kod njih nema neutralnih tonova i diskrecije – sve je jače, oštrije, intenzivnije i napravljeno da se vidi izdaleka.

Na pitanje koliko šminke stane na jedan stol, samo se smiju i kažu da ni veliki stol ne bi bio dovoljan za jednu osobu. A šminka je tek početak. Tu su i kostimi, perike, čarape, korzeti, spužve za oblikovanje tijela i trake koje zatežu lice. Sve to treba ne samo obući nego i izdržati. Velik dio kostima rade same ili ih barem dorađuju. Najčešće nešto kupe pa prilagode, dodaju cirkone, prekrajaju i pretvaraju u nešto što je više drag nego obična odjeća. Najbolje je, kažu, kad je sve rađeno po mjeri.

Haremke vole Split i hranu

Kad se povede priča o tijelu i fami da drag kraljice moraju paziti na liniju, odgovaraju potpuno neopterećeno, kroz smijeh:

– Haremke ne paze na liniju. Haremke jedu. Hrana je tema oko koje smo podjednako strastvene kao i oko nastupa. U Splitu smo prvo otišle na lignje, zatim na krafne u "Prerade", a poslije kluba ritual je gotovo uvijek isti: hrenovke na "pumpi" u četiri ujutro.

Split za njih nije samo grad u kojem nastupaju, nego mjesto kojem se očito iskreno vraćaju. Kažu da im je ovo već četvrti dolazak i da se ovdje osjećaju gotovo kao domaće. Posebno ističu suradnju sa splitskim koreografom Alenom Sesartićem, koji je s njima radio na festivalskom nastupu i, kako same kažu, iz njih izvukao maksimum. Zahvalne su i X Clubu, preko kojeg su dodatno povezane sa Splitom i publikom u gradu.

Kad ih se pita postoji li razlika između publike u Splitu, Srbiji, Ljubljani ili Sarajevu, priznaju da postoji. – U Splitu u klub ne dolazi samo gay publika nego i "strejt" osobe, parovi i razna ekipa. Nikad nisu doživjele ružan komentar ili pogled, nego samo lijepu reakciju. Splićane i hrvatsku publiku volimo jer su otvoreni, europski i nenametljivo znatiželjni.

Nina Lee se prisjetila i kako je u punom drag kostimu pješačila od parkinga kod Starog placa do kluba, prolazeći pokraj HNK-a, a ljudi su se samo zaustavljali i gledali, bez ijedne ružne reakcije. Ipak, dodaju i jednu duhovitu opasku:

– Kad nas ljudi vide na onim štiklama, s tolikim kosama i visoke preko dva metra, možda se jednostavno nitko i ne usudi zakačiti s nama, hahaha.

Lipssync, stand-up i grimase

Njihov razgovor prirodno sklizne i prema hrvatskim izvođačima. Velika su podrška grupi Lelek, koja predstavlja Hrvatsku, a s puno simpatija govore i o hrvatskoj glazbi općenito. Na njihovim playlistama i repertoaru posebno mjesto imaju Severina, Jelena Rozga, Danijela Martinović, Doris Dragović, Magazin i Petar Grašo. Lefkada priznaje da posebno voli Severinu i da joj je "Virujen u te" jedna od omiljenih pjesama, a ne krije ni želju da jednog dana možda nešto i naprave s njom.

Kad je riječ o samim nastupima, Harem Girls vrlo su jasne da drag nije samo playback, ples ili "mahanje perikom", kako ga neki zamišljaju. Njihov nastup može biti lipsync, stand-up, gluma, koreografija, improvizacija i poruka – društvena, politička, emotivna ili čisto zabavna. Najčešće je riječ o playbacku, ali ponekad netko i zapjeva uživo. Ipak, za sebe radije kažu da su drag umjetnice ili drag performerice, a ne pjevačice. U tome je, zapravo, i bit njihova pristupa: uzimaju pomalo od svega.

Jedan nastup najčešće traje od tri do šest ili sedam minuta, jer, kako kažu, nakon toga publika počinje gubiti koncentraciju. No tijekom jedne večeri to nikad nije samo jedan izlazak na pozornicu. U Splitu, primjerice, imaju sat vremena programa podijeljenog u dva bloka, s kombinacijom solo i grupnih nastupa. Lipsync u drag kulturi, naglašavaju, nije ništa manje vrijedan od pjevanja uživo, nego ima vlastita pravila i estetiku. Važne su grimase, drama, koreografija, komedija i točna emocija. A kad i pjevaju uživo, problem često zna biti tehnika, jer klubovi nemaju uvijek dovoljno dobro ozvučenje.

Anegdote iz backstagea

Kako izgledaju njihovi nastupi možda najbolje opisuju anegdote iz backstagea i s pozornice. Jedna od najsmješnijih vezana je uz crvene bokserice koje su se tijekom koreografije previše jasno ocrtale i ostale upamćene za sva vremena. Druga uključuje nastup na temu Lady Gage i nestalu periku, zbog koje je jedna od njih u zadnji čas izišla na scenu s kapom umjesto s kosom. Treća uključuje gitaru i slučajan udarac u glavu plesačice, a četvrta pad na klizavom podu tijekom probe na RTS-u. Kad je pala, svi su skočili prema njoj, a ona ih je smirivala rečenicom da se ne brinu jer ima spužve.

Kad publika pomisli da je sve to samo oblačenje haljine i stavljanje perike, Harem Girls spremno razbijaju iluziju. Objašnjavaju kako nastaju spužve za kukove i obline, kako se režu električnim nožem i oblikuju prema tijelu, kako sve mora biti simetrično i uvjerljivo. U tom je svijetu, jasno, sve ozbiljan posao. Zato neke od njih uvijek nose rezervu – dva kostima, dva para štikli i dvije perike. 

Jednako su zanimljive kad govore o samoj drag sceni u Srbiji. Bez uljepšavanja priznaju da situacija nije idealna i da umjesto zajedništva često postoji podjela. Unatoč tome, ne žele reći da podrške nema. Naprotiv, s puno topline govore o ljudima koji su im pomagali tijekom priprema za "Pjesmu za Euroviziju", bez kojih ne bi bile tu gdje jesu.

Iako kažu da u Srbiji postoji dosta aktivnih drag izvođača, scena još uvijek nije dovoljno povezana. Procjenjuju da ih je možda pedesetak, a nakon korone pojavio se novi val mladih kraljica. Vjeruju da će ih tek biti još.

Izgradnja vlastitog identiteta

U tim trenucima postaje sasvim jasno zašto im je Eurosong toliko važan.

– To nije samo natjecanje, nego okvir unutar kojeg smo izgradile dio vlastitog identiteta, priča Lefkada, koja bez zadrške kaže da je nju u dragu najviše privukla upravo Eurovizija, čak više nego Drag Race, te da joj je velika želja jednog dana raditi nešto vezano uz taj svijet. Može i na Dori, dodaje kroz smijeh, kao voditeljica ili kao dio revijalnog programa.

Iz svega se vidi i koliko im je Hrvatska prirasla srcu. Ne kriju da vole Split, Dalmaciju, ljude i atmosferu. Kažu da im je predivno kad Hrvati dođu u Beograd, ali i kad one dođu ovamo, jer bi tako i trebalo biti. Nekima je, priznaju, čak i želja živjeti u Splitu, jer grad, kako kažu, ima ono nešto.

Nakon nastupa, tijelo traži odmor. Štikle, stezanja, kostimi i adrenalin uzmu svoje. Ako imaju vremena, sljedeći dan ugase telefone i provedu ga ležeći. Ako nemaju, vraćaju se obvezama kao da se ništa nije dogodilo. To je možda i najtočniji opis njihova života: između dva svijeta, oba stvarna, oba iscrpljujuća, oba njihova.

Pomicanje granica

Na kraju razgovora, kad ih se pita što bi još željele da čitatelji znaju, odgovaraju jednostavno:

– Volimo Split, pokušavamo pomaknuti granice i nema potrebe za mržnjom. Možda njihova generacija i njihovi roditelji nisu odrastali u vremenima s ovoliko slobode i ljubavi, ali danas je, prostora za to ipak više – zaključuju.

U toj rečenici možda je i najkraće objašnjeno sve ono što Harem Girls zapravo jesu: kolektiv koji nastupa pod reflektorima, ali istodobno pokušava pomaknuti granice prostora iz kojeg dolazi.

– Ne tražimo da nas svi razumiju, ali tražimo da nas se ne svodi na predrasudu. Ne tražimo da nas svi vole, ali jasno poručujemo da iza perika, šljokica, korzeta i upečatljivih grimasa stoje ljudi koji rade, ulažu, stvaraju, nastupaju i, prije svega, zabavljaju.

Jer kad se svjetla ugase, ostaju sati šminkanja, umorne noge, poruke podrške, poneki ružni komentar, prijatelji koji nose scenografiju, publika koja plješće, krafne i hrenovke u četiri ujutro i vjera da bi jednom to drugo ili treće mjesto moglo postati prvo.

A do tada, Harem Girls ostat će po svemu sudeći ono što već jesu – jedan od najživljih, najglasnijih i najzanimljivijih regionalnih performativnih kolektiva, s dovoljno humora da prežive Balkan i dovoljno ljubavi prema sceni da joj se stalno vraćaju.