Sedam je godina prošlo od smrti legendarnog i nikad prežaljenog Olivera Dragojevića, a ludilo oko njegovog lika i djela ne jenjava, dapače, njegov se kult sve više širi i raste, van granica Vele Luke, otoka Korčule pa čak i Hrvatske, a najmasovniji koncertni događaj u Hrvata "Trag u beskraju" i ove godine je uključivao golemi ponton i videozid, direktni prijenos na HRT-u uživo, kremu hrvatske estrade, simfonijski orkestar, višednevni kulturno-zabavni program i na desetke tisuća ljudi koji su danima pristizali na otok.
Ove smo godine uživali i u novim Oliverovim hitovima budući da je u ponedjeljak održana promocija albuma "Dolaziš" koju je, doduše, malo omela kiša pa je album predstavljen u dvorištu osnovne škole, a dan prije, u nedjelju, predstavljen je i koncept dugoočekivane Memorijalne zbirke "Oliver Dragojević".
Emocije su se mogle rezati već na prve taktove pjesme “Ne diraj moju ljubav” kojom je otvoren ovaj veličanstveni glazbeni hommage u izvedbi Tedi Spalata i klape Šufit i samog Olivera - glasa sa matrice, na što je publika uglas zapjevala – tiho, dostojanstveno, iz srca.
Najveći glazbeni spektakl u Hrvata, središnji događaj manifestacije, dalje je nastavio Olivero nećak, sin pokojnog brata Aljoše, Petar Dragojević. Njegov glas i interpretacija na momente zvuče baš kao Oliverova reinkarnacija. Nekako je prirodno čuti poznati hrapavi vokal kako se širi najdubljom jadranskom valom...
Antonio Serrano, jedan od omiljenih Oliverovih glazbenih suradnika, u Veloj Luci, kaže, osjeća se kao doma. Čulo se to i na interpretaciji kultnog Nocturna na usnoj harmonici. Neobično je i poetično kako najveći hrvatski i regionalni hitovi, bez obzira na bijesnu produkciju, bez obzira na renomirane izvođače, na virtuozni Simfonijski orkestar pod ravnanjem Alana Bjelinskog, u Veloj Luci zvuče autentično, domaće, bodulski.
Oduševio je i Dino Jelusić s Ante Gelo bendom, ali i Marko Tolja sa simpatičnim aranžmanom, miksom Oliverovih starijih hitova. Oduševili su, zapravo, svi, jer publika je bila žedna i željna pjesme.
Vjerujete li u ljubav, pitao je Tedi Spalato, nakon što je izveo poznatu pjesmu? Vjerujemo - odgovorilo je četrdesetak tisuća ljudi u jedan glas!
S jedne strane, "Trag u beskraju" danas nosi sve značajke velikog, ozbiljnog, medijski praćenog spektakla, crveni tepih, poznata lica estrade, simfonijski orkestar, HRT-ovu režiju za prijenos uživo i VIP lože. A s druge, ona sirova, gotovo sveta nota naroda, barka koja skoro tone od ljudi, starija žena koja zaplače na "Molitvu za Magdalenu", dica koja pjevaju "Vjeruj u ljubav" iz sveg grla dok ližu sladoled... Tu, u Veloj Luci, svake se godine susreću dva svijeta, sjaj pozornice i otočna skromnost i jednostavnost.
Ali se ne sudaraju, nadopunjuju se, jer je takav bio i Oliver. Svjetski poznat, ali i običan Velolučanin, jer je i jedno i drugo dio njegove ostavštine. Baš je takav bio i nastup klape Kaše, njihova izvedba pjesme "Rojena valo" možda je na početku za tonca bila izazov, jer ipak se radi o punokrvnoj klapi koja i svira i pjeva, no za autoricu teksta uvjerljivo najiskreniji, najbolji i najljepši nastup na koncertu. Sigurno bi se i Oliver složio.
Tu baš dolazimo do dijela javne polemike, što bi Oliver rekao, što bi Oliver zabranio, što bi odobrio, na što bi odmahnuo rukom. U ljudskoj je naravi da sve preispituje kao i što je u ljudskoj naravi, pogotovo na Balkanu, da se okoristi kad to nije ni primjereno ni moralno. Naravno da u Veloj Luci ima i toga i naravno da mediji trebaju o tome pisati. Također, jedinica lokalne samouprave, općinske i županijske institucije ne smiju zatvarati oči, već osmisliti alate i načine kako doskočiti bez puno pompe i upiranja prstom.
Međutim, dovoditi u pitanje opravdanost ove manifestacije je jednostavno suludo, a objasnit ću vam i zašto. Istina je da Oliver nije volio velike gužve i masovna događanja, a pred kraj života ni masovne koncerte - ali je volio Velu Luku, volio je "pismu".
Bez obzira zarađuje li netko i na kakav način, teško je riječima objasniti što se ovih dana, svake godine, događa u Veloj Luci. Danima iz svih lokalnih radijskih postaja puštaju se Oliverove pjesme, njegov ćete glas čuti iz svakog kafića, svakog auta u prolazu, a već je dvadesetak dana doslovno nemoguće pronaći slobodan smještaj za vrijeme trajanja manifestacije, ne samo u Luci, već i na gotovo cijelom zapadnom dijelu otoka.
Privatna zemljišta, nogometna igrališta, svaki slobodni prostor oko Luke pretvara se u megalomanski parking, danima se hodočasti u Lučku kapetaniju kako bi dobili dozvolu za praćenje koncerta iz plovila, hodočasti se i na Oliverov grob na mjesnom groblju na kojem ima više ljudi nego cvjetnih aranžmana i svijeća kojih ima bezbroj, obavještava se svakodnevno o regulaciji prometa, o pravilima, uputama... Uvodi se dodatna katamaranska linija iz Splita, ugostiteljski objekti pripremaju dodatne punktove za hranu i piće, mjestom hodočaste novinari s mikrofonima, kamerama, aparatima, još kad to sve stavimo u kontekst vrhunca turističke sezone i kraj srpnja što znači temperature iznad 35 stupnjeva, ludilo je jedina riječ koja može opisati manifestaciju Trag u beskraju.
Ali pitomo, domaće ludilo, na bodulski način, znate kako za sve otočane kažu da smo ludi. Jesmo! Želite li doživjeti to iz prve ruke, dođite na Oliverov koncert, tjedan ili samo u Oliverovu Velu Luku. Priča o pijanim masama koje groteksno slave nečiju smrt je ništa više od medijske hajke. Vela Luka ne slavi smrt, slavi život jednog posebnog čovjeka koji je, uz Hajduka, more i klapsku pismu - simbol i stup Dalmacije!
Bi li Oliver imao nešto protiv? Garantiram vam da ne bi. Načelnica Vele Luke Katarina Gugić znala je mudro njegovu kultnu ostavštinu iskoristiti za dobrobit voljene "rojene vale" koja, malo po malo, postaje centar svita.
- Da je Oliver bio drugačiji, ovoga svega ne bi bilo - rekao je prije par godina Tonći Surjan, jedan od osnivača manifestacije i Oliverov prijatelj, najveću istinu i činjenicu kojom možemo objasniti fenomen obožavanog pjevača. Da Oliver nije bilo toliko jednostavan, da nije bio uvijek spreman pomoći, da nije bio dosljedan i iskren, da nije bio osoba na koju se uvijek možeš osloniti, da nije bilo čudovišno talentiran za muziku, da nije volio rodno mjesto u tolikoj mjeri, da nije uvijek bio ono što zaista jest, ribar, Dalmatinac, Lučanin – ne bi danas deseci tisuća obožavatelja hrlili u Velu Luku pokušavajući uhvatiti mali trak njegove genijalnosti koja još živi u otočnoj ariji.
Još jednom, sedmu godinu zaredom, orila se veloluška vala istim žarom kao da nikad nije čula niti jednu Oliverovu pjesmu i kao da ih s guštom pjevaju prvi put u životu...
U Oliveru Velu Luku i sedmi Trag u beskraju vodimo vas u idućoj velikoj foto-galeriji. Uživajte!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....