Glumac Slavko Sobin otkriva svoju dijagnozu, zašto ljeta provodi baš na Visu i opisuje život u prirodi kraj Zagreba

Dok cijeli Vis još spava, na komiškoj psećoj plaži u praskozorje kolovoza možete pronaći isklesanog, markantnog i karizmatičnog muškarca s dva živopisna pseća mješanca kako čita, zapisuje misli u rokovnik, igra se s ljubimcima i potpuno je stopljen s prirodom. U jednoj sekvenci taj muškarac može podsjećati na svjetsku filmsku zvijezdu koja se sakrila u čežnji za intimom jer zrači pogledom koji seže daleko preko horizonta. U drugoj sekvenci taj je muškarac i dalje svjetski, ali i naš - 40-godišnji glumac Slavko Sobin. Ovaj intervju nismo realizirali prema klasičnom scenariju. Jer sa Slavkom ništa ne ide klasično i predvidljivo, kako piše Gloria. 

‘Možeš napisati dnevnik svojeg ludog viškog ljeta za naše čitatelje. Da vidimo kako izgleda tvoj život kad uroniš u relaksaciju‘, predložila sam mu euforično. - Ajme, to mi je dosadno. A znaš da imam ADHD. Ne mirujem čak ni u ovom raju - katapultirao me svojom poznatom brutalnom iskrenošću. I onda smo se krenuli dopisivati, smijati i čuti svakodnevno. Imala sam osjećaj da zapravo ljetujemo zajedno i da sam pored njega usred ljetne komune u Komiži, gdje već godinama živi svoju verziju pravog odmora. Bio je to jedan poseban ritam, kao da razgovaramo kroz šum mora i njegovu ludu svakodnevicu, a istovremeno ulazimo u tišine i slojeve misli. Još kao osamnaestogodišnjak spakirao je snove i upisao Američku akademiju dramske umjetnosti, onu istu kroz koju su prošli Grace Kelly, Danny DeVito i Kirk Douglas.

Gluma je za njega oduvijek bila jedini mogući put, a kao klinac već je zamišljao sebe kako glumi na engleskom. Taj dječački san brzo je prerastao u ozbiljan glumački poziv, a Slavko se prometnuo u jedno od najprepoznatljivijih lica domaće scene, s karijerom koja se već godinama širi svijetom. Uglavnom snima za strane produkcije, ali jednako ga vole i domaći redatelji, jer znaju što dobivaju: glumca koji grize, razmišlja i ne štedi sebe. Lani je snimao "Kaos" s Jeffom Goldblumom, pa seriju "El Turco", a onda i film "Surviving Earth" u kojem ima glavnu ulogu Vlada, slojevitog lika kojeg život nije mazio.

Kao što ni Slavko nije mazio kameru svojom moćnom izvedbom. Film je premijeru imao na prestižnom South by Southwest festivalu u Americi, zatim se seli u Edinburgh, a 20. kolovoza dolazi i na Sarajevo Film Festival. Tamo će Slavko ušetati, naravno, u nekom svom ludom, nezaboravnom odijelu u društvu redateljice Thee Gajić, dok će ga dočekati roditelji, prijatelji i sarajevska ekipa. Prva stanica? Ne restoran, ne hotel, već posjet agentici Anili Gajević, svojoj srećonoši i prijateljici koja vješto vodi njegovu karijeru. Dok drugi po Sarajevu traže najbolju hranu, on će vjerojatno potražiti najbližu teretanu. Bez nje dan mu ne postoji.

U rujnu ga na malim ekranima gledamo u novoj seriji "Blaž među ženama" u režiji Gorana Kulenovića, s kojim Slavko obožava surađivati. Za Sobina ovo je bila moćna godina. I dok mu se otvaraju vrata svijeta, iza kamere i reflektora i dalje stoji isti onaj dječački muškarac s iskrenim pogledom, pomalo nesiguran, puno svoj i uvijek iznova sposoban razbiti svaki klišej o tome kako zvijezda treba izgledati. Tu negdje počinje i ova naša priča, u jednom ljetu, na jednom otoku, gdje se snovi i stvarnost dodiruju, a Slavkova energija pulsira u ritmu koji je samo njegov.

Sa Slavkom nema cenzure ni small talka. Otvorio nam je vrata svoje ljetne lagune, ali i svoje glave i srca, bez filtera. U svijetu u kojem se sve mjeri klikovima, brzinom i vidljivošću on je odavno pronašao svoj tempo. Nekad ga diktira set, nekad more, a najčešće njegovi psi. Na pragu četrdesete odlučio je živjeti sporije, dublje, osluškivati svoje “gut feeling” signale i rezati sve što se ne uklapa u njegovu svrhu. U ovom intimnom razgovoru otkrio nam je svoje jutarnje morske rituale, magiju Visa, rastvorio sve nesigurnosti i strahove koje rijetko tko priznaje, filozofska razmišljanja, životne odluke, audicijske nelagode i britku autoironiju kojom razoružava život. Usput nam je otkrio jedan gastro recept, razotkrio svoj neodoljivi ADHD i potrebu da svakodnevno pokreće tijelo. Kroz smijeh i tišinu pokazao je da iza savršenih bicepsa i filmskih uloga stoji duša nemirnog sanjara. Ukratko - Sobin u punom pogonu. Otvoren, ranjiv, ali i oštro lucidan, on i dalje korača svojim putem, bez kompromisa prema vlastitom srcu.

Komiška jutra i ljetni rituali. Zamišljam kako se budite dok more još spava. Kakav je prvi osjećaj kad otvorite oči? Jeste li uspjeli usporiti od intenzivne godine?

- Ja se, iskreno, budim nemiran. Onako, odmah nabrijan. Čim otvorim oči, već bih najradije uskočio u tenisice i krenuo na trening, trčanje, u nešto aktivno. To je moj prirodni pogon, akcija od samog starta dana. Međutim, ovo ljeto sam si obećao da ću naučiti živjeti i u onim pauzama između poslova. Da neću svaki trenutak provoditi razmišljajući o tome što me čeka sutra, što trebam obaviti, koju obavezu križati s liste. Zato sam osmislio svoj mali jutarnji ritual. Moje prve riječi svako jutro nisu "dobro jutro", nego: "Hey, Siri, set timer for 20 minutes." Odmeditiram, zatim napravim kavu i krenem sa svojim curama Bubom i Marom na pseću plažu. Ponesem knjigu i rokovnik. Tamo ostajem dok ne stignu prvi ljudi. Čitam, zapisujem misli, pustim da mi ideje same dolaze. Cilj mi je da do kraja ljeta potpuno osvijestim što smatram svojom svrhom za iduću godinu i da odstranim baš sve što u tu svrhu ne spada. Jednostavno, ne želim više biti stalno našpanan.

Što vas uvijek vraća Visu, koja su vaša skrivena mjesta? I na kontinentu živite u kući u šumi. Jeste li u kontaktu s prirodom pronašli mir za kojim svi tragamo?

- Ovo ljeto najmirnije trenutke i najdublje emocije doživio sam upravo na toj psećoj plaži u Komiži, između šest i osam ujutro. Moje dvije cure Buba i Mara trče i valjaju se po pijesku. Drugo mjesto koje mi je donijelo potpuni mir je rijeka Bednja, nedaleko od moje kuće u Zagorju. Moji psi su, zapravo, moji šamani. Ne znam to opisati drugačije. Kad vidim da su one sretne, ispuni me neka jednostavna radost i mir koji ne trebam ničim dodatno opravdati. Orijentiran sam na akciju, pokret, posao. Upravo zato sam zahvalan sebi kad uspijem doživjeti one rijetke trenutke kad pomisliš: "Jebemti, ovo je sasvim dovoljno." Bez želje da nešto dodam, popravim, dokažem.

Netko tko se istinski brine o zdravlju poput vas sigurno skriva tajni recept koji može podijeliti?

- Uh, baš me to pitate u trenutku kad zadnjih tjedana jedem toliko bazično da sam se pretvorio u rižu. Prije desetak tjedana otišao sam dermatologinji jer sam konačno htio ozbiljno riješiti rozaceju koja me muči godinama i koja mi je počela smetati i u poslu. Dijagnosticirala mi je SIBO, sindrom gdje mi crijeva rade ili presporo ili prebrzo (taj dio uvijek zaboravim) te me stavila na strogu dijetu s ciljem da izgladnim sve bakterije. Rezultat? Sad kad su mi crijeva čista i oporavljena, osjećam se i izgledam deset godina mlađe. Nestala je nadutost, nestao je "brain fog", nema više rozaceje, a ni drugih upalnih procesa. Intuicija mi radi kao švicarski sat i nije bez razloga što se to zove "gut feeling". Jasno mi je da smo doslovno ono što unosimo u sebe. Odsad ću puno pažljivije birati hranu. Donedavno sam se šalio da ne znam kako bi me netko mogao povrijediti, dovoljno je da mi za ispriku donese pohani sir i sve bih mu oprostio. E, toga više nema. Naravno, neću živjeti kao rob zdravlja. Vraćat ću se svom "soul foodu", samo što je za mene taj pojam širok, volim pizzu jednako kao i lešo kelj. Moj je trenutni "go-to" recept, praktičan i zdrav, mesna štruca od puretine. Idealna je jer se može jesti dva dana i lako se nosi na set. Setovsku hranu prezirem jer najčešće nema nutritivnu vrijednost, a to mi je ogromna zamjerka našim produkcijama. Recept? Kila mljevene puretine, žličica soli, žličica papra, žlica senfa, tri žlice grčkog jogurta (ili posnog sira bez laktoze), pola šalice zobenih pahuljica, dva jaja, češnjak i kapula (ja ne stavljam zbog dijete). Sve pomiješate, razvučete na papir za pečenje kao tijesto za pizzu, pospete mozzarellom, po sredini složite kuhana jaja, zarolate i pečete na 190°C oko 45 minuta.

Kad mislite na ljude svog srca, one s kojima dijelite ljeta, tko su oni i što vas povezuje?

- Ne volim gužve, pa čak i kad sam u restoranu okružen sa sto ljudi, često bježim u knjigu. Na trajektu, na aerodromu... uvijek pronađem trenutak da uronim u nešto što čitam. Ali najljepše filmske sekvence proživljavam s najbližima. Ovo ljeto sam s nekoliko bliskih prijatelja bio na koncertu Alanis Morissette, plakali smo kao ludi jer nas je podsjetila na naše odrastanje. Uletjeli smo u second hand u Budimpešti i napravili kaos u tri minute. Pri povratku se spontano priključili nekom potpuno apsurdnom bar crawlu u Zadru. To su trenuci kad imaš osjećaj da u pozadini svira soundtrack tvog života. Kad sam doma, trudim se organizirati druženja kod sebe. Što smo stariji, sve se više vrtimo oko hrane. Organiziramo tematske food partyje, naš "festival iznutrica" je i dalje legendaran. Ljudi lagano kapaju tijekom jutra, donose svoje namirnice i onda zajedno kuhamo, smijemo se, nadoknađujemo propuštene priče. S godinama se broj prijatelja prirodno filtrirao. Nisu bili potrebni teški razgovori ni prekidi, putevi su nam se jednostavno razišli. Oni koji su ostali, povezali su se međusobno i to mi govori da imam dobre ljude oko sebe. Ljeti smo gotovo svi na Visu. Tamo smo malo divlji i malo mlađi - nema uvale koju nismo prošli, restorana koji nismo "počistili" i bara koji nismo zatvorili barem jednom. Prijateljstva su mi važna, iako ritam mog posla znači da ponekad nestanem na dulje. Svi imaju razumijevanja za to. Naravno da si zamjeram što ne viđam dovoljno roditelje, nećake, kumčad, pogotovo otkad sam prije šest mjeseci postao stric predivnom dječaku Vanji. Ali roditelji su mi zakon i uvijek me prate, gdje god mogu.

Teme koje rastvarate i o kojima intenzivno razmišljate u ovom ciklusu života?

- U posljednje vrijeme stalno se pitam: jesam li dovoljan? Dovoljno dobar, vrijedan, dovoljno ja. Napunio sam četrdeset i pokušavam si reći da jesam dovoljan takav kakav jesam. Ne želim više uvjeravati druge niti planirati kako ostaviti najbolji dojam. Želim vjerovati da ne mogu privući posao koji mi ne pripada, ali mogu biti potpuno otvoren onima koji mi jesu namijenjeni. Isto vrijedi i za ljude. Želim prestati biti napet, prestati stalno računati "kad, s kim, gdje". Vrijeme u kojem živimo svodi se na brzinu i vidljivost. Uzori se ne biraju po karakteru, nego po broju lajkova. Kako mi Hrvati nosimo taj kolektivni osjećaj nedostatka, često biramo uzore koji nas ne izazivaju i ne traže od nas da se u potpunosti pokrenemo kako se taj osjećaj ne bi dodatno produbio. Prije ćemo se diviti i uzdizati one problematične i rubne nego slaviti mlade, inteligente i neustrašive pojedince. Patologija je u zavisti, podcjenjivanju, nesposobnosti da slavimo tuđi uspjeh. Zato ja biram komunicirati sporijim, dubljim jezikom, onim koji traži prisutnost. Ponekad me povuče površnost, ali odbijam izgubiti povezanost s emocijom. Želim toliko vjerovati sebi da mogu i šutjeti, a ljudi će znati što mislim. Šutnja ponekad rezonira jače od bilo koje riječi.

Pritisak uspjeha, arena filmskog tržišta… Kako ste preživjeli sve ove godine, s obzirom na stres, strah, neizvjesnost i neizbježna razočaranja?

- Kad pogledam svoj put, shvatim da su mi prve godine bile lakše nego što ljudi misle. Išao sam na audicije koje sam relativno lako dobivao, uglavnom su to bili strani projekti, epizodne uloge, nekoliko scena borbe ovdje, malo pucanja ondje. Nije to bio vrhunac karijere, ali te su uloge polako gradile moje ime u krugovima casting direktora, osobito u Londonu. Onda se dogodio zaokret, počeo sam dobivati prilike za puno veće audicije, one na kojima konkuriraš već etabliranim i prepoznatim imenima. Tu je postalo izazovno. Odjednom su audicije bile rjeđe, ali značajnije, a odgovori… pa, često ih nema. Tišina. Ili stigne e-mail u stilu: "He‘s great, but not for this role." Nekad uđem u uži krug, do samog kraja, i onda ispadnem. I to može istinski poljuljati samopouzdanje...

Kako se nosite s propuštenim prilikama?

- Svaki put kad dobiješ "ne", moraš se podsjetiti da to ne znači da si bez talenta, bez perspektive ili da ti karijera ide nizbrdo. To samo znači da je za tu ulogu postojao netko tko je, iz nekog razloga, više odgovarao. Ali nije lako. Posebno zato što naš posao ovisi o eksternoj potvrdi. S vremenom sam shvatio da ne trebam težiti savršenstvu. Trudim se snimiti audiciju što sirovije, sa što više moje energije i onoga što mene čini jedinstvenim. Tako, čak i ako dođe odbijenica, znam da sam dao sebe. I vjerujem da se negdje u nečijoj glavi možda spremi misao: "Za ovaj projekt nije, ali idući put ćemo ga zvati." I to se zna dogoditi.

Ipak, kažete da i dalje znate imati trenutke sumnje?

- Naravno. Evo, danas mi je jedan od tih dana. Poslao sam materijale jednoj redateljici za projekt koji me jako zanimao. Nije me pozvala ni na prvo čitanje, tzv. reading. Automatska reakcija bila mi je: "Očito sam grozan glumac. Nikad neću napraviti korak dalje." Ali učim tu misao zamijeniti drugom: zamišljam život u kojem se nikad ne dogodi neki veliki poslovni proboj. I pitam se - bi li taj život bio sretan? I odgovor je: da, bio bi. Jer gluma nije ono što me u potpunosti definira. Ona je poziv, strast, ali ja sam puno više od toga. To ne znači da borba prestaje, ali se mijenja njezin ton.

Pred vama su veliki projekti. Može jedan najavni trailer za nas?

- Jesensku sezonu otvara serija "Blaž među ženama" na HRT-u, čija je premijera 29. rujna. Scenarij i režiju potpisuje Goran Kulenović, autor "Bitangi i princeza" i "Crno-bijelog svijeta". To je već naš treći zajednički projekt i iznimno sam zahvalan na njegovu povjerenju. U seriji Marko Makovičić igra razvedenog Zagrepčanina koji živi u Splitu, a život mu se preokrene kada mu se tri kćeri usele u stan - sve u jednom danu. Radnja je smještena u Split, a atmosfera na setu bila je nevjerojatna. Kad na snimanju ima toliko ljubavi i podrške, to publika uvijek osjeti. Siguran sam da će se gledatelji zaljubiti u likove. Drugi projekt na koji sam posebno ponosan je britanski film "Surviving Earth" redateljice Thee Gajić. To je možda najintimnija i najzahtjevnija uloga koju sam dosad imao. Igram Vlada, ovisnika koji iz dana u dan prima udarce života, ali se nada danu kada će konačno osjetiti sreću i pobjeći od svojih demona. Snimali smo pet tjedana u Bristolu i bilo je to emocionalno iscrpljujuće, ali i iscjeljujuće iskustvo.

Kako vidite umjetnost u ovom vremenu digitalne površnosti i promijenjenih vrijednosti?

- Živimo u vremenu koje se svodi na brzinu i vidljivost. Mjeri se tko je trending, a ne tko ima karakter. Sve se svodi na sprdnju, na tračeve, na omalovažavanje. Jedan od razloga zašto sam se preselio u šumu bio je upravo taj, nisam se više osjećao ugodno u toj kulturi nepovezanosti i ogovaranja. Zato se trudim komunicirati sporije, dublje, na način koji traži prisutnost. Moje priče moraju imati srce, inače me ne zanimaju.

Pogled u blisku budućnost?

- Ne tražim slavu. Ne tražim ni novac kao krajnji cilj. Želim pričati priče koje će izliječiti i mene i druge. Koje će spojiti ljude s njihovim emocijama, natjerati ih da nešto prožive. Uvjeren sam da će me, s takvom idejom, uvijek pronaći posao koji mi pripada.

I kako onda zvuči recentna poslovna natalna karta Slavka Sobina?

Ona kaže: strpljenje Slavko, uvijek strpljenje. Čeka me aktivni festivalski period za promociju "Surviving Eartha". Krajem godine već tradicionalno turneja moje slikovnice "Šapice" s glumicom Katarinom Baban, a nakon toga poludogovoreni projekti sve do veljače 2027. Dok se ne iskristalizira sve - samo strpljenje.