Jedan od najnagrađivanijih hrvatskih pijanista otvorio turneju u Splitu: ogolio je dušu, publika ga vratila na bis

U Malom amfiteatru Doma mladih naš najnagrađivaniji pijanist i skladatelj, Zvjezdan Ružić, prošlu subotu predstavio je album "A Storm in a Teacup“. Sam za klavirom, praćen zapisima iz najintimnijih dijelova svoga dnevnika, publici je priredio večer snažnih emocija, a nakon poziva na bis družio se s posjetiteljima i najavio povratak u Split

Na pozornici samo klavir, iznad njega veliko platno, a u polumraku Malog amfiteatra splitskog Doma mladih publika koja je vrlo brzo shvatila da nije došla na uobičajeni pijanistički koncert.

Bez velikih govora i objašnjenja, Zvjezdan Ružić otvorio je u Splitu veliku hrvatsku turneju albuma A Storm in a Teacup, pretvarajući koncert u osobnu ispovijed satkanu od glazbe, slike i kratkih zapisa. Bile su to rečenice iz najintimnijih dijelova njegova dnevnika – o ljubavi, prekidu, strahu, izgubljenosti, vjeri, slavi, usponima i padovima, ali i o trenucima u kojima čovjek, premda ne vidi izlaz, ipak odluči nastaviti dalje.

Split je tako prvi dobio priliku čuti Piano Reflections, najogoljeniju verziju Ružićeva dosad najosobnijeg projekta. Za razliku od orkestralnog izdanja, u kojem mu se pridružuje njegov mali orkestar i glazbi daje novu zvučnu širinu, ovdje je ostao sam za klavirom. Upravo je ta jednostavnost, međutim, dodatno istaknula ono najvažnije - emociju.

Velika ispovijed bez izgovorene riječi

Večer je počela skladbom Maze of Illusions, a potom se pred publikom počeo odmotavati film bez unaprijed snimljenih prizora. Slike su nastajale u mislima svakoga tko je slušao, dok su se na platnu pojavljivale rečenice koje su publici otvarale vrata Ružićeva unutarnjeg svijeta.

"A Ti me čuvaš i voliš. To znam. Sada znam“, "U Tebe se uzdam, Isuse“, "Ja sam pronašao utočište“ - samo su neke od poruka koje su pratile skladbe.

Neke su bile ispunjene nadom, neke gotovo bolno mračne. Govorile su o lutanjima i dvojbama, o onim životnim međuprostorima između osmijeha, kamere i svijeta, ali i o spoznaji da ono što nam se u jednom trenutku čini poput nepremostive oluje, gledano iz daljine može postati tek oluja u šalici čaja.

Ružić se tako pred publikom ogolio bez zadrške, ali njegove priče nisu ostale samo njegove. Dopustio je svakome u dvorani da u njima pronađe dio vlastitog života. Od burnih razdoblja do mirnih bonaca, od osjećaja da više nema kamo krenuti do trenutka u kojem se ponovno pojave vjera i nada – gotovo svatko mogao je u toj večeri prepoznati barem jednu svoju bitku.

Koncertni klavir koji je prvotno trebao biti postavljen na pozornicu, gotovo dvostruko veći od instrumenta na kojem je svirao, zbog tehničkih razloga nije bilo moguće unijeti u prostor Malog amfiteatra. No taj problem nije umanjio Ružićevu predanost. Od prvih do posljednjih tonova pokušavao je iz raspoloživog instrumenta izvući svu snagu, nježnost i dramatiku glazbe koja je nastala u jednom od najzahtjevnijih razdoblja njegova života.

Ljubav, otac i sjećanje na Massima

Posebnu atmosferu stvarali su zvukovi koji su povezivali pojedine skladbe. Prije Under Big Ben’s Chime prostorom su odjeknula zvona Big Bena, uvodeći publiku u priču o jednoj londonskoj ljubavi – o vožnjama biciklima, dijeljenju kave i kolača te snovima nastalim u blizini Westminsterske palače.

Through My Eyes posvetio je ocu, dok je skladba Was That All? otvorila jedno od najtežih pitanja koje si je postavljao tijekom gotovo triju godina stvaralačke tišine: je li to bilo sve i hoće li mu se glazba ikada vratiti?

Smjenjivale su se potom skladbe Whispers of the Red Dragon, Lost in the Storm, My Human Heart, Teacup Void i Crab Mentality, uz zvukove kiše, crkvenih i oltarnih zvona te produkciju koja je nenametljivo pratila glazbu, ne oduzimajući joj intimnost.

Jedan od najsnažnijih trenutaka večeri bio je Rider of Silence, skladba posvećena prijateljstvu s pokojnim Massimom Savićem. Na posljednjem Massimovu koncertu u Areni Zagreb Ružić je bio njegov gost, a Massimo ga je tada predstavio kao "jahača tišine“. Iz tog susreta, zajedničke predanosti glazbi i obećanja da će jednoga dana nastati skladba za "jahača“ rodilo se djelo u kojem sjećanje nije pretvoreno u veliku gestu, nego u tišinu ispunjenu poštovanjem.

Album nastao nakon godina tišine

A Storm in a Teacup donosi 33 instrumentalne skladbe, nastale nakon razdoblja u kojem Ružić gotovo tri godine nije osjećao stvaralački impuls. A onda se, tijekom jednog poslijepodneva u Londonu, dogodio preokret. Ideje su počele dolaziti jedna za drugom, a on ih je bilježio na klaviru i snimaču mobilnog telefona.

Ono što je počelo kao intimni zapis potom je preraslo u jedan od najambicioznijih projekata njegove karijere. Klavir je snimao u Yamahinu studiju u Beču, crkvene orgulje, orkestralne udaraljke i druge instrumente u katedralama, a pojedine je instrumente prvi put svirao upravo na snimanju, oslanjajući se na znanje aranžiranja, intuiciju i – internetske upute.

Album je nastao od gotovo tisuću snimljenih zvučnih kanala. Miksan je u londonskom Westpoint Studiosu, dok je završna obrada napravljena u Capitol Studiosu u Los Angelesu. Iza raskošne međunarodne produkcije ipak je ostala ista početna jezgra – čovjek sam za klavirom, suočen sa svojim mislima. Upravo je takvu verziju Split čuo u subotu.

Pet Porina i povratak na bis

Ružić danas iza sebe ima pet Porina, šest nagrada Status za najboljeg pijanista, status ekskluzivnog Yamaha Piano Artista te nastupe diljem Europe, SAD-a, Kine, Japana, Australije i Novog Zelanda. Surađivao je s 2Cellosima, Harlem Gospel Choirom, Josipom Lisac, Vlatkom Stefanovskim, Matijom Dedićem, Massimom Savićem i brojnim drugim umjetnicima.

Ipak, u Splitu nije nastupio kao glazbenik koji publici izlaže popis uspjeha, nego kao čovjek koji joj povjerava vlastite lomove. Glavni dio koncerta završio je skladbom Keep Moving, prvom koja mu je stigla tijekom onoga presudnog londonskog poslijepodneva. Njezin je naslov nadahnut riječima trenera koji mu je na treninzima ponavljao da nastavi, bez obzira na bol i umor, jer možda se upravo iza posljednjeg uspona krije ono što dugo traži.

Publika ga nakon posljednjih tonova nije pustila bez povratka. Pozvala ga je na bis, a Ružić je večer zaključio naslovnom skladbom A Storm in a Teacup, simbolično zatvorivši krug od početnog labirinta iluzija do oluje koja je, nakon svega proživljenog, stala u jednu šalicu čaja.

Nakon koncerta nije nestao iza pozornice. Ostao je razgovarati s posjetiteljima, fotografirati se i primati zagrljaje ljudi koji su mu pokušavali opisati što je njegova glazba u njima pokrenula.

U razgovoru nakon nastupa nije skrivao zadovoljstvo reakcijom publike, unatoč tehničkim izazovima koji su pratili splitsku izvedbu. Zahvalio je Splitu na toplini, dobroti i načinu na koji ga je ponovno prihvatio nakon nekoliko godina izbivanja.

"Podijelili smo, svim srcem… Ja vama, vi meni. Toliko topline ste mi poklonili, i na koncertu i nakon, u onim zagrljajima i riječima kojima ste opisivali moju glazbu. Stranci koji se susreću, a osjećaj više da smo prijatelji koji se samo jako dugo nisu stigli vidjeti i zagrliti“, poručio je Ružić splitskoj publici.

Najavio je i povratak u veljači, kada će u klubu Porat izvesti program Playlista mog djetinjstva, dok se turneja ‘A Storm in a Teacup‘ nastavlja 10. listopada u HNK-u Šibenik. I ondje će izvesti Piano Reflections, intimnu verziju albuma u kojoj klavir postaje dnevnik, pozornica prostor povjerenja, a publika tihi sudionik jednog vrlo osobnog putovanja.

Splitski koncert pokazao je da za snažan doživljaj ponekad nisu potrebni ni veliki orkestar ni raskošna scenografija. Dovoljan je umjetnik koji je spreman govoriti iskreno – čak i kada ne izgovori ni jednu jedinu riječ.