Klapsko pjevanje jedan je od najprepoznatljivijih glazbenih izričaja hrvatskog juga. Nastalo iz spontanog zajedničkog pjevanja, oblikovalo se kroz desetljeća, a svoje najvažnije uporište dobilo na Festivalu dalmatinskih klapa u Omišu, koji je klapsku pjesmu iz lokalne tradicije pretvorio u nacionalni simbol. Danas je klapsko pjevanje upisano na UNESCO-ovu listu nematerijalne kulturne baštine, kao dio identiteta koji ili voliš - ili ne osjećaš.
Izvorno a cappella, bez instrumenata i bez pozornica, klapsko se pjevanje s vremenom mijenjalo. Prolazilo je kroz faze, tražilo nove putove i publiku, izlazilo iz kamenih ulica na veće pozornice. Neki su u tim promjenama vidjeli odstupanje, drugi prirodan razvoj. No, neovisno o svim promjenama, rijetke su klape koje su uspjele zadržati prepoznatljiv klapski identitet, a istodobno trajati desetljećima i ostati na samom vrhu. Jedna od takvih klapa je Cambi.
Glazbena institucija zapisana u povijest
Osnovana 1986. godine u Kaštel Kambelovcu, klapa Cambi danas iza sebe ima 40 godina kontinuiranog djelovanja, 10 Porina, četiri apsolutna (glasovi žirija i publike) omiška zlata (1999., 2000., 2008. i 2009.), 15 snimljenih albuma i status najnagrađivanije klape u povijesti hrvatske klapske glazbe. Klapa koja je punila Poljud i pjevala u najprestižnijim koncertnim dvoranama svijeta - a sve to da je ikad izgubila ono što klapu čini klapom: zajednički dah, glas i identitet.
Cambi je jedan od rijetkih sastava koji su uspjeli pomiriti tradiciju i suvremenost, a cappella korijene i velike koncertne pozornice. Iza njih su desetljeća rada, odricanja i nebrojenih kilometara, ali i pjesme koje su postale dio kolektivne memorije - od "Od zipke do križa“ i "Ne more mi bit“ do "Krive karte“, "Popucale rebatine“ i "Do pobjede“.
Ta povijest kulminirat će 15. ožujka 2026. godine u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, gdje će Cambi obilježiti četiri desetljeća postojanja koncertom koji će biti presjek svega što jesu - klapske tradicije, suvremenog zvuka, velikih pjesama i zajedništva koje traje već generacijama.
Zlatna generacija
Obljetnički koncert u Lisinskom nosi dodatnu težinu jer Cambi već nekoliko godina djeluje u sastavu tzv. zlatne generacije - postave koja je publici podarila neke od najprepoznatljivijih i najizvođenijih pjesama u modernoj povijesti klapske glazbe.
No prije Lisinskog, prije reflektora i publike, Cambi se - kao i uvijek - vraća tamo gdje sve počinje. Zato smo ih zatekli upravo ondje gdje se ne broje nagrade, nego se traži savršeni akord - na probi u Kaštel Kambelovcu…
Glasovi se zagrijavaju, netko traži pravi ton, netko drugi sugerira sitnu korekciju, sve je poznato, ali ništa rutinsko. Upravo tu, u prostoru gdje se godinama pjevalo bez aplauza, Eduard Šegota, Jozo Delaš, Duško Britvić, Mislav Biočina, Hrvoje Lozančić, Dino Šimera i za klavirom voditelj Vinko Didović (klapu priprema za ovaj veliki koncert), ponovno su se okupili - pripremajući se za obilježavanje 40 godina postojanja, koje će okruniti prvim velikim obljetničkim koncertom u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog.
- Četrdeset godina nije malo. Kad to izgovoriš naglas, shvatiš da je iza toga jedna velika povijest jedne klape, kažu gotovo bez patetike. I doista - malo je glazbenih sastava koji u Hrvatskoj traju četiri desetljeća, a još je manje onih koji su u tom vremenu postali najnagrađivaniji u svojem žanru.
Od početaka bez velikih očekivanja
Iako je od početka djelovala u sklopu KUD-a "Cambi“ iz Kaštel Kambelovca, široj publici prvi put se ozbiljnije predstavila 1991. nastupom na Festivalu dalmatinskih klapa u Omišu, mjestu koje klapama nije samo pozornica, nego i sud časti.
Već tada se vidjelo da je riječ o klapi koja ne želi ostati zatvorena u lokalne okvire - ali i da će svaki iskorak graditi strpljivo, bez prečaca. No, današnja postava ne skriva da na početku nije bilo velikih planova. Na pitanje kako gledaju na brojku 40 u kontinuitetu i kad su počinjali, je li im u glavi uopće bilo da će ovoliko trajati, skromno i iskreno odgovaraju:
- Prvo što nam padne na pamet je velika povijest jedne klape. Četrdeset godina nije malo. Naravno, nismo svi tu od početka -prošlo je puno ljudi kroz klapu - ali ova ekipa je zadnjih dvadesetak godina na okupu. Kad se spomene to razdoblje, to su putovanja, koncerti, puno svega. Kad smo se mi kao ova ekipa okupili krajem 2007., nismo očekivali ništa. Išlo se iz dana u dan. Nismo imali projekcije ni strategije. Kako je sve raslo, tako je klapa postala dio svakodnevice.
Upravo u toj rečenici skriva se važan dio njihove filozofije: trajanje nije bilo cilj, nego posljedica.
Najteži dio nije glazba
Kad se pita što je najteže u tome da jedna klapa opstane toliko godina, odgovor nije vezan uz note ni repertoar.
- Najvažnije a ujedno i najteže je zadržati ljude na okupu i imati zdrav odnos među svima, a da obitelji i posao ne pate. Treba tolerancije i razumijevanja sa svih strana. Četrdeset godina klape Cambi nisu samo koncerti i nagrade. To su i odricanja. Puno puta pate osnovne privatne stvari koje jednostavno podrediš klapi. Od nas se očekuje puno, a puno je i uloženo. Ali tu su rezultati koji ostaju.
Upravo ta ravnoteža između klape i privatnog života bila je jedan od ključnih izazova kroz sve generacije Cambi- ja. Ipak, nitko ne govori s gorčinom, jer, kako kažu, kad vide što je iza njih, znaju da je vrijedilo. Ali u jednom se svi slažu:
- Sve ove godine nas je na okupu držala velika ljubav prema glazbi, a onda sve ono oko toga - putovanja, ljudi, iskustva, upoznavanje svijeta... i sam taj klapski zvuk, te pjesme koje snimite pa zažive, pa snimite drugu, dođe album - i tako prođe vrijeme u tom ciklusu.
Bilo je tu trenutaka kad su pomislili da je kraj blizu, ali naprijed ih je guralo naslijeđe: - Bilo je umora i teških trenutaka kad čovjek pomisli da bi najradije sve prekinuo. Ali brzo prođe. Treba reći da je kroz klapu prošlo jako puno kvalitetnih pjevača i ljudi koji su ostavili trag. Mi smo to naslijedili, a nadam se da će jednog dana netko naslijediti i nas. Cambi je institucija - ostavili smo trag u klapskom pjevanju, na estradi, ali i u promociji Hrvatske.
Omiš - tron klapskog svijeta
Festival dalmatinskih klapa u Omišu za Cambi nije samo natjecanje. - Omiš je tron klapskog svijeta. To je nešto pred čim se treba pokloniti - ne samo mi, nego svi koji znaju što klapska pjesma znači. Svi smo potekli iz tradicije klapske pjesme i to je temelj svega.
Upravo ondje ova je postava ostvarila dvije apsolutne pobjede - 2008. i 2009. godine, a klapa je kroz povijest osvojila ukupno pet apsolutnih omiških pobjeda, što je rijetkost i u nacionalnim okvirima. Na pitanje postoji li nagrada koja im je najdraža i je li bilo trenutaka gdje su mislili kako zaslužuju, više odgovor je diplomatski, ali iskren:
- Sve su nam drage, a jesmo li zaslužili nekad više, ne volimo o tome govoriti, jer s razlogom postoji žiri i mi to poštujemo. A publika uvijek pokaže svoje.
Klapska revolucija i novi zvuk
Na pitanje kako je uopće krenuo taj novi, moderniji klapski val, koji je klapsku pjesmu odveo prema instrumentima i velikim dvoranama, članovi Cambi- ja vraćaju se na tadašnjeg voditelja i maestra Kraljevića:
- Tadašnji naš maestro, kojeg ovim putem pozdravljamo, Rajmir Kraljević, dobio je jednu pjesmu i bio uvjeren da će to biti dobro. Nama je isprva zvučalo čudno jer je tražilo instrumente, više kao festivalska stvar. Ali on je imao “nos”, viziju za takve ideje i često je bio korak ispred vremena. Bio je uvjeren da će to biti dobro. I da će to biti budućnost koja nas čeka.
Snimili su je, otišli u Šibenik i osvojili tri nagrade, a pjesma je bila i najizvođenija te godine. - Nakon toga došla je još modernija pjesma, i maestro je tad rekao nešto što pamtimo: da više nećemo pjevati samo a cappella, nego da ćemo pjevati u velikim dvoranama i s instrumentima. I to se stvarno dogodilo. A cappella uvijek ubacimo da se vidi da smo klapa, da tradicija ostaje, ali doista taj spoj nas je odveo prema velikim koncertima.
Upravo je to bio jedan od ključnih trenutaka u povijesti Cambi- ja, koji se dogodio se krajem devedesetih, kada su dakle obrade suvremenih pjesama - osobito Gibonnijevih - pokazale da klapska pjesma može komunicirati s novim generacijama. Obradama poput "Lipa moja“ i "Judi, zviri i beštimje“ Cambi je otvorio vrata suvremenoj klapskoj interpretaciji, zadržavajući pritom a cappella temelj i emocionalnu snagu izvorne pjesme.
Kraljević je bio u pravu. Obrade su osvojile publiku, a Cambi je postala jedan od ključnih aktera tzv. klapske revolucije - procesa u kojem je klapska pjesma izašla s kamenih trgova i zakoračila na velike pozornice, bez gubitka identiteta.
Poljud kao simbol
Vrhunac tog puta dogodio se 28. kolovoza 2011. godine, kada je Cambi postao prva i do danas jedina klapa koja je samostalnim koncertom ispunila stadion Poljud. Koncert "Ne damo te pismo naša“, kojim su obilježili 25 godina rada, ušao je u povijest kao trenutak u kojem je klapska pjesma pokazala da može nositi i najveće pozornice, a da pritom ne izgubi autentičnost. Iz današnje perspektive, Poljud nije bio samo koncert, nego simbol hrabrosti i povjerenja publike.
Probe, svađe i izbor pjesama
Današnje probe Cambi- ja daleko su od romantične slike spontanog pjevanja. - Probe su ozbiljne. Maestro drži disciplinu sat i pol do dva sata. Dvije probe tjedno, ovisno o obavezama. Svađe? Apsolutno. To je normalno. Sve u cilju da se nešto ispegla i dođe do boljeg rezultata. Kako kažu, repertoar se ne bira lako.
- Nastojimo da to bude ono po čemu nas ljudi prepoznaju i da se većini sviđa. Ako pjesma legne nama, najčešće legne i publici. Tu nema kompromisa. Imamo i kućni ‘rendgen’ - pustimo pjesmu doma, čujemo reakcije, to nam je jako važno.
Autorske pjesme su im draže, ali kompromis s publikom uvijek postoji. A cappella ostaje srž, iako velike dvorane traže ozvučenje i instrumente.
- U zadnje vrijeme više smo na novim skladbama jer publika to traži. Ali kad ubacimo dvije- tri a cappella, posebno pred kraj koncerta, to bude pun pogodak i pljesak bude duplo veći. Ljudi su očito željni da glasovi opet budu u prvom planu - došlo je i do zasićenja instrumentima. A cappella je ipak a cappella. Lakše se kontroliramo kad smo sami, jer se bolje čujemo. Ali velike dvorane i današnji nastupi traže ozvučenje i instrumente, zato je dobra tonska proba ključna.
Publika, kilometri i život na cesti
Razlika između publike u Dalmaciji i na kontinentu i danas se osjeti. - Na kontinentu prihvaćaju sve. Ovdje su ljudi kritičniji - traže više a cappelle, manje instrumenata.
Cambi je publiku tražila i izvan Hrvatske. Dva su puta predstavljali Hrvatsku na EBU Folk Festivalu, a posebno se pamti američko- kanadska turneja 2013. godine, kada su nastupali u prestižnim dvoranama u New Yorku, Chicagu, Clevelandu i Torontu, pred publikom naviklom na najviše svjetske standarde.
- Samo 2014. godine prošli smo oko 96 tisuća kilometara. Obišli smo praktički cijelu zemlju i dobar dio svijeta. Ostale su nam još Australija i Južna Amerika. Te brojke nisu samo podatak, kako kažu, to je dio života i ne možeš to odvojiti. A kao i u životu - bilo je lijepih i teških trenutaka. - Sve se proživi i ideš dalje jer to voliš.
Pogled unatrag
Kad se osvrnu na protekla četiri desetljeća, članovi klape ne govore o propuštenim prilikama niti o velikim zaokretima koje bi danas mijenjali. - Mislimo da ne bismo ništa napravili drukčije. Možda smo nekad krivo izabrali neku pjesmu, ali i to je dio puta, kažu.
No ono što im je klapa dala, nadilazi glazbu. Klapa je, kažu, oblikovala i njih kao ljude. - Dala nam je strpljenje, odgovornost i toleranciju. Naučila nas je funkcionirati u grupi, slušati jedni druge i biti dio nečega većeg od sebe. S vremenom je postala neodvojiva od privatnog života. Klapa ti uđe u život, ne možeš je odvojiti od svakodnevice, to je sve jedno.
Upravo zato vjeruju da pjesma ne živi jednako u svakom izvođenju. - Stvar je izvođača. Nekim klapama neke pjesme jednostavno bolje leže, drugima ne. Isti materijal neće zvučati isto kod svih, ističu.
Razliku, dodaju, čine ljudi, interpretacija i zajednički zvuk koji se gradi godinama. Na pitanje gledaju li unaprijed, prema sljedećih deset godina, odgovaraju bez kalkulacija, uz smijeh: - Živimo iz probe u probu. Iskreno, nismo planirali ni trideset, ni četrdeset godina. Sve se događalo prirodno.
Lisinski kao kruna
Kroz taj put bilo je, priznaju, i lijepih i manje lijepih trenutaka, ali uvijek su nalazili način da se izvuku iz teških situacija.Tajnu trajanja ne traže u velikim planovima. - Tajna je u tome da ništa ne forsiraš. Ako pjesma vrijedi, ona sama nađe put do publike. Nikad se nismo gurali, nikad nismo imali prevelika i nerealna očekivanja. Publika prepozna iskrenost i kvalitetu zvuka.
Kad se sve zbroji, četrdeset godina Cambi- ja za njih nisu brojka ni jubilej. - To je dio našeg života. Uloženo je puno vremena, puno odricanja, ali i puno lipih trenutaka. I kad danas stanemo zajedno pjevati, znamo zašto smo tu.
Sve to sada se slijeva u Lisinski, 15. ožujka 2026. - Ponosni smo, ali to je i obaveza. Zato radimo više nego inače. Program će biti retrospektiva: a cappella, klavir, bend, presjek svega što Cambi jest, uz posebne goste - grupu Dalmatino, koja će dodatno obogatiti večer emocijama i uspomenama.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....