"Vrijeme, nažalost, brzo leti. Znamo da trebamo biti sretni i nikad se ne prestati smijati, kao što živi naš Luciano - bez obzira na to koliko bilo teško. A on je rođen za velike stvari", govori Irena Plazibat (50), majka Luciana Plazibata (26), pobjednika showa ‘Survivor‘. Posljednjih mjeseci njegov život u Dominikanskoj Republici bio je ispunjen zahtjevnim uvjetima, zbog čega je izgubio 20 kilograma, spavanjem pod zvijezdama, iscrpljujućim natjecanjima na poligonima, složenim međuljudskim odnosima i pitanjima ‘što mu je ovo trebalo‘, da bi, naposljetku, iz svega izašao kao pobjednik, piše Gloria.
"Kad sam ušao u show, nisam ciljao na pobjedu, išao sam s namjerom da se dobro zabavim", otkriva influencer i plesač kojem su dobra sportska sprema i igre na poligonima dale naslutiti da bi ipak mogao dogurati do kraja. Luciano kaže kako se ova avantura teško može opisati, jer živiš u uvjetima koji su nezamislivi u Hrvatskoj.
"Svaki dan poželiš ići kući, ali baš ta borba sa samim sobom čini te jačim! ‘Survivor‘ bih preporučio svima, ali očekujte pakao", govori Luciano, kojem je ova avantura ipak nešto najljepše što je napravio. Među najtežim okolnostima pak izdvaja neprestanu kišu, spavanje u vlažnim uvjetima i gladovanje, jer hrane jednostavno nema.
"Kad pada kiša, nemaš se gdje sakriti. U tom jednom ruksaku je sve što imaš, i sve je mokro. I nema kukanja. Tada sam se osjećao najjadnije ikad, ali i uvidio koliko volim svoj život i dobre ljude oko sebe", govori Plazibat, ponosan što je izdržao do kraja. Za ovu ga avanturu vežu i neka prijateljstva koja je stekao u dalekoj Dominikanskoj Republici, dok fizičkoj i psihičkoj izdržljivosti zahvaljuje roditeljima koji su ga odmalena gurali u sport, kao i 31-godišnjeg brata Antonija, profesionalnog kickboksača.
Kad govore o svom odnosu, Luciano Plazibat i njegova majka Irena ističu kako je on oduvijek bio ispunjen neizmjernom ljubavlju i podrškom. Irena, vječni optimist i zaljubljenica u svoj posao trgovkinje, prisjeća se trenutaka kad je njezin mlađi sin još kao dijete pokazivao koliko ima ritma. Pamti i susjedu koja bi namjerno pojačavala glazbu jer je znala da će Luciano zaplesati čim je čuje. Ispričala je i koliko je njezin suprug Robert (52), profesionalni vojnik u specijalnoj jedinici ATVP-a, dragovoljac Domovinskog rata, odlazio po mirovnim misijama u Afganistanu i na Golansku visoravan, a bio i ostao ‘najbolji otac na svijetu‘.
"Ništa mu nije bilo teško, uspavljivanje, mijenjanje pelena, hranjenje… Svaki trenutak s njima bio nam je poseban", govori Irena za svog supruga (voditelj i trener Fight kluba Đakolerosi), koji je dječake naučio voziti bicikl bez pomoćnih kotača, rolati i skakati na glavu u more.
"Robertu su djeca centar svijeta i svega se odrekao za njih dvojicu. A njihova sreća i osmijesi vrijedili su nam više nego cijeli svijet. Uvijek smo vjerovali u njih i podržavali ih u svemu što su htjeli ", zaključuje ponosna mama.
LUCIANO PLAZIBAT
E sad, kako opisati i što reći za najbolju mamu na svijetu? Mnogi ljudi za svoju majku kažu da je najbolja. I moram se svima ispričati, ali moja stvarno jest najbolja! Ne bih je mijenjao ni za Lady Gagu, Madonnu, pa čak ni za neku milijunašicu s kojom bih imao lagodan, sređen život. Jer upravo ovaj put koji sam prošao s njom, i sve što nas još čeka - nešto je što ne bih mijenjao nizašto na svijetu. Roditelj koji, unatoč svemu, vjeruje u svoje dijete i ulaže sve, ali baš sve, da ono uspije, to je ono što želim svakom djetetu. Uvijek je znala kad me treba "podmititi" novom igračkom da ostanem u plesu, ili izgovoriti prave riječi zbog kojih bih se osjećao posebno. Ja je nazivam svojim superjunakom - jer za nju stvarno vrijedi ono: "Mama je uvijek u pravu!"
Koliko god bila lijepa, duhovita i pomalo "luda", njezin duh, njezin karakter, ono je što je čini najposebnijom. Mogao bih sada napisati milijun uspomena koje imam s njom, ali ne bi stale ni u cijelu enciklopediju! Kroz život smo prošli i dobro i loše, ali uz nju ono loše uvijek je nekako manje boljelo. Ona je moj najbolji prijatelj, najbolji savjetnik i uvijek podržava moje snove, čak i kad nitko drugi ne vjeruje. Vjeruje u mene, uvijek. A ja se trudim svakog dana da joj to barem dijelom uzvratim. Ali što da vam kažem, ona je superjunakinja, pa je meni to puno teže! Je li me razmazila? Stvarno jest! Ali upravo na toj ljubavi najviše sam joj zahvalan.
IRENA PLAZIBAT
Luciano je naš dijamant. Odmilja ga zovemo Luci. Dok je bio mali, progovorio je nešto kasnije, jasno se sjećamo tog njegovog glasića i vrištanja iz svega glasa, uvijek s dozom ritma, i to sve dok ne bi dobio ono što želi. Njegove ručice, nožice i glasić bili su njegova komunikacija - odmah smo znali što nam želi reći. Vrlo brzo smo shvatili da imamo još jednog iznimno živahnog, hiperaktivnog dječaka, s predivnim osmijehom kojim je osvajao gdje god bismo došli. Najljepši, najslađi, najveseliji i najuporniji je bio, i uvijek bi postigao ono što je naumio. Kad bi glazba zasvirala, njegovo tijelo bi se samo počelo kretati u ritmu. Ispred zgrade naša susjeda bi znala pojačati glazbu samo da ga gleda kako pleše dok bi se druga djeca igrala, a on bi se igrao i plesao u ritmu glazbe. Pravo čudo od djeteta s mnogo talenata! Uvijek smo govorili kako je spretan, koordiniran i jak, a to je i dokazao kada je u taekwondo kampu osvojio medalju za najjači udarac. Kakva sreća, kakva snaga, kakav ponos, svima smo ponosno pričali o tome.
Kroz djetinjstvo je imao i fazu kad je bio bucmast, ali nama je i tada bio najljepši. Znao bi pitati: "Mama, jesi li me vidjela?" A ja bih odgovarala: "Vidim, vidim", i sve mu samo lijepo govorila.
Treninge nikad nije propuštao, čak i ako bi dobio lošu ocjenu, trening je bio obavezan. Mnogi su se tome čudili, ali ja sam vjerovala da je uvijek bolje izbaciti sve iz sebe i krenuti u novi dan. Za mene je svako njegovo natjecanje bilo uspjeh vrijedan divljenja. Uvijek sam zamišljala samo najbolje i to se zaista ostvarivalo; nagrada po nagrada, medalja po medalja. Sve te kockice, raznih oblika i boja, izgradile su pravo čudo od djeteta kojem se danas slobodno mogu diviti. Došlo je vrijeme da ja počnem učiti od njega. Jednom prilikom smo suprug i ja bili pozvani u televizijsku emisiju. Jedno od pitanja bilo je: "Koji je vaš hobi?" Tu smo zastali i shvatili: naša djeca su naš hobi - naša ljubav, naš život. I ništa ne bismo mijenjali, jer smo sve radili s puno ljubavi. Naš cijeli svijet bila su (i još su) naša djeca; korak po korak, zajedno s njima, kroz život. Pa makar i na kraj svijeta, samo da su sretna i ispunjena. Suprug i ja, uvijek smo im tu za sve. Zahvalni smo Bogu za sve što imamo.
Život s Lucianom obogaćen je onim što u životu često nedostaje - emocijama, ljubavlju, zagrljajem, zahvalnošću, zabavom, smijehom... Naša zajednička druženja i duge noćne šetnje uvijek završe neočekivano, ali maksimalno zabavno. Tu se i posvađamo, i raspravimo, dogovorimo, planiramo... Zahvalna sam mu što je svoje slobodno vrijeme odlučio uložiti u nas, u te šetnje. Puno smo tada naučili jedni o drugima, i to svima preporučujem. Ljudi, šetajte što više, razgovor dođe sam od sebe. To je čarolija druženja. S Lucianom sve pleše, sve je u pokretu. I svakome u životu želimo jednog Luciana. Volimo te, grlimo te i svakog dana iznova - ponosni smo na tebe!, piše Gloria.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....