Mile Kekin o stravi kad se survao autobus: Te noći, nakon koncerta u Zadru, zamalo je poginula cijela naša rock scena!

Mile Kekin, nekadašnji frontmen Hladnog piva, a sada uspješan samostalni rock autor i izvođač, prisjetio se prije nekoliko dana na web platformi Sabrana nedjela davnog koncerta Rock maraton u Zadru 1994. godine i prometne nesreće koja se dogodila u noći nakon koncerta, a u kojoj su zamalo poginuli glavni sudionici tadašnje rock scene u Hrvatskoj.

Kronike bilježe da je koncert održan u legendarnoj zadarskoj dvorani Jazine u predvečerje Božića 1994. godine.

Zadar je u to vrijeme još uvijek bio blizu prve linije bojišnice i grad je patio pod čestim redukcijama struje, pa je dolazak cijele zagrebačke i riječke rock elite bio ogroman kulturni događaj. 

Bendovi su iz Zagreba krenuli jednim jedinim autobusom na kojem su odmah počeli otkazivati brisači i grijanje. Do Zadra su putovali satima, smrzavajući se, no atmosfera među glazbenicima bila je euforična. 

Unatoč hladnoći i ratnim okolnostima, Jazine su bile krcate. Redali su se nastupi bendova na vrhuncu snage: Laufer predvođen Damirom Urbanom (koji su tada žarili albumom Pustinje), Hladno pivo (koji su promovirali kultni Džinovski), eksplozivni Let 3, Kojoti, Anesthesia, En Face, Vještice i Hard Time. Publika je bendove dočekala u potpunom deliriju, a koncert je trajao satima i završio kao jedan od najboljih rock maratona te dekade.

Nagledao sam se krvavih putnika

Kekin je sudjelovao na Rock maratonu u dvorani Jazine s Hladnim pivom. Evo kako je to opisao sam Mile u objavi pod nazivom "Šole, može zadnja?"

- Vjerujte mi, vikendom po lokalnim cestama rijetko tko vozi trijezan. Kao netko tko radi vikendom, noću, dok normalni ljudi odmaraju, nagledao sam se razbijenih šajbi, krvavih putnika, pijanih budala i suicidalnih manijaka koji pretječu preko duple crte. Umor je još opasniji. Jednom smo se skoro zabili u zid jer je naš vozač „malo duže trepnuo“, kako je to poslije svima objasnio.

„Želim umrijeti mirno u snu kao moj djed, a ne vrišteći kao njegovi putnici“, kaže one-liner koji nas je tada skoro došao glave. U ovih skoro četrdeset godina, koliko se taljigam kombijem po ovim meridijanima, najviše pamtim jednu vožnju tijekom koje sam stvarno bio blizu toga da ne dočekam ni famozni Klub 27.

Bilo je to na Badnjak 1994.

Bilo je to na Badnjak 1994. godine, kada se na zadarskim Jazinama održavao rock-festival koji je uključivao manje-više cijelu tadašnju rokersku scenu: Let 3, Kojote, En Face, Vještice, Laufer, Hard Time i naravno Hladno pivo.

Vozač, a vjerojatno i vlasnik busa, bio je taj koji je najviše navaljivao da se odmah nakon koncerta krene preko Rijeke kući, za Zagreb. Tko bi mu zamjerio? Valjda je htio božićno jutro dočekati s obitelji, kod kuće, a ne u jeftinom hotelu s rokerima, darkerima, metalcima i sličnim probisvijetom. Njegov suvozač, a ni mi, nas tridesetak muzikanata, nismo uopće bili oduševljeni idejom da se vraćamo odmah nakon svirke, po noći i hladnoći. Znali smo da nas čeka barem deset sati truckanja po Jadranskoj magistrali, najopasnijoj cesti u državi.

Plan je bio u Rijeci ostaviti njihovu scenu, a onda nastaviti preko brda i dolina Gorskog kotara, prije nego što je bilo autoceste, dalje do Zagreba.

Krenuli oko 2 poslije ponoći

Krenuli smo oko dva poslije ponoći. Zajebancija u busu nakon svirke ispočetka je bila, naravno, vrhunska. Ispraznili smo frižidere u bekstejdžu, potrpali pive i nekoliko boca viskija u ruksake te nastavili feštati u busu. Mrle je nabijao po svom basu, koji se iznenađujuće dobro čuo i bez pojačala, Pišta iz Hard Timea valjao je neke urnebesne anegdote iz svog švalerskog života, a Sacher je strpljivo odgovarao na moja glupa pitanja o Haustoru i novom valu. Svako malo netko je tražio pauzu za pišanje i cigaretu. Činilo se da nikad nećemo stići. Negdje pred zoru alkohol, trava i umor ipak su učinili svoje pa je prije svitanja zavladala mrtva tišina.

Ja sam tupo zurio u izlazak sunca i sivo, uzburkano more, dok je bus nijemo vrludao po magistrali, a bura uporno zviždala kroz rasklimane prozore. Nisam se nikako uspijevao ugrijati pa sam navukao kožnu jaknu i čekao neku tablu da se orijentiram. Pišalo mi se, ali nisam htio opet moliti da stane. Izdržat ću nekako do Rijeke.

Taman sam bio na granici sna kad sam primijetio kako bus polagano prelazi u suprotnu traku i približava se rubu ceste. Očito je nekoga pretjecao. Zbog naslona nisam vidio koga. Bilo mi je čudno što pritom nije ubrzavao.

Može li se plivati u kožnoj jakni?

Dok smo bili klinci, u Oberderdingenu smo se ljeti znali naganjati uz rub bazena i skakati u vodu kad spasioci ne gledaju. Baš je tako i bus odlučio nakratko se okupati kad nitko ne gleda. To je bilo prvo što mi je prošlo kroz glavu kad smo skrenuli s magistrale u more. Ne, nije mi pred očima prošao cijeli život, već samo kaotična gomila glupih pitanja, bez smisla i reda.

Hoćemo li sad svi izginuti? Tko od nas dobro pliva? Ja definitivno ne. Kako će javiti mami da sam poginuo? U čemu je razlika izvučeš li deblji ili kraći kraj? Tko ima mamin broj u Njemačkoj osim susjede Štefice? Glupa smrt. Je li itko ikad pametno poginuo? Vesna me čeka kod kuće. Sutra smo trebali ići njezinoj mami na ručak, a ona odlično kuha. Možda bi ispekla i bučnicu. Auto mi je na servisu. Trebali smo prespavati u Zadru. Baš volim njezinu bučnicu. Taman nam je krenulo s bendom. Kolika je temperatura mora? Može li se plivati u kožnoj jakni? Što ako noćas na vijestima jave da sam nestao bez traga? Stvarno volim bučnicu.

Autobus se prevrće na moju stranu

Autobus se prevrće na moju stranu, a ja mirno promatram kako mi se stijena unosi u lice i onda — prasssss! Staklo puca, netko je upravo legao na mene, osjećam nepodnošljivu bol u lijevom ramenu i ne mogu disati. Čini mi se ko da sam živ.

Kažu da nas je od pada u more spasilo nisko raslinje. Dotad sam za nisko raslinje samo čuo kad ljeti gori. Znate ono kad na vijestima kažu da je gorjela samo makija i nisko raslinje. Srećom, ovdje nije izgorjelo. Bilo ga je dovoljno da autobus ne otkliže u more, nego da se prevrne na bok i ostane ležati na stijenama. Sjećam se mukā nakon udarca i Prljina glasa koji se dere:

"Šole, može zadnja?“

A šofer za to vrijeme krvav leži na stijeni ispred busa.

Izvlačimo se iz limene utrobe, bura dere, a Mrle za sobom vuče onaj bas s početka priče. Naslanja se na razbijenu karoseriju i počinje prangijati po bas-gitari te pjeva:

„Mog’o sam poginutititi, mog’o sam poginutitit, mog’o sam poginutititit…“

Od svega toga ostali su jedan potres mozga i ciničan komentar jednog pulskog rokera na vijest da je skoro izginula cijela scena:

„Jebo scenu koja stane u jedan bus“ - stoji u odlično napisanom prisjećanju Kekina.

O tom je događaju pisao i glazbeni portal Ravno do dna pod naslovom "Kobni dan kada je skoro poginula gotovo cijela hrvatska rock scena".

Više sreće, nego pameti

- Taj prosinac 1994. ispostavio se kao mjesec u kojem su rockeri koji su se zatekli na ovim prostorima imali više sreće nego pameti. Prvo je Bruce Dickinson 14.12.1994. sa svojim bendom došao iz Splita do Sarajeva u kojem je održao koncert, vozeći se u kamionu po vrletima i često bivajući na prvoj liniji fronte i blizu minskih polja (što je ovjekovječeno u dokumentarcu “Scream For Me Sarajevo“), a deset dana poslije sedam hrvatskih sastava je također bilo blizu linije fronte, no od neprijateljskih granata pogubniji su za muzičare bili vremenski uvjeti, točnije snijeg, poledica i vjetar.

Kobno putovanje na svirku 

Dana 23.12.1994. u zadarskoj dvorani Jazine bila je organizirana koncertna večer pod nazivom Rock Maraton na kojoj su nastupali Let 3, Laufer, Anesthesia, Vještice, En Face, Hladno pivo, Hard Time i jake snage splitskog rocka, grupa Touch Friction. Početak je bio oglašen u 20:30, a voditeljica večeri bila je Daniela Trbović.

Vjerojatno s ciljem da putovanje bude komotnije, tadašnji manager Laufera i Anesthesije, Tomislav Šunjić, iznajmio je autobus (s dva vozača koji su se mijenjali) koji je pokupio sastave iz Zagreba (Hladno pivo, Hard Time, Vještice, Anesthesia), došao u Rijeku, pokupio Let 3, Laufer i En Face i zaputio se prema Zadru. Mlađe čitatelje treba podsjetiti da je tada trećina Hrvatske bila okupirana, autocesta Zagreb – Split nije postojala s izuzetkom trase Zagreb – Karlovac, te se u Dalmaciju putovalo Jadranskom magistralom, uglavnom preko Karlobaga i Senja, katkad i trajektom Prizna – Žigljen, pa preko Paškog mosta, ovisno o stanju na fronti i vremenskim okolnostima.

Prisjećanje članova bendova

“Sjećam se kako je Mile još u Zagrebu rekao: ‘E, sad kad poginemo, ode cijeli hrvatski rock’n’roll u kurac‘”, prisjećao se Gordan Penava, javnosti poznatiji kao Pišta, frontman grupe Hard Time. Ne bez teškoća po putu, autobus je stigao u Zadar i koncertna večer je održana. U to doba Zadar je bio vrlo blizu linije fronte i česta meta granatiranja.

U vremenu kad se otkazuju koncerti maltene za svaku sitnicu, u oči upada činjenica da su vodeći hrvatski rock izvođači mlađe i srednje generacije došli praktički u ratnu zonu da održe koncert i da su organizatori i sponzori očito našli resurse da tako nešto provedu u djelo – prilično blizu neprijateljskih topova organizirati takvo okupljanje je hrabar čin. Nakon koncerta je plan puta izmijenjen. Šoferima je bilo jako bitno da su što prije doma za Badnjak, umjesto spavanja u Zadru odabrana je opcija da se krene odmah, prvo u Rijeku, a onda u Zagreb.

“Negdje kod Smokvice na ravnom komadu ceste s hupserima vozač je dao gasa, reful bure je lupio kompletan autobus, i odletjeli smo u provaliju od cca 10 metara”, rekao je Pišta. Da parafraziramo Hladno pivo, vjetar je previše milovao karoseriju. Sat u autobusu je pokazivao 10:15, a čekanje pomoći se mjerilo satima, sve to na hladnoći i vjetru. Tada su mobiteli bili rijetki i privilegija.

“Vozač je jako nastradao, sjećam se da sam Mrleta pitao jel’ dobro i rekao mi je da je, ali da Srđan (Sacher, basist i pjevač Vještica) nije dobro. On je udario glavom u kamen, uspjeli smo ga probuditi i pomoći mu da izađe. Autobusom se širio miris nafte i uhvatila nas je panika jer mislili smo da će se zapaliti. Nije se zapalio.

Neki od nas su spavali, pa smo bosi trčali van na zimu. Moj bubnjar Mlinka je dobio bronhitis od smrzavanja na toj buri, gitarist Toni je natukao pluća, a ja sam imao puknuće lumbalnog mišića, što se tek kasnije ispostavilo. Leđima sam razbio staklo na koje sam bio naslonjen, kad je bus lupio u stijenu. Onda je bus još malo odsklizao i moja su leđa, a bogami i guzica ostali ispod busa, glava, ruke i noge su virili van. Moj tadašnji basist Klo je imao nogu u gipsu već otprije, na koncertu doveo sam ga na scenu “piška lonca”, prepričavao je Pišta dramatične događaje.

Smrt izbjegnuta za dlaku

Autobusna nesreća u to doba u medijima nije bila popraćena, tek je godinama poslije o njoj pisao Aleksandar Dragaš u biografiji Hladnog piva “Trening za umiranje”. Bilo je vrijeme Božića 1994., trebalo je naciju uvjeriti da je sve dobro. No, Pištu je nesreća kopkala: “Poslije nesreće gledao sam taj teren. Imali smo sreće jer su kraj te ceste provalije od 40-50 metara prema moru, a tamo gdje se naš autobus prevrnuo, bila je provalija od desetak metara.“

Vozila hitne pomoći muzičare su prebacila do Crikvenice, nakon čega su oni zdraviji pričekali redovnu autobusnu liniju do Rijeke te se vlakom dovezli do Zagreba. Mlinka je (za uspomenu) uzeo stupić (s ruba kolnika) koji je autobus otkinuo.

“Ja sam ozlijedio ruku u toj nesreći”, kaže Mile Kekin iz Hladnog piva. “Ovo me naučilo da na nekim stvarima mnogo više inzistiramo kad dogovaramo koncerte. Kad god možemo, želimo prenoćiti, jer su petak i subota navečer dani kad ima najviše pijanih vozača na cesti i najveća je vjerojatnost za nesreću.” Kekinov odgovor ne čudi. Slomljena ruka ili noga muzičaru u nesreći često znači nemogućnost sviranja neko vrijeme, a samim time i zarađivanja kruha za sebe i obitelj.

“Jebeš scenu koja stane u jedan autobus”, navodno je rekao Dr. Fric iz sastava KUD Idijoti par dana poslije. Nećemo se složiti. Muzičari iz toga autobusa potpisuju bar deset albuma takve kvalitete koje se niti jedna rock scena ne bi odrekla - zaključuju Ravno do dna.