Prošlo je pet godina otkako nas je napustila legendarna jugoslovenska glumica Mira Furlan. Preminula je nakon borbe s groznicom Zapadnog Nila, koju joj je prenio zaraženi komarac. Posljednje mjesece života provela je u bolnici, no bolest je bila jača.
Početkom devedesetih postala je žrtva hajke zato što nije podržavala nacionalizam. Sve je kulminiralo kada je dobila otkaz u HNK Zagrebu zbog čega se 1991. godine sa suprugom, redateljem Goranom Gajićem preselila u Ameriku.
Prije odlaska dobila je stotine prijetnji smrću, a ona se usred medijskog kaosa Zagrepčanima obratila otvorenim pismom koje je naslovila Pismo sugrađanima. Pismo je objavljeno 5. studenog 1991. u tjedniku Danas.
"Ovim putem želim zahvaliti svojim sugrađanima koji su se bezrezervno pridružili ovoj maloj, usputnoj i, po svemu sudeći, ne naročito značajnoj hajci na mene. Iako usputna, ona će ipak promijeniti i označiti cijeli moj život. Što je, naravno, posve nevažno u kontekstu svakodnevnih smrti, uništavanja, razaranja i stravičnih zlodjela u kojima se odvija naš život", poručila je Zagrepčanima.
Obratila se i kolegama i prijateljima koji joj tad nisu pružili podršku.
"Preslušavajući svoju telefonsku sekretaricu, slušajući neshvatljiv broj neopisivo odvratnih poruka svojih sugrađana, čeznula sam za samo jednom jedinom porukom nekog prijatelja. Ili čak ne prijatelja. Običnog znanca. Kolege. Ali takve poruke nije bilo. Ni jednog jedinog poznatog glasa, ni jednog jedinog prijatelja – čovjek se pita da li je to moguće. Pa ipak, hvala im. I onim plemenitim rodoljubima koji mi ljubazno obećavaju ‘masakr na srpski način‘ i onim kolegama, prijateljima i znancima koji mi svojom šutnjom daju do znanja da na njih više ne računam", poručila je Mira.
"Ja ne znam drugačije misliti. Ne mogu u svojoj glavi pristati na rat kao jedino rješenje, ne mogu se natjerati da mrzim, ne mogu vjerovati da će oružje, ubijanje, osveta, mržnja, da će gomilanje zla bilo što ikada moći riješiti. Ne znači li svako pojedinačno intimno pristajanje na rat i zapravo i suučestvovanje u tome zločinu, prihvaćanje makar i najmanjeg dijela krivice za taj rat, odgovornosti za nj?" dodala je.
Mira Furlan 35 godina provela je sa svojim suprugom Goranom Gajićem. Živjeli su na relaciji Zagreb-Beograd, gdje je Gajić studirao zbog čega je devedesetih i krenula hajka na Miru. Optuživali su je da je pobjegla u Srbiju.
Ostala je bez stana u Zagrebu i dobila je otkaz u HNK. Par je potom otišao u Ameriku gdje su započeli novi život, od nule. Pomogla im je glumica Milena Dravić koja im je dala svoje američke kontakte.
U Americi su radili razne poslove kako bi preživjeli, Goran kao dostavljač i montažer, a Mira kao konobarica, prodavačica i prevoditeljica. Ondje su se 1998. i vjenčali.
Mira je i u SAD-u nastavila razvijati glumačku karijeru. Od 1994. do 1998. glumila je u seriji Babylon 5, a od 2004. do 2008. u planetarno popularnoj seriji Izgubljeni. Godine 2014. dobila je ponudu da predaje na filmskoj akademiji u Los Angelesu, a zatim i u New Yorku.
U autobiografiji "Voli me više od svega na svijetu: priča o propadanju", koja je objavljena 2021. godine, pisala je, između ostalog, o političkoj situaciji koja je vladala neposredno prije početka rata. Odlomak nosi naziv "Naš svijet se rušio. Srbi i Hrvati su postajali sve luđi“, a Klix.ba prenio ga je u cijelosti:
"Na početku ljeta 1991. beogradska predstava Pozorišne iluzije pozvana je na međunarodni festival u Friuli, regiju iz koje je poticao moj djed Janez Furlan. Ansambl se ukrcao u autobus u Beogradu i krenuo za Italiju. Na našem putu onamo sjedila sam kraj svojeg partnera iz predstave, glumca Žarka Lauševića. ‘Da li je ovo zadnji put?‘, pitao je Žarko. ‘Ne znam. Mogao bi biti‘, odgovorila sam. Nastupali smo na glavnom gradskom trgu, pod zvijezdama. Bili smo svi skupa, beogradska kazališna trupa i ja, gošća iz Hrvatske. Bili smo jedan ansambl. Bili smo kazališni ansambl, ekipa. Zajedno smo stvorili nešto iznimno, nešto što se opiralo idiotizmu i zlu rata, rata koji je još uvijek bio samo ideja, ali ideja koja je prodirala u svaku poru našeg života, rata koji nam se činio i tako nezamislivim i tako neizbježnim.
Svakog trenutka našeg boravka u Cividaleu bila sam itekako svjesna krhkosti situacije u kojoj se naš kazališni ansambl našao. Svi smo znali da su to bili posljednji trenuci harmonije i mira. Romantični gradić Cividale bio je savršena kulisa za takve melankolične misli. Što je sve pred nama, niko nije znao. Euripidova Helena rijetko je izvođen komad. Ona je dubokoumna i intelektualna. Fali joj strasti Medeje, koju ću igrati više od deset godina poslije. Ipak, riječ je o djelu apsolutnog genija.
Euripidova je teza da je grčko-trojanski rat trajao deset dugih i razornih godina ne zbog Helene, žene od krvi i mesa, nego zbog Helenine slike, holograma koji su bogovi smislili kako bi se zabavili. U predstavi su bogovi bili ti koji su Helenu izmjestili iz Grčke i smjestili je na egipatski dvor, gdje je provodila svoj život u dosadi i bez veze s ikakvom konkretnom stvarnošću, u neznanju čak i da se vodi rat, a kamoli da je bila svjesna da se taj rat vodi zbog nje.
Ljudi u Grčkoj nastavili su se međusobno ubijati deset godina zbog slike koju su stvorili cinični bogovi. Osoba okrivljena za rat, prekrasna Helena, nije stvarna; ona je tek projekcija u umovima ljudi. Euripidova briljantna ideja o ratu kao šali bogova na račun ljudi činila se savršenom za to vrijeme i to mjesto. Nisam mogla čak ni zamisliti da će ova predstava biti gotovo sablasna najava događaja koji me čekaju u našoj bliskoj budućnosti.
Split je bio grad u kojem sam snimila seriju koja me je učinila poznatom u svakom domu. Dobro sam ga poznavala i voljela. Svakog jutra otvarala sam veliki prozor svoje sobe u hotelu Marjan i, promatrajući kako se divni Jadran ljeska na suncu, bila sam sretna. Tog ljeta u Splitu nije bilo turista - previše su se bojali doći. Grad je bio prazan i miran. Ili je bar tako izgledao. Svakoga jutra šetala bih od hotela do kazališta na probu. Svakog dana prije odlaska iz sobe zvala bih Gorana (preko naših prijatelja u Bosni) da mu kažem da završi montažu što prije može i pridruži mi se u Splitu.
Plan nam je bio ostati do kraja prikazivanja predstave i zatim otići trajektom na svoj omiljeni otok Vis. Naš prijatelj Senko, talentirani pjesnik i filozof koji je postao ribar, imao je majušnu ribarsku kuću u skrivenoj uvali, mjesto koje smo od njega godinama unajmljivali za svoj godišnji robinzonski doživljaj. ‘Dođi sutra u Split. Završit ćeš film najesen‘, pokušavala sam svako jutro uvjeriti Gorana dok sam gledala plavetnilo pred svojim prozorom. On bi obećao da će doći čim bude mogao. Potom bih se zaputila ulicama. Gledala bih netremice u more, brodice, velike brodove, očarana. Trebalo mi je more. Pripadala sam moru. Moja je majka obično govorila: ‘U prošlom životu bila sam dalmatinski tovar, samo sam stajala na obali i gledala u more‘. Šta sam ja bila u svom prošlom životu? Riba? Galeb? Gušterica?
Onda pogledom ulovim grafit na zidu: ‘Srbe na vrbe!‘. Taj slogan lijepo se rimuje, ali mu je sadržaj sve, samo ne lijep. Smislio ga je hrvatski fašistički pisac Mile Budak u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske u Drugom svjetskom ratu. Hodala bih dalje. Drugi grafit: ‘Srbi su go-na‘. I još jedan: ‘Srbi, van iz Splita!‘ Kad bih konačno stigla u kazalište, ponovno bih nazivala Gorana. ‘Šta je?‘, pitao je on. ‘Nemoj dolaziti.‘ ‘Zašto?‘ ‘Jednostavno, nemoj. Nije sigurno.‘ Goran bi uzdahnuo. To nije bilo prvi put. Svakog jutra molila bih ga da dođe, onda bih ga nekoliko sati poslije nazvala da mu kažem da ne dođe. ‘Nemam pojma kako da dođem do Splita‘, rekao je Goran jednoga dana. ‘Ceste prema Splitu su zatvorene; posvuda su barikade‘. ‘Možda možeš doći kroz Bosnu?‘, pitala sam. Naš svijet se rušio. Srbi i Hrvati postajali su sve luđi."
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....