Zašto ću akreditaciju s koncerta Marka Perkovića Thompsona, za razliku od drugih, sačuvati za uspomenu?
Evo zašto, iz reporterskog kuta.
Ovo nije bio glazbeni koncert, nego Pokret naroda. Megahappening koji će se teško ponoviti, i u tom smislu bio je izazov doći - "il radno, il paradno". Naravno, puno pjesama iz pjevačevog opusa i znam, neke mi se i sviđaju, ali poanta ove priče nije razglabati o onome što se meni sviđa ili ne.
Kroz dvadesetak godina dug staž snašlo me puno zbivanja i muzike koja mi paše ili me iritira. No, nisam glazbena kritičarka, ne mogu birati. Da mogu, pretplatila bih se na, recimo, Sanremo.
Prvih pet godina Ultra Music Festivala bile su, avaj, u mojim dežurstvima. Naslušala sam se "bumbizavanja u možđane", "nauživala" vreve i borbe za izjavu, slobodan stol i šteker za mobitel, laptop. Opijene (mahom) mlađarije među kojom sam izgledala kao sanitarna inspektorica ili neka tetka iz Porezne. Hajde, uvijek sam se nastojala uklopiti barem outfitom, reporter-terenac mora imati dara za mimikriju.
Lakoglazbeni festivali su druga vrsta presinga (rokovi u cajtnotu zbog proglašenja pobjednika/ce, na primjer), ali su po muvingu u odnosu na Ultru "Dom kulture". Neusporedivi.
Naravno, nisu samo događaji glazbenog predznaka masovni. Kao prvi koji mi pada na pamet u tom ne-glazbenom smislu je nedavni pogreb Svetog Oca, pape Frane, kojega smo pratili u Rimu. To je bilo ozbiljno iskustvo, s još više nazočnih ljudi u još većem gradu. Stranom gradu, gdje sugovornici uglavnom ne govore hrvatski.
No i to je, premda brojčano jači te globalno zanimljiviji događaj, u odnosu na Thompsonov koncert kao najveći koncert s ulaznicama na svijetu, bio Dom kulture.
Hrvati vole Marka P. Thompsona u golemom broju i tu činjenicu ne možemo ignorirati. Oni koji su ikako mogli, htjeli su doći na Hipodrom jučer.
Pola milijuna Hrvata u tome je i uspjelo.
Bilo je tu dobrostojećih mladih ljudi iz dijaspore koji hrvatski govore onako kako su naučili od svojih roditelja koji su prije dvadesetak godina otišli iz siromašne Dalmatinske zagore ili Hercegovine trbuhom za kruhom u Austriju ili Njemačku.
Djevojaka stasalih za udaju, koje sebi žele pronaći dobrog domaćeg ženika. To je iskonska potreba, i sasvim legitimno. Thompson je Woodstock njihove mladosti. Možda i Ultra festival. Možda i Aleksandra Prijović, koja je u svojim pjesmicama zapravo kudikamo manje kontroverzna od Thompsona.
Bilo je pripadnika zlatne mladeži, koji su barem na jednu noć bili prizemljeni s ostatkom naroda. Svi žele utažiti neku iskonsku potrebu za pripadanjem i prihvaćanjem, a nije svatko stvoren za navijača, atroke Hajduka.
Neke se stvari i ne mogu kupiti novcem, znamo to.
Netko je svoje društvo našao na okupljanjima vjernika, i to je u redu.
Mnogi koji su došli "na Thompsona" su možda sve to.
Ljudi se osjećaju bolje i snažnije kad imaju zaleđe, neki ljudski štit (ne doslovno). Taj osjećaj dakle čak ni novac ne može iskompenzirati.
Na Hipodromu je bilo i starih, invalidnih i razočaranih branitelja, koji nisu čuli "Prijatelje". Bilo je i sirotinje koja nije čula "Dan dolazi za heroje i sirotinju". No pronašli su nešto drugo. Ili barem jedni druge.
Bilo je i nekih celebrityja koji su se malo umaknuli u tzv VIP-zonu.
Na ovakvim događajima, po meni, ne bi trebale postojati VIP-zone, samo možda neki bini bliži i mirniji kutak za osobe s invaliditetom. Thompsona se ne sluša uz šampanjac u ledu, to je after party za premijeru Opere, ovdje je trash, razmetanje. Ovdje se pije pivo koje valja donijeti u kesi.
Bilo je kvartovskih "luzera" kojima se posrećila besplatna karta. Bilo je znatiželjne studentarije. Ma bilo je svega.
Ono što je zajedničko svima koji nisu došli radno, iz dosade niti zbog nekog sociološkog istraživanja bila je želja da osjete zajedništvo "ko na prvoj crti". Ljudima treba heroj, i oni ga žele vidjeti u liku Marka Perkovića Thompsona.
Nemojmo im blatiti heroja, drugog nemaju. Ne žele vidjeti njegove mane, pogreške i uništena prijateljstva, loše strane koje svaki čovjek ima. Krist ima ljudski oblik ali ga ne vidimo uživo, to bi ljude instantno ohrabrilo ali, On je na nebu.
Srećom, tu je MP Thompson.
Pomalo je dirljivo to koliko se vidi i osjeća iz prve ruke ta ljudska potreba. Ljudi su na Hipodromu bili sretni, namireni, čak nisu ni fizički žeđali. Oznojenih tijela i ozarenih lica vraćali su se kućama, grlili, putem pjevali. Na odmorištima autoputa sutradan prepričavali doživljaj. Imat će što pričati unučadi.
Bogme, imat ću i ja. Ovo nije bio teren, nego terenčina, rekla je kolegica Gabi.
I vrijedilo je "svake kaplje znoja", a narod će ionako pozlatiti ono što se može.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....