FOTO Split je veličanstveno ispratio Terezu, humor je ne napušta: ‘Duša hoće, ali tijelo ne da… ljuljam se kao barka!‘

Split je večeras dao – oproštaj dostojan dive. Na Starom placu, mjestu duboko upisanom u kolektivnu memoriju grada, svoj posljednji splitski koncert održala je Tereza Kesovija, zatvarajući krug karijere duge više od šest desetljeća – upravo ondje gdje je emocija uvijek bila najveća.

Večer je započela u 20.35 sati, a voditeljica Mirta Šurjak emotivno je uvela publiku u priču o Terezi – od skromnih početaka u Dubrovnik do velikih svjetskih pozornica. Stari plac, preuređen u amfiteatar s tisućama sjedećih mjesta, disao je kao jedno, u atmosferi koja je više nalikovala kazališnoj nego koncertnoj, ali s istim žarom i iščekivanjem.

Glazbeni uvod donijeli su Ana Uršula Najev i Black Coffee izvedbom “4 stađuna”, nakon čega je na pozornicu stigla i Zrinka Milić.

– Ovo je za mene velika čast – kazala je, prisjećajući se kako je upravo zbog Tereze kao djevojčica upisala flautu, pa svoj nastup otvorila pjesmom “Galeb i ja”.

No, sve je vodilo prema jednom trenutku.

Nakon sat i deset minuta iščekivanja, Stari plac je eruptirao. Uz skandiranje “Tere, Tere” i stihove “Prijatelji stari gdje ste”, Tereza Kesovija pojavila se na pozornici, oslonjena na štap, u pratnji članova klape Filip Dević. Publika je ustala na noge, pljesak nije prestajao, a emocija se mogla opipati.

– Dubrovnik jest moj rodni grad, ali Split… Split je Split. Split mi je dao formu, pokazao mi je što znači sigurnost kad izlazim na scenu. Tu vas imam i večeras – kazala je, stavljajući ruku na srce.

– Toliko godina, 65 godina nije mali broj… kao da sam sanjala jedan lijepi san i evo, ostvario se – dodala je, zahvaljujući publici.

Iskreno je progovorila i o sebi:

– Ja sam malo invalidno stvorenje… ali hoćete li večeras biti sa mnom? 

Odgovor je bio gromoglasan.

‘Gdje ima srca, tu sam ja‘

Koncert je otvorila pjesmom “Gdje ima srca tu sam i ja”, a potom i “Zapjevajmo prijatelji”, koje je publika pjevala zajedno s njom. Tijekom večeri nizali su se njezini najveći hitovi, a publika je na svaku pjesmu odgovarala dugotrajnim pljeskom, pjevanjem i ovacijama, ne dopuštajući da emocija ni u jednom trenutku splasne.

Već u ranim dijelovima koncerta publika je uglas pjevala “Dalmatinko”, pretvarajući Stari plac u jedno veliko zajedničko grlo, dok su se kasnije izmjenjivali trenuci veselja i tišine, ovisno o pjesmi i emociji koju je nosila.

Jedan od najdirljivijih trenutaka dogodio se uz pjesmu “Nono”, kada je podijelila osobnu priču:

– Nikad nisam upoznala svog nona, ni s mamine ni s tatine strane… ali sam ga uvijek zamišljala. Svaki put kad pjevam ovu pjesmu, vidim jednog mudrog starca, sijede kose i brade. To je moj nono iz mojih snova – kazala je, dok se glas lagano lomio, a izvedba koja je uslijedila tekla je u potpunoj tišini.

Posebnu emociju donijela je i francuska šansona “Ne me quitte pas” Jacquesa Brela, u kojoj je spojila francuski original i hrvatske stihove, a publika je slušala bez daha.

Vrhunac večeri stigao je uz “Ja jubin te zauvik”. U očima su joj zasjale suze, publika je ustala na noge, a Stari plac odjekivao je pljeskom i skandiranjem.

‘Jubin vas zauvik‘

– Ah, ja jubin vas zauvik – poručila je dirnuto, a zatim, u svom prepoznatljivom duhu, razbila emociju:

– Ja moram malo sist… samo da nađem stolicu. Uf, moja kolina… Pa domaći smo – kazala je kroz osmijeh, podižući hlače i pokazujući koljeno s ružičastim steznikom, na što je publika reagirala smijehom i još većim pljeskom.

Uslijedio je svečani dio večeri – dodjela nagrada i priznanja. Među prvima joj je dar uručio Ivica Propadalo, poklonivši joj prvu skicu Porina i podsjetivši na njezine nagrade, uključujući i Porin za životno djelo. U ime splitskih skladatelja priznanje joj je uručio Nenad Vilović, istaknuvši kako pjesme koje Tereza otpjeva dobivaju novu dimenziju i postaju vječne.

Poseban trenutak bio je i susret s Đorđem Peruzovićem, koji joj je uručio priznanje glazbenika Splita, prisjećajući se njihovih zajedničkih početaka.

U ime grada priznanje joj je uručio i gradonačelnik Tomislav Šuta, zahvalivši joj na iznimnom doprinosu hrvatskoj glazbi i trajnoj povezanosti sa Splitom, uz dar – sliku Josip Botteri Dini koja simbolično povezuje Dubrovnik i Split.

– Tijelo hoće, duša hoće, ali tijelo ne da… pa se ljuljam kao barka na olujnom moru – kazala je iskreno, još jednom osvojivši publiku.

Večer je kulminirala vatrometom i završnim stihovima “Nima Splita do Splita”, koje je publika pjevala uglas, mnogi sa suzama u očima.

‘Čuvajte Marjan, ne dajte Poljud!‘

Na samom kraju večeri, Tereza Kesovija još se jednom obratila publici, iskreno i bez zadrške, onako kako je to činila cijelu karijeru.

– Čuvajte Marjan. Ne dajte da ijedno stablo ugine. Ne dajte, jer to je vaš zrak, to su pluća Splita. Ne dajte… I ne dajte Poljud – neka ostane onakav kakav je uvijek bio. Može se popraviti i mora se popraviti – poručila je, izazvavši pljesak publike.

A onda, uz glas koji se ponovno lomio, uputila je i osobnu zahvalu:

– Nemam dovoljno riječi da vam kažem hvala za sve što ste mi dali kroz sve ove godine. Dali ste mi toliko da vam, dok god živim, to neću moći vratiti… Ljubim vas, volim vas – i bit će zauvijek tako.

Na Starom placu večeras nije bio samo koncert. Bio je to oproštaj u kojem je Tereza Kesovija dala Splitu sve – a Split njoj uzvratio onako kako samo zna: na nogama, srcem i pjesmom.

I zato, i nakon što su se svjetla ugasila, ostaje dojam da ovakve večeri ne završavaju. One samo – ostaju.