Splitski zet, jedan od najtraženijih glumaca u regiji niže uspjehe novim projektom: ‘Postao sam ‘pomalo‘ Splićanin, ali‘

Rijad Gvozden, bosansko-hercegovački glumac i splitski zet, kojemu su filmovi bili nadomak osvajanja Oscara i koji je odrastao u SOS Dječjem selu Gračanica, svoj je životni put pretvorio u nevjerojatnu glumačku karijeru koja ga čini jednim od najtraženijih i najtalentiranijih glumaca regije. Prvi put dolazi u splitski Music club Porat 9. travnja sa svojom hit monokomedijom Bosanac na odmoru (ulaznice su u prodaji u sustavu Adriaticket), koja je više od 200 puta nasmijala publiku diljem regije. U predstavi Gvozden tumači devet likova, kroz humorističnu priču o suprugu koji se s odmora vraća umorniji nego što je otišao, sve bez vulgarnosti i s duhovitim usporedbama…

Što Vas je privuklo glumi? Je li bilo trenutaka kada ste se dvoumili između ovog poziva i nečeg drugog?

Od malih nogu imao sam razne želje – zamišljao sam sebe kao prometnog policajca, doktora, pa čak i u nekim potpuno drugačijim profesijama. Ali onog trenutka kada sam otkrio glumu, više nije bilo dileme. Taj poziv me potpuno obuzeo i od tada nisam gledao unazad. Gluma je postala i ostala moja najveća ljubav, nešto što me neprestano gura naprijed.

Glumili ste u filmu "Quo Vadis, Aida?" redateljice Jasmile Žbanić, koji je bio nominiran za Oscara 2021. i osvojio tri nagrade na Europskim filmskim nagradama u Berlinu. Kakvo je bilo iskustvo rada na tom filmu i kako doživljavate njegov uspjeh?

Rad na filmu Quo Vadis, Aida? bio je izuzetno intenzivan, emotivan i odgovoran proces. Od samog početka bilo je jasno da radimo nešto važno, nešto što nadilazi filmsku umjetnost i postaje svojevrsno svjedočanstvo. Jasmila Žbanić okupila je fantastičnu ekipu, i svi smo osjećali tu posebnu energiju – snimali smo s ogromnim poštovanjem prema temi, ali i sa željom da ispričamo priču koja će odjeknuti širom svijeta.

Sam uspjeh filma, nominacija za Oscara i priznanja na Europskim filmskim nagradama, za mene su bili potvrda da umjetnost može imati moćan društveni odjek. Najveća vrijednost filma je to što je dopro do publike, otvorio dijalog i podsjetio na događaje koje nikada ne smijemo zaboraviti. Ponosan sam što sam bio dio toga.

Još jedan projekt u kojem ste sudjelovali, kratkometražni film "Sevap/Mitzvah" redateljice Sabine Vajraće, bio je u utrci za Oscara 2024. godine. Kako ste doživjeli taj projekt i što Vas je privuklo toj priči?

Projekt Sevap/Mitzvah bio je izuzetno važan i emotivan, a raditi s redateljicom Sabinom Vajrać bilo je pravo zadovoljstvo. Priča se bavila temama koje su mi osobno bliske – ljubav, odanost, humanost, i sve to kroz vrlo ljudsku, dirljivu perspektivu. Taj film nosi snažnu poruku o međuljudskim odnosima i razumijevanju, bez obzira na razlike.

Biti dio projekta koji je bio u utrci za Oscara za mene je bilo velika čast. Iako smo radili na kratkometražnom formatu, osjećao sam da priča ima dubinu i univerzalnu vrijednost koja može doći do ljudi diljem svijeta. Sama ideja da film može imati takav globalni doseg bila je izuzetno inspirirajuća.

Postoji li uloga u nekom od filmova koja Vam je bila najbliža pravome Vama? S druge strane, koja Vam je bila najzahtjevnija jer se potpuno razlikuje od Vas privatno?

Najbliža mi je bila uloga Dušana u filmu Prtljag Danisa Tanovića. To je lik u kojem sam lako pronašao sebe, jer nosi određenu emocionalnu kompleksnost i unutrašnju borbu koja mi je bila bliska. Kroz njega sam mogao istražiti teme identiteta, pripadnosti i odnosa među ljudima, što su stvari koje me uvijek zanimaju u glumi.

S druge strane, jedna od najzahtjevnijih uloga bila mi je ona u filmu Sevap, gdje igram negativca iz perioda Drugog svjetskog rata. To je lik koji je potpuno suprotan meni, kako u karakteru, tako i u moralnim vrijednostima. Ulaziti u takav lik zahtijeva duboko razumijevanje psihologije i okolnosti u kojima djeluje, a istovremeno nosi veliku odgovornost da ga prikažem autentično, bez karikature. Takve uloge su teške, ali istovremeno i izazovne na način koji te kao glumca razvija.

Vaša karijera uključuje i međunarodne projekte, poput njemačkog remakea "Winnetoua". Kakvo je bilo iskustvo rada u inozemnim produkcijama u usporedbi s regionalnim?

Rad na međunarodnim projektima, poput njemačkog remakea Winnetoua, donosi jedno potpuno drugačije iskustvo. Produkcije su često veće, budžeti izdašniji, a organizacija na setu vrlo precizna. Svi aspekti snimanja su strogo planirani, od priprema do postprodukcije, i osjeti se ta razlika u pristupu.

S druge strane, regionalne produkcije imaju svoju posebnu energiju. Često radimo s manje resursa, ali s ogromnom strašću i kreativnošću. Postoji snažan timski duh, jer svi osjećamo da radimo nešto važno, čak i kada uvjeti nisu idealni.

Meni su oba iskustva dragocjena – rad u inozemstvu širi perspektivu i donosi nova poznanstva, dok mi rad u regiji pruža priliku da budem dio priča koje su mi osobno bliske. Na kraju dana, najvažnije mi je kakva je priča i koliko me inspiriše, bez obzira na to gdje se snima.

Gledali smo Vas i u mnogim serijama, od "Lud, zbunjen, normalan" do "Kumova". Kakvo je iskustvo raditi na dugotrajnim TV projektima? Postoji li neka uloga koja Vam je posebno prirasla srcu?

Rad na dugotrajnim TV serijama nosi poseban ritam i dinamiku. Za razliku od filma, gdje imaš vremena detaljno graditi lik kroz ograničen broj scena, u serijama često moraš brzo reagirati, prilagođavati se novim scenarijima i održavati dosljednost lika kroz duži period. To zahtijeva veliku posvećenost i energiju, ali je istovremeno i sjajna prilika za glumački razvoj.

Ako bih morao izdvojiti ulogu koja mi je posebno prirasla srcu, to bi bila ona u Konaku kod Hilmije. Ta serija mi je donijela priliku da se igram sa specifičnim humorom i atmosferom koja je bila potpuno drugačija od svega što sam do tada radio. Takođe, rad s talentovanom ekipom i sjajnom glumačkom postavom učinio je to iskustvo nezaboravnim.

U konačnici, bez obzira na trajanje serije, meni je uvijek najvažnije koliko mi lik pruža prostora za istraživanje i koliko u njemu mogu pronaći nešto svoje.

Monokomedija "Bosanac na odmoru" doživjela je ogroman uspjeh s više od 200 izvedbi. Što mislite da je tajna njenog uspjeha i kako ste došli na ideju za ovu predstavu?

Tajna uspjeha Bosanca na odmoru zapravo leži u tome što je predstava potpuno istinita. Ljudi se prepoznaju u situacijama kroz koje moj lik prolazi u tih devedeset minuta. Iako zvuči kao šala, Bosanac na odmoru je zapravo kontradiktoran naziv – može li Bosanac biti na odmoru? Hahaha! Pa, teško to ide kad je svugdje sve novo, kad ništa nije kao kod nas, a opet, mi smo takav narod da čak i na odmoru ne možemo da se opustimo, uvijek nešto komentiramo, nešto analiziramo, nešto prilagodimo!

Ta kontradikcija između “Bosanca” i “odmora” je upravo ono što nas sve nasmijava – jer iako smo na odmoru, svi znamo da Bosanci uvijek nose sa sobom dio svoje kuće, običaja i stava, bez obzira gdje se nalazili. Publika se smije jer to su stvarne, svakodnevne situacije koje su nam svima poznate, ali kroz humor postaju nevjerojatno zabavne. Zato i jest tako uspješna – jer nije samo predstava, ona je jedno veliko smiješno ogledalo u kojem svi možemo vidjeti sami sebe!

U predstavi tumačite čak devet likova. Koliko je zahtjevno nositi cijelu predstavu na svojim leđima i kako se pripremate za takav izazov? Postoji li neki od tih likova s kojim se najviše poistovjećujete?

Jedan kritičar je nakon što je pogledao Bosanca na odmoru napisao da tumačim čak devet likova. On je čak pobrojao sve te likove, a iskreno, ni ja nisam siguran koliko ih točno ima! (smijeh) Ali, što se tiče pripreme, na svakog lika koji se pojavi na sceni, kroz proces rada, trudim se dodati specifične karakteristike koje ga čine prepoznatljivim za publiku. Svaki lik nosi nešto jedinstveno, bilo kroz gestikulaciju, način govora, ili čak kroz način na koji se ponaša u određenim situacijama. Kroz te male, ali značajne razlike, želim da publika vizualizira svakog lika, da ga prepozna, čak iako je samo na sceni nekoliko trenutaka. Na kraju, svi ti likovi zajedno stvaraju sliku jednog tipičnog “Bosanca na odmoru”, koji možda nije baš na odmoru, ali sigurno ima što za pokazati!

Kazalište i film su dva različita svijeta. Što Vama osobno kazalište znači u usporedbi s filmskom glumom?

Kazalište i film zaista jesu dva različita svijeta, svaki sa svojim specifičnostima. Kazalište za mene predstavlja magiju trenutka. Tu je neposredna energija između glumca i publike koja je jedinstvena. Svaka izvedba je kao novo otkriće – svaki put, svaki trenutak, svaki pogled, osjećaj su drugačiji jer reakcije publike čine svakodnevnu izvedbu posebnijom. Kazalište zahtijeva intenzivnu koncentraciju i stalnu prilagodbu u hodu, jer svaki put kad kročimo na pozornicu, ona je nešto novo.

S druge strane, film je poput umjetničkog stvaranja na puno većem platnu. To je proces koji se razvija kroz montažu, zvuk, svjetlost i sve tehničke aspekte produkcije. Gluma u filmu traži detaljnost, povremeno usmjerenu na unutrašnje emocije koje se ne moraju nužno prikazivati kroz fizičke geste, već kroz suptilne izraze i osjećaje.

Za mene, kazalište je način da “život” prenesem u trenutke koji su uvijek prisutni, dok film omogućava da stvorim likove koji, kroz tehniku, ostaju zauvijek zabilježeni. Oba svijeta su, dakle, neprocjenjiva i nadopunjuju se – jedno je “življenje” u trenutku, a drugo je stvaranje nečeg što traje.

S obzirom na raznolikost uloga, kako se pripremate za likove koji su emocionalno zahtjevni? Imate li neki svoj ritual ili tehniku?

Priprema za emocionalno zahtjevne likove zahtijeva posebnu pažnju, jer takvi likovi mogu ostaviti snažan utjecaj na glumca, ali i na publiku. Moj proces pripreme počinje od samog čitanja scenarija. Pokušavam razumjeti dubinu lika, njegove motivacije, strahove, želje i unutarnje sukobe. Ključ je u tome da se ne povežem samo s njegovim vanjskim ponašanjem, već i s onim što se događa u njegovoj unutrašnjosti.

Što se tiče rituala, volim se potpuno posvetiti liku i nekad provedem vrijeme u tišini, analizirajući njegove emocije i situacije u kojima se nalazi. Ponekad to uključuje duboko introspektivno razmišljanje o vlastitim iskustvima i emocijama koje mogu poslužiti kao osnova za likove koji su emocionalno zahtjevni. Pokušavam se potpuno “posvetiti” tom liku, ući u njegov svijet, u njegovu kožu, što je osobito važno kada lik nosi duboke unutarnje traume.

Nekada koristim i fizičke tehnike – promjena držanja tijela, glasa, lica – kako bih se što bolje prilagodio karakteristikama lika. To mi pomaže da emocionalnu težinu prenesem na scenu na što autentičniji način. A najvažniji dio je da nakon svakog takvog lika, odvojim vrijeme za sebe kako bih se “vratio” i oslobodio svih tih emocija, jer oni mogu ostati sa mnom i nakon nastupa.

Kao tehniku, također volim koristiti vizualizacije i imaginarne scenarije, kako bih predosjetio reakcije lika na specifične situacije. Sve to doprinosi tome da se lik osjeća stvarno, da ne bude samo “roling” na papiru, već nešto što ja osjećam i što živi sa mnom.

Split ima posebno mjesto u Vašem srcu, kako zbog privatnog života, tako i zbog profesionalnih nastupa. Kakav je osjećaj pred novim nastupom u Splitu, prvi put u Music clubu Porat? Kako inače doživljavate ovaj grad u svakodnevnom osobnom, odnosno obiteljskom kontekstu?

Split je grad koji ima posebno mjesto u mom srcu, i to ne samo zbog profesionalnih nastupa, nego i zbog osobnog života. Zauvijek ću pamtiti trenutke koje sam proveo ovdje, u ovom prelijepom gradu, s obitelji, prijateljima i ljudima koji su mi dragi. To je grad koji ima nevjerojatnu energiju, spoj mora, starog grada, i ljudi koji ovdje žive – sve to stvara jedinstvenu atmosferu koja je jednostavno neponovljiva.

Što se tiče nastupa u Music clubu Porat, osjećam se izuzetno uzbuđeno! Porat je fenomenalan prostor, s nevjerojatnom energijom, a nastupati prvi put tu daje posebnu draž. Ovaj grad, iako je već domaćin mnogim izvedbama, uvijek ponudi nešto novo, nešto svježe. Publika u Splitu je specifična – iskrena, glasna, živahna – i to je uvijek motivirajuće. Svaki nastup u Splitu je poseban jer osjetim povezanost s ljudima iz grada, osjećam da dijelim s njima ne samo scenu, nego i tu energiju koja čini umjetnost živom.

A što se tiče svakodnevnog života, Split je grad u kojem se osjećaš opušteno, a opet motivirano. Grad u kojem možeš uživati u jednostavnim stvarima – kavi uz more, šetnji kroz Dioklecijanovu palaču ili jednostavno u obiteljskom okruženju. U Splitu je sve pomalo sporije, ali to daje prostor da se zaista živi, da se osjećaš prisutno, bez stresa i užurbanosti velikih gradova. Svakako, Split je mjesto u kojem se uvijek vraćam s osmijehom na licu.

U braku ste sa Splićankom, pa ste već i “domaći” u Dalmaciji. Kako je život na relaciji Bosna i Hercegovina – Hrvatska? Gdje se osjećate najviše "svoj na svome"? Jeste li postali i "pomalo" Splićaninom?

Život na relaciji Bosna i Hercegovina – Hrvatska je, svakako, zanimljiv i specifičan. Svaka od tih zemalja nosi sa sobom svoj šarm, tradiciju i specifičnosti, pa je lako pronaći sličnosti i razlike, koje su ujedno i izazov i ljepota toga života. U Bosni i Hercegovini osjećam duboku povezanost s korijenima, svojim krajem i ljudima, dok me Hrvatska, i konkretno Split, dočekala raširenih ruku. Kroz brak sa Splićankom, zapravo sam postao i “pomalo” Splićanin. Ona je također glumica i već dvije godine imamo svoj dramski studio Arka u Splitu. Ovdje živim, ovdje su moji dnevni ritmovi, a Splićani imaju taj poseban način života – opušteni, no uvijek srdačni i puni života.

No, gdje se osjećam najviše “svoj na svome”? Pa, mislim da je to mjesto gdje imam obitelj i gdje mi je srce – a to su, zapravo, obje strane granice. Volim Split, ali isto tako volim svoj rodni kraj i tamo se osjećam potpuno “domaće”. Dalmacija me očarala, u Splitu sam pronašao svoj mir i prilagodio se tom laganom, ali dinamičnom ritmu života. Da, pomalo sam i “Splićanin”, ali uvijek sa sjećanjem na svoje korijene, jer oboje čine moj identitet potpunim.

Aktivni ste u humanitarnom radu, pogotovo kroz podršku SOS Dječjim selima. Koliko Vam znači vraćati zajednici u kojoj ste odrasli i imate li planove za buduće projekte tog tipa?

Odrastanje u SOS Dječjem selu imalo je veliki utjecaj na moj život, jer me oblikovalo kao osobu i naučilo me vrijednosti zajedništva, solidarnosti i ljubavi. Kroz to iskustvo sam shvatio koliko je važna podrška, bez obzira na okolnosti, i kako ljubazno okruženje može pomoći djetetu da raste i razvija se. To iskustvo je definitivno formiralo moju želju da se angažiram u humanitarnim projektima i vraćam zajednici, jer znam iz prve ruke koliko takva podrška znači.

Podrška SOS Dječjim selima i sličnim inicijativama za mene nije samo prilika da pomognem, već i način da se zahvalim za priliku koju sam imao – odrastati u sigurnom okruženju, gdje su moji osnovni potrebe bile ispunjene, a ljubav i pažnja su bili na prvom mjestu. Osim toga, kao netko tko je došao iz slične situacije, osjećam duboku povezanost s djecom koja nemaju tu sreću. S obzirom na svoje iskustvo, imam jasnu predstavu o tome koliko je važno pružiti podršku i pomoći djeci koja se nalaze u teškim životnim okolnostima.

Za budućnost, svakako planiram nastaviti angažman u humanitarnom radu, jer vjerujem da možemo stvoriti bolje uvjete za djecu koja nemaju priliku živjeti u stabilnim obiteljskim uvjetima. Želim dati svoj doprinos da im omogućim bolje odrastanje i bolje šanse za budućnost.