Četrdeset godina, tisuće kilometara, stotine pjesama i bezbroj koncerata – sve to stane u ime jedne klape. Klapa "Intrade" i njen prepoznatljivi glas, Tomislav Bralić, ove godine slave veliki jubilej – četiri desetljeća postojanja, četrdeset godina klapske pisme, prijateljstva, pozornica i emocija – i dalje istim žarom.
U povodu velike obljetnice, a uoči koncerta koji će se 8. studenoga održati na splitskim Gripama, razgovarali smo s njim o počecima, pjesmama koje su obilježile njihovu priču, o glazbenim uzorima, obitelji, Bibinju i svemu onome što ga čini jednim od najprepoznatljivijih glasova Dalmacije, te što publika može očekivati na koncertu kojim obilježavaju svoj veliki rođendan.
Zapisano u zvijezdama
Kad danas pogledate na ovih četrdeset godina s klapom "Intrade", što vam prvo prođe kroz glavu?
– Kad pogledam na ovih četrdeset godina, prvo što osjetim je zahvalnost. Stvarno smo zahvalni što ljudi i danas pjevaju naše pjesme i dolaze na koncerte pjevati s nama. Klapa je kroz sve te godine dobila i puno priznanja – još na samom početku, na Festivalu klapa u Omišu, osvojila je debitantsku nagradu i drugu nagradu publike. A kad u Omišu dobijete drugu nagradu publike, to vam znači da ste prvi. Zato se volim našaliti da je klapa "Intrade" zapravo pobijedila već 1985., odmah na početku. Već taj sami početak klape "Intrade" je označio jedan put i pravac.
– Sve je nekako brzo prošlo. Ponosni smo na sve te godine, na sve naše pjesme, na koncerte i, najviše, na dobre ljude koje smo upoznali putem i koji nas prate sve ovo vrijeme. Nitko od nas tada nije ni sanjao da će ovaj put trajati toliko dugo i biti ovakav. Ali izgleda da je to negdje bilo zapisano u zvijezdama, u našim glasovima. Kad ljudi pjevaju tvoje pjesme, to znači da te vole, a kad te vole, dolaze na tvoje koncerte. I tako to već ide ozbiljno i profesionalno godinama. Naime, a cappella smo pjevali prvih 15 godina, pa krenuli u nešto drugačijem smjeru – prisjeća se.
Sjećate li se trenutka kad ste prvi put zapjevali kao "Intrade", i kako je to izgledalo?
– Ja sam u klapu došao 1986., još kao maloljetan – morao sam roditelje pitati smijem li uopće pjevati s njima. Moj prvi službeni nastup s klapom "Intrade" bio je baš te godine. Već sljedeće godine, nastupili smo na Omiškom festivalu, plasirali se u finale i bili sretni kao da smo osvojili Ligu prvaka. To su bili naši počeci – klapa, osam pjevača i voditelj.
Prvi voditelj bio je Ante Lozić, a nakon njega došao je Davor Petrović. Radili smo uz klavir, slagali dionice, pjesmu po pjesmu, glas po glas. Odmah sam osjetio da će od nas nešto biti, jer smo bili dobra ekipa koja je voljela istu glazbu. Svi smo voljeli dobar stari rock, ali i dobre dalmatinske pisme. Slutio sam da će to biti dobra priča.
Vidjelo se već tada da isto razmišljamo, da nas veže taj glazbeni ukus. Postali smo dobri, mnogi se pokumili – prava klapa, prijatelji koji zajedno pjevaju već četrdeset godina. Kažem, čini mi se da se to jednostavno moralo dogoditi, da se baš mi okupimo. Jer kad nešto traje toliko dugo, znači da smo jedno za drugo bili suđeni.
Koja je bila prva pjesma koja vam je "zakačila dušu", ona koja je možda i presudila da ostanete u glazbi?
– Negdje ‘84. na ‘85., pjevao sam u mješovitom zboru "Zoranić". Tamo sam bio bariton i prvi bas, i mogu reći da sam tamo zapravo naučio pjevati, uz maestra Antuna Doličkog. To iskustvo mi je kasnije puno pomoglo kad sam došao u klapu. Jedna pjesma koja me tada baš "zakačila za dušu" bila je "Sušna zikva na škoju" Krešimira Magdića, s prekrasnim tekstom našeg Slavka Govorčina.
Kad sam je prvi put čuo, zaljubio sam se u nju odmah – u tu melodiju, u taj tekst, u cijelu tu mediteransku emociju. Volio sam dalmatinsku pjesmu i prije, ali ta mi je pjesma bila prekretnica. Tada sam shvatio – to je to, to je ono što ja volim i što želim pjevati. To more kroz pismu, taj miris Mediterana u svakoj noti, to me osvojilo i do danas nije pustilo.
Liga prvaka klapske pisme
Publika vas često doživljava kao simbol dalmatinske pisme, ali koliko se, po vama, sam zvuk i duh klapske glazbe promijenio od osamdesetih do danas?
– U životu se sve mijenja, pa tako i glazba. Kad se vratim u osamdesete, uzori su nam bile klape "Trogir", DC iz Vranjica, "Maestral", "Ošjak" i "Šibenik" – prava "liga prvaka" klapske pisme. Svi smo željeli pjevati poput njih, a cappella, složno i čisto, po tradiciji. U Zadru tada nije bilo jake a cappella scene, pa smo često pjevali pjesme trogirskih i šibenskih klapa. Posebno su se isticale "Zadranke", ženska klapa koja je tada ostvarila velik uspjeh na Omišu – bile su nam inspiracija i poticaj.
– Danas je drukčije. Mnoge mlade klape žele brzo doći do popularnosti, pa odmah posežu za gitarama, klavirima i modernim aranžmanima, dok se izvorni zvuk pomalo gubi. To me zna rastužiti, jer nema više onog sporog puta učenja i sazrijevanja. Ali svatko mora pronaći svoj put. Važno je biti prepoznatljiv i originalan – upravo to je klapi "Intrade" donijelo uspjeh. Promjene su uvijek prisutne, a važna prekretnica bio je koncert na Poljudu 2006., kada je klapska glazba postala popularnija i otvorenija instrumentima. Ipak, važno je čuvati izvornu dalmatinsku klapsku pismu, onu koja i danas živi na Omiškom festivalu
Bilo je u ovih četrdeset godina i uspona i padova – je li bilo trenutaka kad ste pomislili da nećete izdržati, da bi možda trebalo stati?
– Bilo je, naravno, kroz ovih četrdeset godina i uspona i padova, ali nikad nisam pomislio da nećemo opstati. Nikad nismo bili opterećeni slavom niti smo se vodili time da moramo biti "najveći" ili "najbolji". Nama je oduvijek bilo najvažnije da se okupimo, da zapjevamo i da tu našu pismu ne zaboravimo, nego da je prenosimo na mlađe naraštaje.
– Sve što se dogodilo s vremenom – to se dogodilo prirodno. Nismo imali cilj postati ono što smo danas, jednostavno se sve razvijalo svojim putem. I kad se to dogodi, ne možete više nazad, samo nastavite i pjevate dalje. Nikad nismo gledali na uspjeh kao na neku ljestvicu po kojoj se penjemo gore-dolje. Mislim da smo uvijek bili negdje u sredini, čvrsto na zemlji – i tako je i danas. Mi smo jednostavno klapa koja voli pjevati, i koju ljudi vole slušati. Zahvalni smo publici, jer upravo je ona ta koja nam je odredila put.
Da niste pjevač, što mislite da biste danas bili? Imate li neku "drugu ljubav", nešto što vas jednako ispunjava?
– Da nisam pjevač, iskreno, nemam pojma što bih bio. Završio sam školu za poštara i prodavača, ali to me nikad nije posebno zanimalo. Čim sam počeo hodati, počeo sam i pjevati, tako da je moj put bio nekako unaprijed određen. Nikad nisam razmišljao o nekom drugom poslu, jer se jednostavno ne mogu zamisliti bez pisme. Pjevanje je moj način komunikacije, moj način života, i stvarno ne vidim sebe u ničem drugom – iskreno će.
Kad se ugase svjetla i završite koncert, kako izgleda vaš mir?
– Iskreno, najljepši trenutak, i za mene i za klapu, uvijek je onaj nakon dobrog koncerta, kad se svjetla reflektora ugase. Kad otpjevamo, kad se slegnu dojmovi i kad znamo da je publika uživala, tada dolazi pravo opuštanje. Tad smo svi u najboljoj volji, sjednemo zajedno, zapjevamo nešto "za svoju dušu" i to je onaj istinski gušt.
Nekad ne moramo ni pjevati – dovoljno je da Kušo ispriča dva, tri dobra vica, da se svi nasmijemo, uz malo dobre hrane i čašu vina. Kad se maknemo od reflektora, kamera, od sveg tog sjaja, i opet postanemo ono što zapravo jesmo – klapa koja piva u konobi. To su, po meni, najljepši trenuci, kad znaš da si otpjevao dobar koncert, a završavaš večer onako, ljudski, među prijateljima.
Što slušate privatno, kad niste "Tomislav Bralić iz Intrade"? Postoji li nešto što bi iznenadilo vaše obožavatelje?
– Volim dobru glazbu, bez obzira na žanr – rock, jazz, klasiku, sve što ima dušu. Posebno volim talijanske pisme, često poslušam Pavarottija – za mene je on najbolji pjevač na svijetu, pravi dar s neba. Cijenim i našeg Vicu Vukova, njegova "Mirno teku rijeke" mi je jedna od najdražih. Rado poslušam i Dubrovačke trubadure, ali i stare bendove poput Led Zeppelina, AC/DC-a i Creedencea. Često slušam Drugi program Hrvatskog radija – tamo se uvijek nađe dobra pisma. Mislim da bi se ta stara, kvalitetna glazba trebala više puštati. Ne treba čekati obljetnicu da se sjetimo velikih pjevača. Dobra pisma je uvijek dobra – bez obzira na vrijeme i žanr.
Velika obitelj
Možete li se zamisliti u nekom drugom glazbenom žanru?
– Da sam se rodio u Francuskoj, možda bih pjevao francuske šansone. Da sam se rodio u Americi, vjerojatno bih pjevao dobar stari country. Mislim da je to jednostavno predodređeno – čovjek se rodi gdje se rodi, to ga vodi, s tim piva, i najbolje se osjeća u onome što mu je prirodno. Ja sam Dalmatinac, mediteranski tip, i ovdje se osjećam doma, u ovoj našoj pismi. Ali da mi sad netko kaže "Ajde, otpivaj neku drugu vrstu pisme", vjerojatno bih i to pokušao i možda znao.
Koliko su vam obitelj, prijatelji i rodno Bibinje pomogli da ostanete čvrsto na zemlji i da ne izgubite ono "svoje" unatoč popularnosti?
– Imam veliku obitelj – šestero braće, četiri sestre, puno nećaka, nećakinja, četvero svoje djece i puno prijatelja, kumova s kojima sam često u kontaktu, čujemo se, popričamo, nasmijemo. U nas je svaki dan neka fešta! Uvijek se nešto zapiva, pa sam tako stalno raspivan i, što bi se reklo, u kondiciji. Hvala Bogu, razloga za veselje uvijek ima – i to je ono što život čini lipim.
Rodno Bibinje mi znači sve – ono je moj dom, ne mogu ni zamisliti sebe da živim u nekom drugom mjestu. Tu sam svoj na svome. Nadam se da ću još puno, puno godina živjeti i uživati u ovoj lipoti, u moru, buri, jugu, u svakom danu koji mi je dan. To me drži i uvijek me prizemlji.
Kad pogledate članove "Intrade" danas, kako biste opisali vaš odnos? Više kao braću, suradnike, ili možda kao ljude koji su zajedno prošli život?
– Naš odnos u klapi "Intrade" teško je opisati jednom riječju. Nismo samo suradnici, mi smo kao jedna velika obitelj. Krenut ću redom. Lovre Eškinja iz Filipa i Jakova – moj je kum. Drugi tenor, Ante Šindija, također je moj kum, moja generacija; zajedno smo počeli pjevati još ‘86. godine u "Intradama". Tu je i Zdenko Knežević, hrvatski vojnik i čovjek na kojeg se uvijek možeš osloniti. A naš Neno Kužat – on je duša klape, čovjek koji nas uvijek nasmije i digne atmosferu. Ne mogu ni zamisliti klapu bez njega.
Nažalost, lani smo izgubili našeg Mladena Brižića, koji je bio temelj klape "Intrade". Bila je to teška bolest i veliki gubitak, ali ga uvijek nosimo u mislima, uvijek ga se sjetimo.Tu su i naši glazbenici – Nado, Edi, Hrvoje, Tome Pehar i Marin. Svi smo povezani, i na pozornici i izvan nje. Kad se putuje, jede, spava, uvijek se poštujemo i dobro se razumijemo. Tolerantni smo, iskreni jedni prema drugima i znamo reći što mislimo. Baš smo dobra klapa, u pravom smislu te riječi. I ponosan sam što imam takve ljude uz sebe.
Postoji li koncert ili trenutak iz karijere koji vam se urezao kao "najveći" po emociji koju ste doživjeli?
– Koncert koji je obilježio klapu "Intrade" bio je naš prvi samostalni nastup u dvorani Vatroslava Lisinskog 2006. godine. To je bio pravi test – trenutak kad smo sami sebi rekli: "E sad, ili jesmo ili nismo". Prije toga smo pjevali na velikom koncertu na Poljudu, u sklopu ciklusa "Ne damo te, pismo naša", ali tada je nastupilo puno klapa. U "Lisinskom" smo prvi put stajali sami na pozornici, i to je bio trenutak koji je odredio naš put.
Tada još nismo imali mnogo svojih pjesama, pa smo pjevali i Arsena, Olivera, Mišu Kovača, klapu "Šibenik", Đanija Maršana… ali koncert je ostao za pamćenje. Gost nam je bio i Oliver, koji nam je kroz godine puno pomogao i postao pravi prijatelj. Na tome smo mu uvijek zahvalni. Taj koncert iz 2006. pokazao je da klapa "Intrade" može i zna.
Postoji li nešto što biste promijenili, kada biste se mogli vratiti na same početke?
– Iskreno, ne bih ništa mijenjao – tada sam razmišljao točno onako kako sam i rekao – nismo bili opterećeni time što će biti u budućnosti, što će biti za pet ili više godina. Uvijek smo gledali samo tjedan unaprijed, što ćemo raditi sljedeći vikend, koju ćemo pismu uvježbati, gdje ćemo zapivati. Tako je to trebalo i treba biti.
Nažalost, 1990. došao je rat koji je utjecao na sve i sve promijenio. Ali ono što nas je tada držalo, a drži nas i danas, to je ljubav prema pismi i prijateljstvu koje nas je okupilo. Ništa ne bih mijenjao, sve se u životu dogodi s razlogom. A što se tiče budućnosti, volio bih da klapa "Intrade" i dalje pjeva. Da budemo ono što smo i danas, ako nas zdravlje posluži.
Uskoro nastupate u Splitu, što splitska publika može očekivati od ovog velikog koncerta?
– U Split stižemo nakon brojnih nastupa na Splitskom festivalu i Melodijama Jadrana, i stvarno me veseli što se vraćamo. Na Gripama smo, mislim, zadnji put pjevali prije dvadesetak godina, zajedno s Mišom Kovačem – bio je to izvanredan koncert. Vjerujem da će i ovoga puta atmosfera biti prava, dalmatinska, da ćemo svi zajedno pivati od prve do zadnje pisme. Split je poseban – kad tu pivaš, nije to samo Split, nego cijela Dalmacija dođe u grad. Evo, Splite moj, klapa "Intrade" dolazi spremna! Proslavit ćemo naših 40 godina – i jedva čekamo!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....