Početkom svake godine sjetimo se Ive Gregurevića, velikana hrvatskoga glumišta, koji nas je iznenada napustio u 67. godini života, u Zagrebu prvoga dana 2019. godine. Njegova karijera obilježila je više od četiri desetljeća hrvatske kinematografije, kazališta i televizije. Ostvario je više od stotinu filmskih uloga, osvojio je četiri Zlatne arene na Pulskom filmskom festivalu.
Rođen je 1952. u Donjoj Mahali kraj Orašja, u skromnoj obitelji, otac Marko bio je zemljoradnik, majka Jela domaćica. Nakon završetka srednje škole dolazi u Zagreb, gdje upisuje Akademiju dramskih umjetnosti. Za vrijeme studija je konobario.
Već 1977. godine debitira na filmu "Ne naginji se van" Bogdana Žižića, kao mladi provincijalac na radu u Njemačkoj. U istoj godini snima i film "Mećava" redatelja Antuna Vrdoljaka, kao Ivan. Tijekom godina prihvaća raznovrsne uloge. Među najzapaženijim ulogama je uloga Netjaka u "Velom mistu". Također su znameniti njegovi nastupi u filmovima "Život sa stricem", "Čaruga", "Krhotine", "Rusko meso", "Odmori se, zaslužio si" i mnogi drugi.
U kazališnom svijetu bio je dugogodišnji član ansambla Drame Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, te je postao prvak Drame sredinom 1980-ih i takav ostao do kraja. Na kazališnim daskama igrao je klasike (Shakespearea, Čehova, Gogolja, Krležu, Držića) i suvremene autore, uvijek tražeći dubinu.
Gregurević je bio u vezi s glumicom Dubravkom Ostojić. Njegova ljubav prema Dolores Lambaši smatrala se jednom od najvećih u njegovu životu. Dolores je bila znatno mlađa: kad su se upoznali, imala je 21 godinu, on 50. Mnogi su komentirali kako je studij glume Lambaša upisala tek iz trećeg pokušaja kada je postala djevojka Ive Gregurevića. Veza je trajala pet godina, no bila je ispunjena i ljubavlju i tenzijama. Dolores je poginula u prometnoj nesreći 2013. godine.
Svi znaju da mu je najteže razdoblje bilo ono dok mu je sin prolazio kroz najmračnije razdoblje. Njegov sin Marko (rođen 1979.) borio se s ovisnošću o opijatima. Ivo Gregurević je u suradnji s Ministarstvom znanosti, obrazovanja i sporta godinama izvodio predstavu/predavanje "Život može biti lijep" u kojoj je učenicima osnovnih i srednjih škola govorio o opasnostima uporabe droga, pogotovo onih vrsta do kojih mladi mogu najlakše doći. Govoreći o opasnostima uporabe droga, otvoreno je iznosio svoja iskustva i iskustva svojih prijatelja. Iznosio je to na dopadljiv način i poticao učenike na pitanja i komentare pokušavajući ih uvjeriti da život može biti lijep i bez opijata.
Priča kaže da je Marko, uz očevu stalnu podršku, uspio naći izlaz – proći rehabilitacijski put, boriti se i polako graditi novi život. Spominje se da je njegovo liječenje bilo u komuni "Susret" u Ivanovcu kod Okučana. Kasnije je s ponosom govorio o ocu, prisjećajući se trenutka kada je, primajući posmrtno odličje u Ivino ime, rekao:
– Ne mogu zamisliti da ga neću vidjeti, vjerojatno kao i svatko tko je izgubio roditelja, naročito to prvo vrijeme, ta prva godina. Ponosan sam zbog svega što je napravio i što je ostavio iza sebe. Kazao je kako je njegov otac bio dosta strog, ali i dosta toga mu je dopuštao:
– Dosta je bio strog što se tiče apsolutno svega, no u toj svojoj strogosti dosta je on meni dopuštao. Mi nismo baš u životu živjeli skupa, ali uvijek sam imao taj oslonac da ako mi nešto šteka, tata bi mi to riješio.
Česte su reprize filmskog stvaralaštva Ive Gregurevića, a publika ih svaki put s radošću dočekuje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....