Danas, 7. listopada, navršilo bi se 73 godine od rođenja jedne od najvećih glumačkih legendi ovih prostora – Ive Gregurevića. Rođen je 1952. u Donjoj Mahali kraj Orašja, u skromnoj obitelji, otac Marko bio je zemljoradnik, majka Jela domaćica.
Ivo je prerano otišao – umro je prvog siječnja 2019. u Zagrebu, ostavivši za sobom ogroman glumački opus, ali i niz neugaslih rana i neispričanih priča. Danas, kad ga nema, njegove riječi, likovi i stavovi još odjekuju – u kazalištima, na platnima, u sjećanjima, ali i u srcima onih koji su ga poznavali i voljeli.
Život ispunjen sjajem i sjenama
Iz Donje Mahale, iz zemlje ravnice i skromnih prilika, Ivo je sanjao velike snove. Još kao dječak, zaljubio se u film, kino, pričanje priča – u svijet koji je bio daleko, ali koji ga je zvao. Nakon završetka srednje škole, dolazi u Zagreb, upisuje Akademiju dramskih umjetnosti, i započinje put glumca koji neće imati stajanja.
Već 1977. godine debitira na filmu "Ne naginji se van" Bogdana Žižića, kao mladi provincijalac na radu u Njemačkoj. U istoj godini snima i film "Mećava" redatelja Antuna Vrdoljaka, kao Ivan.
Kroz godine prihvaća raznovrsne, često "narodne" ili "grube" tipove – seljake, buntovnike, ljude s margina – i u njima pronalazi univerzalnost ljudske patnje i snage.
Prvak Drame HNK
U kazališnom svijetu bio je dugogodišnji član ansambla Drame Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, te je postao prvak Drame sredinom 1980-ih i takav ostao do kraja. Na kazališnim daskama igrao je klasike (Shakespearea, Čehova, Gogolja, Krležu, Držića) i suvremene autore, uvijek tražeći dubinu.
Njegov opus bio je bogat – filmski, televizijski – više od devedeset filmova, mnoštvo televizijskih serija, brojna kazališna ostvarenja. Među najzapaženijim ulogama je uloga Netjaka u "Velom mistu", koja ga je učinila popularnim široj publici u kasnim 70-ima i 80-ima. Također su znameniti njegovi nastupi u filmovima "Život sa stricem", "Čaruga", "Krhotine", "Rusko meso", "Odmori se, zaslužio si" i mnogi drugi.
On je bio glumac koji nije "igrao" sebe – nego ljude, sudbine, nesigurnosti, ali uvijek s istinom, bez pretvaranja. No iza svakog sjajnog lika stajala je osoba s vlastitim ranama i bolima.
Najstrastvenija ljubav i gubitak
Ivo je bio čovjek jakog karaktera, ali i osjetljive duše – tko ga je poznavao tvrdi da je nosio bol ispod fasade. Njegova ljubav prema Dolores Lambaši smatrala se jednom od najstrastvenijih i najtragičnijih u njegovom životu.
Dolores je bila znatno mlađa: kad su se upoznali, imala je oko 21 godinu, on oko 50. Veza je trajala oko pet godina, no bila je ispunjena i ljubavlju i tenzijama. U trenutku kad je Dolores poginula u prometnoj nesreći 2013. godine (imala je tek 32 godine), Ivo je ponovno ostao slomljena srca. Njeni zadnji dani navodno su bili obilježeni tugom, nesuglasicama i bolom zbog prekida, no njezina smrt ostavila je trajnu ranu u Ivinom životu.
Najteži period – borba s ovisnošću
No možda je najteži period bio onaj u kojem je trebao biti otac, hrabar i snažan, dok mu je sin prolazio kroz najmračnije razdoblje. Njegov sin Marko (rođen 1979.) borio se s ovisnošću o opijatima.
Prema izvorima, Ivo se nije povlačio – nije okretao glavu – nego je odlučio učiniti nešto konkretno. U suradnji s Ministarstvom znanosti, obrazovanja i sporta godinama je izvodio predstavu "Život može biti lijep" u školama, srednjim i osnovnim, kako bi mladima ukazao na opasnosti droga. Nije to bila samo zafrkancija, već osoban projekt – bolna poruka čovjeka kojem je najveći izazov bio spas vlastitog djeteta.
Priča kaže da je Marko, uz očevu stalnu podršku, uspio naći izlaz – proći rehabilitacijski put, boriti se i polako graditi novi život. Spominje se da je njegovo liječenje bilo u komuni "Susret" u Ivanovcu kod Okučana. Kasnije je s ponosom govorio o ocu, prisjećajući se trenutka kada je, primajući posmrtno odličje u Ivino ime, rekao:
– Ne mogu zamisliti da ga neću vidjeti, vjerojatno kao i svatko tko je izgubio roditelja, naročito taj prvi period, ta prva godina. Ponosan sam zbog svega što je napravio i što je ostavio iza sebe. Kazao je kako je njegov otac bio dosta strog, ali i dosta toga mu je dopuštao:
– Dosta je bio strog što se tiče apsolutno svega, no u toj svojoj strogosti dosta je on meni dopuštao. Mi nismo baš u životu živjeli skupa, ali uvijek sam imao taj oslonac da ako mi nešto šteka, tata bi mi to riješio.
Zahvaljujući takvoj borbi, Ivo nije samo plakao privatno – pridružio se borbi javno. Govorio je mladima: život može biti lijep, ali odluke imaju cijenu. On je postao most između boli i prevencije, između ranjene obitelji i generacija koje treba spasiti.
Kroz taj tragičan krug – ljubav, gubitak, sinova bolest – Ivo je postao još jači u svojoj misiji. Nije želio da njegova tragedija bude samo njegova – želio je da postane upozorenje, poziv na svijest.
Stup hrvatske kulture
Ivo nije bio samo glumac – bio je institucija kulture. U Zagrebu je bio dugogodišnji prvak drame HNK, u čijem je ansamblu davao sebe punim srcem. Široj zagrebačkoj i hrvatskoj kulturi dao je mnogo – kroz kazalište, film, televiziju. Njegovi likovi ostaju trajni u memoriji publike.
Pokrenuo je 1995. u rodnoj Orašju manifestaciju "Dani hrvatskog filma – Ivo Gregurević", koja i danas nosi njegovo ime i slavi njegov doprinos hrvatskoj (i regionalnoj) kulturnoj sceni. Na dodjelama, festivalima, u kazalištima, ime Gregurević i danas nosi težinu poštovanja. Nagrade koje je osvojio (među njima četiri Zlatne arene, Nagrada "Vladimir Nazor", mnoge kazališne i filmske nagrade) svjedoče o kvaliteti i posvećenosti.
Kad je umro, Zagreb, kultura i publika ostali su bez jednog od najstabilnijih stupova. Svaki spomen njegove karijere, svaka repriza njegova lika, svaki razgovor pušta da njegova, i njegova žrtva, žive i dalje.
Priča koja traje
Danas, kad bismo mogli sjesti s njim uz šalicu kave na Savi, Ivo bi možda rekao: "Ne treba velike riječi. Treba raditi, biti prisutan, ostaviti trag". Mogao bi se nasmiješiti i reći da mu je svega dosta, ali da ga sjećanje ne vodi, da on i dalje živi u svojim likovima, u glasovima generacija koje ga gledaju.
Marko, njegov sin, možda je dugo vremena bio sjena boli, ali zahvaljujući ljubavi, podršci i borbi, postao je i simbol – da nije sve izgubljeno, da se može izići, da se može ponovno vjerovati. I da je čovjek, čak i kad padne, ipak vrijedan onog ponovnog ustajanja.
Danas bi Ivo slavio 73. rođendan. Ne na sceni ni pred kamerama – ali tamo gdje je zapravo htio živjeti: u srcima onih koji ga pamte, onih koji u njegovim ulogama pronalaze vlastite radosti i tuge, onih kojima je bio svjetlo i upozorenje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....