‘Zakoračim u prazno i zviznem sa scene, doletjela Hitna!‘: Duško i Barbara nam uoči Melodija Jadrana otkrivaju nepoznato

Do Melodija Jadrana preostao je dan, započinju sutra koncertom Nine Badrić.

Glazbeno- scenski spektakl, "hrvatski San Remo", treću godinu zaredom održava se u Galeriji Meštrović. Ove godine uoči samog finala koje predstoji u nedjelju, a na kojem nastupaju renomirani izvođači kao što su Jelena Rozga, Zorica Kondža, Tonči Huljić & Madre Badessa, Amira Medunjanin, Dražen Zečić, Adi Šoše i mnogi drugi, pred splitsku publiku u posebnoj akustičnoj večeri u izvedbi Ante Gele izići će diva domaće glazbene scene Nina Badrić.

Voditelji ovogodišnjih Melodija Jadrana su dobro uigrani dvojac, Barbara Kolar i Duško Ćurlić. Barbara će debitirati na pozornici u Galeriji Meštrović, a Dušku je ovo treći put da vodi "Melodije Jadrana".

Kakve uspomene ih vežu uz Split - od uživancija na kavama na suncu, preko smrzavanja na pozornici od bure, do Duškovih druženja s Oliverom koja su završavala u kafiću, što su nam sve rekli u intervjuu, pročitajte u nastavku.

Duško, ovo su vam već treće "Melodije Jadrana" koje ćete voditi, kakvi su vaši dojmovi? Barbara, vama je prvi put da vodite "Melodije Jadrana", imate li tremu?

Barbara: Onu pravu, iskonsku tremu kakvu ljudi obično opisuju - paralizirajući strah, gubitak daha, napade panike - već jako dugo nisam iskusila. Što nikako ne znači da mi nedostaje uzbuđenja ili osjećaja odgovornosti. Naprotiv, ovo što radim jako volim i ozbiljno držim do profesionalnosti i digniteta. No s godinama se iščekivanje lijepih događanja kakve su Melodije pretvorilo u čistu radost i želju da se s publikom i gledateljima podijeli nešto posebno, tako da jedva čekam nedjelju. Čim izgovorimo prve riječi,  bez obzira što je to posao, kreće čista uživancija.

Duško: Prije tri godine Tomo Mrduljaš me pozvao da krenemo u novu avanturu nakon dugog niza godina u kojima smo surađivali na Prokurativama i nije bilo upitno hoću li prihvatiti taj angažman. Svira se i pjeva se "uživo", pa taj posebni prostor Galerije Meštrović koji daje jednu dodatnu notu posebnosti i publika kao dio čitave priče tako da se dogodila neka posebna atmosfera na "Melodijama". Zbilja jedna posebna priča i pjesme koje ostaju ne samo jedno ljeto.

Veselite li se ponovnom dolasku u Split?

Barbara: Uvijek! Meni je Split baš jako drag, imam dosta prijatelja koji su tu odrastali i koji su me uz nesumnjivu ljepotu grada svojim pričama i anegdotama iz djetinjstva i mladosti još više vezali za srce Dalmacije.

Duško: Naravno da se veselim jer tu imam zaista sjajnih ljudi s kojima me vežu lijepa druženja i dobre uspomene, a imam i nekoliko zaista iskrenih prijatelja. Naravno, tu je i splitska publika koju ne možeš kupiti jeftinim upucavanjem nego iskrenošću i neglumljenjem. Uvijek je izazov stati na pozornicu u Splitu.

Profesionalci i na splitskoj buri

Kakve uspomene vas vežu za Split?

Barbara: Brojne radne, uključujući jednu Novu godinu, kad sam na dočeku promrzla do kosti, a onda 1. siječnja do kasno poslijepodne gotovo sama sjedila na aerodromu, čekajući da bura stane pa da avion za Zagreb može poletjeti. Istini za volju, to je jedino takvo "dramatično" iskustvo, ali tko želi čitati o tome kako je sve med i mlijeko, ha-ha. 

Pamtim puno lijepih druženja, šetnje Marjanom, finu hranu. A ne treba zanemariti ni oduševljenje pri dolasku u trajektnu luku sa spoznajom da ću uskoro zaploviti prema nekoj od obožavanih otočnih destinacija. Možda sam na papiru čista kontinentalka, ali u srcu i duši od malih nogu pravo morsko biće.

Duško: Uz spomenutu povezanost s mnogim sjajnim i kreativnim ljudima i tim nekim posebnim šarmom koji ima Split na svoj poseban način, tu su i asocijacije na glazbu, dobru spizu i opuštena druženja. Znate, budući da sam nekih 17-18 godina vodio Splitski festival, dobio sam i nagradu "Galeb" za dugogodišnje vođenje toga festivala.

Rijetko se dogode takvi trenuci u ovom našem poslu. Bila mi je to velika čast i taj osjećaj je zaista poseban.

Duško, možete li nam ispričati kakvu anegdotu iza kamera?

Uf, svega je bilo. A ako mislite na Split, onda možda ne znam znate li da je prva dodjela nagrade "Cesarica" održana na Prokurativama. Bili smo već pred kraj dodjele, orkestar je počeo svirati, a pjevača nema na sceni. Kolegica i ja se polako povlačimo unazad i još nešto razgovaramo da popunimo vrijeme dok on ne dođe. Napokon se pojavi i počne pjevati, ja rukom držim kolegicu jer znam da smo na rubu scene pa da slučajno ona ne padne.

Zakoračim u prazno i zviznem sa scene samo tako. Dotrčali ljudi iz Hitne, publika gleda što je sa mnom, pjevač pjeva svoje, ja brzo ustajem i mahnem publici da je sve O.K., oni zaplješću, a pjevač se čudi jer još nije niti do refrena došao i zbunjeno se klanja. U poderanim hlačama od odijela odradio sam do kraja prijenos i poslije otišao na pregled. Sve je srećom dobro završilo.

S Oliverom odmah završio na kavi

Duško, bili ste televizijski komentator posljednjeg ispraćaja Olivera Dragojevića. Je li vam to bio najteži trenutak u karijeri?

Definitivno jedan od najtežih i za mene najemotivnijih. Trudio sam se ne otići u patetiku, a s druge strane vidiš sve to, dio si te kolektivne mješavine tuge, ponosa, čuda emocija koje jednostavno izlaze iz tebe i svih ljudi koje tih dana srećeš. Pokušao sam ispričati neke priče dostojne trenutka i čitavo vrijeme gutao emocije stisnutog grla.

Kad su s Rive skrenuli prema Gatu sv. Nikole ka karamaranu, u zadnjoj plovidbi put Vele Luke izišao sam iz kombija u kojem je bilo moje komentatorsko mjesto i samo sam šutke mahnuo na pozdrav.

Kako je to lijepo i uzvišeno rekao Gibo: "Kapetane, sve more sad je tvoje…" Neka nam zauvijek plovi naš Oliver i hvala mu što je bio dio naših odrastanja, radosti, tuga, ljubavi, života. Dio nas.

Duško, s Oliverom ste bili na "ti". Kako je izgledao vaš prvi susret?

Jako sam ga poštivao zbog mnogo stvari, a najviše zbog onog svemira u koji bi te uvukao kad sjedne za klavir i odnese te u note i stihove. Jednom, prije puno godina, trebao sam provesti dan s njim jer je bio glavni gost u "Nedjeljnom popodnevu", našli smo se ujutro na Prokurativama, dosta je puhalo, ja mu počeo objašnjavati što ćemo sve i kako snimiti, pokušao biti "pametan" koliko sam se pripremio, a on zabio glavu u jaketu, samo oči i nos vidiš iznad kragne, ima šiltericu i obaveznu cigaretu i onako me gleda i ispali: "A jesi ti popija kavu?"

Sljedeća dva-tri sata proveli smo u jednom kafiću od tri kvadrata uz njegovu ekipu, smijeh i onaj specifični "grubi" humor jer se noć prije tamo igralo na karte. Dakle, tada sam ljudski više naučio o Oliveru nego iz svih svojih "priprema". Bilo je još takvih situacija, ali ovo je baš on. Izravan i sa svojom specifičnom duhovitosti i svojim načinom da ti pomogne da shvatiš neke stvari. Da smanjiš doživljaj, opustiš se i uživaš u trenutku.

Veselje kad čuju za zajednički angažman

Voditeljski ste tandem godinama. Sjećate li se prvog susreta, kakvi su bili vaši dojmovi jedno o drugome?

Barbara: Moram priznati da se konkretno baš prvog susreta ne sjećam, bilo je to nešto nevezano za televiziju i sigurno sam bila puna poštovanja jer je Duško već tada bio faca. Nešto godina i dosta zajedničkih poslova kasnije počeli smo surađivati i na ekranu, prvo u "Plesu sa zvijezdama". Mislim da smo već tada znali da se odlično slažemo, što je s vremenom nadraslo klasične pojmove poslovnog odnosa. Uvijek mi malo padne kamen sa srca kad mi kažu da radimo zajedno.

Duško: Znali smo se iz nekih projekata na kojima smo surađivali, ali prava naša povezanost počela je s prvom sezonom "Plesa sa zvijezdama". Kliknuli smo i tako odradili puno sezona i "Plesa" i "Pjevanja" i "Zborova", "Doru" ove godine u Opatiji, i još čudo emisija i raznih dodjela i događanja. Naravno da sada s posebnim veseljem čekam i zajedničke "Melodije".  Barbaru iznimno cijenim i privatno i poslovno i zaista guštam kad smo zajedno na sceni, a i izvan nje.

Kako izgledaju vaše pripreme uoči izlaska na pozornicu?

Barbara: S moje ženske strane često su to trenuci za  estetske "završne radove", ha-ha. Zanimljivo je da podjednako miču fokus s posla i anesteziraju potencijalno živciranje i ako idu po dobru i kad nije tako. Što se tiče onoga što će uskoro izići iz te dotjerane glave imamo običaj više puta proći uvodnu najavu zajedno i onda priuštiti nekoliko minuta mira do izlaska pred publiku i kamere. 

Prije svega dobri prijatelji

Duško: Ja sam štreber i nekoliko minuta ranije otplovim u neki svoj svijet, a u stvari prolazim ono što mislim da me čeka na sceni u prijenosu. Pokušavam vizualizirati situacije i nekako mi treba mir. Oni koji me ne poznaju vjerojatno misle da sam "puk’o ko kokica", a u stvari to je moj način da tremu kojoj se veselim jer pokazuje da mi je stalo, pretvorim u nešto pozitivno. A onda se upale svjetla i ajmo niz "tobogan", he-he-he-he.

Družite li se i privatno, na kojim prigodama se najčešće srećete?

Barbara: Nažalost, zbog brojnih obveza izvan posla viđamo se razmjerno rijetko. Ipak, bude tu nekih usputnih kava, ali i feštanja s konkretnim povodom ili još bolje bez njega, u društvu zajedničkih dragih prijatelja. Da naletimo jedno na drugo na nekom događanju gdje nismo poslovno angažirani, vjerojatno bih pala u nesvijest od iznenađenja, ha-ha.

Duško: Iskreno, rijetko, jer smo oboje "slobodnjaci" u ovom našem neuhvatljivom poslu, koji se moraju nositi sa svim čarima toga statusa. Treba zaraditi plaću, davanja, obaveze… Nije to jednostavno kako god nekome čudno zvučalo i izgledalo. Ali kad se sretnemo puno i iskreno prijateljski pričamo  o svemu i najvažnije je što uvijek znamo da smo tu jedno za drugo bez obzira na sve obveze i jurnjave.

Kakvi su vam planovi za ljeto?

Barbara: Iskreno, uopće nemam konkretnih planova. Netom sam se vratila s jednog malo dužeg putovanja, a planiram već nešto slično i za jesen tako da će ljeto najvjerojatnije ispasti proizvod spontanih odluka u posljednji trenutak. Ne živciram se, uvijek na kraju bude divno. Obožavam more, vrućina mi ne smeta pa ako se ukaže prilika za uživanje na nekoj negužvovitoj destinaciji, odmah se teleportiram.

Duško: Čekaju me klape u Kaštelima, Vela Luka i koncert Oliveru, ma ima toga. S veseljem čekam i nešto slobodnih dana s obitelji, prijateljima i dragim ljudima i ono "po guštu" ovdje u Dalmaciji. Veselim se kad mogu reći i osjetiti ono "pomalo".