Točno se sjećam kad sam prvi put čula Đorđa Balaševića: krajem sedamdesetih, na povratku sa školskog izleta, u autobusu punom djece koju je umirio postizletnički umor, iz zvučnika se tiho čulo „Tad još nisam ništa znao…“ I u refrenu – „Prva je ljubav došla tiho, nezvana, sama…“Ja sam tada bila u godinama kad još nisam ništa znala i kad je prva ljubav došla tiho, nezvana, sama. Ukratko, idealna kombinacija da kliknemo pjesma i ja. I njezin autor, naravno.
Od tada sam se puno družila s Đorđem Balaševićem, i iako ga zapravo nikad nisam srela ni upoznala, puno smo toga zajedno prošli. U prostoru njegovih stihova mi smo se slagali ili raspravljali, šutjeli ili zabavljali (rima je slučajna).
U njemu je, u tom prostoru, nastao i ovaj razgovor.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....