Zlatan Zuhrić Zuhra otkrio kako mu je otac zbog glupe šale i spominjanja Staljina završio na Golom otoku

Zlatan Zuhrić Zuhra, poznati hrvatski komičar porijeklom iz BiH, je za poznati BiH portal Klix izjavio da mu je otac završio na Golom otoku. Otkrio je i zbog čega se to dogodilo - zbog glupe šale.

- Otac mi se rodio u Cazinu, pa je bio u Banja Luci, tamo je predavao tehnički odgoj. I onda je došao u Zagreb, na studij. Taman je stigao u neko vrijeme previranja i onda mu se dogodila 1948. na fakultetu. Otac mi je bio zajebant. Imao je tada jedno društvo, sjedili su u kantini Strojarskog fakulteta i izvodili su neke zajebancije. Jedan je stavio lažne brkove, glumio Staljina. Ovi drugi su se smijali. I netko ih je prijavio. Došle su odmah službe, nisu uopće raščlanjivali tko je što rekao, sve su ih potrpali i odveli na Goli otok. Nije se točno znalo što je moj stari radio... - rekao je Zuhra.

Na Golom otoku su prvenstveno zatvarani oni koji su bili za Staljina, odnosno pristaše Informbiroa, a ne oni koji su bili protiv njega. No, službe su, ako su točni Zuhrini izvori, mislile da ovi mladići glorificiraju Staljina. Naime, tada se njegove ime nije smjelo ni spominjati, on je bio neprijatelj društva, naroda i Jugoslavije.

O Golom otoku...

Goli otok, smješten između otoka Raba i kopna, jedno je od najzloglasnijih mjesta bivše Jugoslavije. Ovaj kameniti, vjetroviti otok bez prirodnog zaklona stoljećima je bio nenaseljen, a služio je tek za ispašu ovaca. Sve se mijenja 1949. godine, kada jugoslavenske vlasti, nakon raskola Tita sa Staljinom, odlučuju na Golom otoku osnovati logor za političke zatvorenike – prvenstveno za pristaše Informbiroa i Staljina.

Prva skupina od oko 1.200 zatvorenika iskrcana je 9. srpnja 1949. godine. Logor je ubrzo postao simbol obračuna s političkim neistomišljenicima, a kasnije i s drugim protivnicima režima, nacionalistima, intelektualcima, pa čak i običnim kriminalcima.

Život u logoru

Zatvorenici su na Golom otoku bili izloženi izuzetno teškim uvjetima. Radili su u kamenolomima i rudnicima boksita, često na ljetnim vrućinama ili zimi na buri, bez obzira na zdravlje ili godine. Fizički rad bio je iscrpljujući, a prehrana oskudna. Posebno je bio okrutan sustav "samoupravljanja": zatvorenici su bili prisiljeni međusobno provoditi disciplinu, prijavljivati i kažnjavati jedni druge, što je dovodilo do brutalnog režima nasilja i ponižavanja.

Mučenja su bila svakodnevica – od premlaćivanja, psihičkog zlostavljanja, do ponižavanja i izolacije. Novopridošli su često dočekivani špalirom batina, a mnogi su bili prisiljeni priznati nepostojeće krivnje. Procjenjuje se da je kroz logor prošlo između 16.000 i 32.000 ljudi, a broj umrlih i ubijenih nije točno utvrđen, iako se spominje najmanje nekoliko stotina žrtava.

Na obližnjem otoku Sveti Grgur postojala je ženska kaznionica, gdje su žene također bile izložene teškom radu, zlostavljanju i poniženju.

Goli otok je kao politički logor službeno ukinut 1956. godine, ali je nastavio funkcionirati kao zatvor do 1988. godine.